Prije nekih mjesec ili malo više, sjedio sam s mamom i pregledavali smo neke stare fotografije. Među njima, jedna od rijetkih, mojih, s početka devedesetih kad sam bio dječak. Možda 1993. Gledam fotografiju, dječak se smješka, drži ga neka gospođa, mislim da je u pitanju tetka; mama je pričala, ali ja više nisam slušao. Praktično sam ušao u tu fotografiju i očajno se pokušavao prisjetiti momenta kada je nastala, ali nije išlo. Odložio sam fotografiju i tek ću je ponovo uzeti kroz par dana, dok sam bio sam u kući. Gledao sam tog dječaka, gledao i ridao iz prsa i iz stomaka. Silno sam želio da vratim vrijeme i zaštitim to malo nevino stvorenje od svega što ga čeka, da mu kažem da se ne plaši i da će sve proći.
Otkako znam za sebe, znam i za verbalno i fizičko nasilje. Samo što to tada moja dječija logika nije znala imenovati, a kamoli procesirati. Bio sam uvjeren da su uvrede, prozivke ili, jednostavno, stalno isticanje toga da sam drugačiji nešto što sam zaslužio, da su to rogovi na mojoj glavi koji će me uvijek držati obilježenog. Naravno, družio sam se samo s djevojčicama, skupljao lutke i uživao u društvu mame, tetke ili bilo koje osobe ženskog spola jer sam se osjećao da tu pripadam. Za ostatak svijeta, bio sam ženskonja. U jednom momentu, bilo je i ideja da me se vodi doktoru, kada sam insistirao da mi se kupi jedna nova barbika pravljena od gume i koja može fino da sjedi. Čuo sam taj razgovor kad je mama istjerala našu dalju rođaku koja je predlagala da me se odvede doktoru jer sa mnom sasvim sigurno nešto nije u redu.
Pederčino, krepaj
Onda je uslijedila osnovna pa srednja škola. Za mene su to godine potpune izolacije, skrivanja i stalnog ponižavanja. Dječaci umiju da budu naročito okrutni, a ne libe se ni batina. Prve sam dobio u 8. razredu, na općinskom takmičenju iz fizike. Neki komad drveta od metar i više oslikao mi se na leđima od batina boje crnje od uglja.
Tad sam prvi put u životu čuo „pederčino, krepaj“.
Sramota od koje se okreću leđa
Drugi, pa treći put bilo je u srednjoj školi, u lokalnom kafiću gdje su svi izlazili. A ja, kao i svaki pubertetlija, opuštanje sam vidio u alkoholu. A kada se popije, onda se i pleše. Pleše se s najboljim drugaricama, najnevinije moguće za jednog tinejdžera. Ali, onda dobiješ batine. Tada sam čuo da treba da crknem i da svi poput mene treba da nestanu. Dok primaš batine na podu tog kafića koji ti je bio nešto poput sigurne zone, čuješ da si peder, pederčina, curica, žensko… a na neki nenormalan način jedino što osjećaš je stid i kroz glavu prolazi – ko će ovo da vidi, šta će reći, šta će roditelji misliti itd.
U oba ova slučaja koja su se desila u tom kafiću trajalo je svega par minuta. To su momci, lokalci, nisam ih poznavao imenom. Nismo nikome ništa prijavili. Niko od konobara ili vlasnika nije reagovao. Jednostavno, sve to skupa je bila jedna sramota od koje se okretala glava. Nisam rekao roditeljima šta se dogodilo, bilo me sramota jer je moja dječija logika i dalje govorila da sam trebao primiti batine zato što sam nenormalan i nenormalno se ponašam.
Sve je izgledalo kao kazna koju treba da nosim cijeli život i primam udarce kako kome bude po volji.
Takva logika koju kreira sredina svojim reakcijama na tebe je razorna za jednu ličnost u nastajanju.
Htio sam da nestanem, ali zastvarno da me nema…
Dva puta poslije toga, a još prije punoljetstva, htio sam da nestanem, zastvarno da nestanem i da me nema kada sam već takav, kada je oko mene samo stid, sramota i strah. Plašio sam se svega i svakoga ko mi je prilazio, a onda sam počeo i da se plašim da izađem na ulicu. Ono što tada nisam znao, a što sam shvatio čim sam se udaljio od te sredine je da to „takav“ nije ništa nenormalno, da sam ja gej muškarac koji zaslužuje, kao i svako drugo živo biće, svoju slobodu, sva prava koja mi pripadaju, a više od svega pravo na nenasilje, bilo koje vrste.
U knjizi sam ubio glavnog lika da ne bih ubio glavnog lika u svom životu
Svoj način nošenja s tom boli koja me preplavila u tako mladim godinama uspio sam doživjeti kroz pisanje. Čitanje i pisanje oduvijek su bili moj bijeg. Pisanje je već tada postalo terapija. Spas. Sve ovo što se dogodilo napisao sam, nastala je jedna priča, roman, jedan kontekst s porukom o tome šta nasilje jednom mladom čovjeku može da uradi. U knjizi sam ubio glavnog lika. Ubio sam ga, da ne bih ubio glavnog lika u svom životu. Knjigu sam objavio. Upravo u gradu u kome se sve to desilo. Primjerak knjige sam poklonio i vlasniku kafića u kome se sve dešavalo. Pročitali su je i moji roditelji, a manje-više i svi ostali koje sam poznavao. Čini mi se da je od tada nastao prešutni sporazum da je sve to, tu napisano, jedna fikcija. Fikcija koju treba zaboraviti, prije ili kasnije. Jednako kao i sramota od koje treba okrenuti glavu. Da Ii se kazaljka pomjerila lijevo ili desno u njihovoj svijesti? Ne znam. Meni je to pomoglo da preživim te godine. I bilo mi je sasvim dovoljno.
Od tada je prošlo više od 12 godina. Desilo se, ne može se nikada promijeniti. Ja sam pronašao sebe, život i prihvatio sebe onoliko koliko sam do sada mogao i znao. Moja porodica još uvijek ne zna ništa o mom privatnom životu. Odnosno, ne zna i nema načina da pokrene tu temu. Odrekao sam se nade da prošlost može biti drugačija. Nikada neću imati prvi srednjoškolski poljubac, niko neće biti moja prva simpatija, nikada neću slobodno plesati sa svojim prijateljima s onom nevinošću kakvu sam imao.
Ali, u svemu i uvijek, život nađe svoj put. Dječaku s fotografije ipak bih na kraju rekao: „Doći će mnogo, mnogo bolji dani. Voljet ćeš i biti voljen. Bit ćeš slobodan, sposoban i uspješan. Takav kakav si je dar, blagoslov, jer si more emocija, okean empatije i vjerovatno najbolji prijatelj kojeg iko može poželjeti – sve si emocije iskusio i razumiješ druge često više nego oni sami sebe. Nemaš rogove na glavi, imaš osmijeh. Imaš svjetlost koju daješ drugima, bez obzira na sve i uprkos svemu. Strahovi će doći i proći, a ti ćeš ih stalno pobjeđivati. To što ćeš im svima oprostiti, znak je da si velik i da ne pristaješ na otrov koji su ti servirali. Ti pristaješ na dobro i samo na dobro. Živjet ćeš…“
