U stoljeću čiji smo svjedoci mnogo se čini na olakšanju i rješavanju problema svakodnevice, a još češće smo svjedoci da je za to mnogo potrebno zaista malo. Sagovornica s kojom zaokružujemo serijal nagrađenih novinara/ki, Gordana Vila, smatra da se baš tu reflektuju i problem i rješenje. U ljudima, a ne u sistemu jer mi, ljudi, smo u stvari taj sistem.
Priznanjem „Srđan Aleksić“ nagrađene su tri novinarske priče novinarke Radio-televizije Republike Srpske, Gordane Vile, emitovane u emisijama „Pečat“ i „Hronika Potkozarja“. Jedna od nagrađenih priča govori o potrebi za izdvajanjem novčanih sredstava iz gradskog budžeta za potrebe angažmana personalnog asistenta licima s poteškoćama u razvoju. Druga priča je posvećena socijalno-neprofitnom stanovanju, a treća zapošljavanju svršenih srednjoškolaca ometenih u razvoju.
Samostalni život je privilegija čovjeka kao slobodnog bića, pa je istovremeno paradoksalno živjeti u demokratiji u kojoj se ta privilegija nekim ljudima stigmatizira. Ova vrlo konkretna novinarka ističe da je sve to ipak vrlo rješivo. Pozadina njenih priloga fokusirana je na ostvarivanje prava na novčanu naknadu za potrebe angažmana personalnog asistenta, kroz borbu samohranog oca koji brine o teško bolesnom sedamnaestogodišnjem sinu. Time su uspjeli djelovati na nivou lokalnog parlamenta i uticati da se u Prijedoru pokrene i donese odluka da se iz budžeta izdvoje sredstva za ove namjene.
Plaćeni personalni asistent ima motiv da se angažuje, jer prima platu, a osoba s poteškoćama ili invalidno lice na ovaj način dobije svaku neophodnu pomoć i pažnju. Vrlo jednostavno rješenje, kako kaže Gordana, od kojeg benefitira i porodica korisnika usluga personalne asistencije, jer dobija pomoć i priliku da ‘dobijeno’ vrijeme iskoristi za posao i zaradu za vlastitu egzistenciju.
Na iskušenju sudbine
Porodice kojima je neophodna pomoć personalnog asistenta, u većini slučajeva, teško žive. Teško im je da izdvoje bilo koja sredstva za bilo kakvu vrstu asistenta. Zbog toga, najčešće ne žive vlastiti, već tuđi život, jer je na prvom mjestu uvijek član porodice kojem treba pomoć, a pritom su njihove potrebe stavljene u drugi plan. Jedna ovakva priča pomjerila je granice razumijevanja u prijedorskom lokalnom parlamentu, a naša proaktivna sagovornica se nada kako će nadležni do kraja riješiti ovo vrlo važno pitanje.
Lično je svjedočila pozitivnim promjenama kod osoba koje koriste personalnu asistenciju, što joj je dodatno ojačalo novinarsko izvještavanje, nakon kojeg su izdvojena sredstva za pomoć licima kojima je život prepun odricanja i bez ovakvih izdvajanja. Nadam se da smo probudili svijest da ova naknada nikad ne smije biti upitna u budžetima, rekla je Vila, ističući da je riječ o basnoslovnim izdvajanjima, posebno jer ovakvih lica nema mnogo na nivoima lokalnih zajednica.
Javnosti je još uvijek nepoznanica tema personalne asistencije, koja podrazumijeva pružanje podrške za samostalni život na osnovu procjene ličnih potreba i zavisno od životnih uslova svakog pojedinca. Upravo je pravo na samostalan život ključan element personalne asistencije, a definisan je članom 19. Konvencije Ujedinjenih nacija o pravima osoba s invaliditetom. Implementacijom prava na personalnu asistenciju omogućuje se da svako iskusi svoj maksimum života u iskušenjima sudbine, kojima je svako od nas različito iskušan.
Ljudi s predrasudama prema invalidnim licima ili licima s poteškoćama u razvoju za mene nisu ljudi.
Kreiranje produktivnijeg društva je itekako moguće, ali tek onda kada svako ima mogućnost za tu istu produktivnost. Svako od nas ima mogućnost da doprinese tome, a Vila je odlučila djelovati putem kojim ona korača – novinarstvom.Ističe da je oduvijek bila „slaba“ na nemoćne i starije, ali da ju je baš ta „slaba tačka“ prema ranjivim grupama ljudi tjerala da ne zatvori oči i samo prođe, o čemu svjedoči i treća nagrada za dokumentarni film „Spas“ u produkciji RTRS-a, posvećen značaju transplantacije, na 23. Internacionalnom festivalu reportaže i medija INTERFER u Beogradu 2018. godine, u kategoriji društveno-odgovorne reportaže.
Ljutim se na one koji se prave da ne vide, a vide i čuju
Bez medija je sve ništa. Novinarima je dužnost da skrenu pažnju na nepravilnosti i da mijenjaju ono što se treba promijeniti. Bilo koja zahtijevna priča košta živaca, ali kako kaže Gordana: Mi smo čudna sorta. Ispatiš se, daš sve od sebe, slomiš se, ali sutra ustaneš i sve ponovo možeš.
„Ljutim se na one koji se prave da ne vide, a sve vide i čuju. Odmah ih prekrižim u svom univerzumu, ko god da su. Takvima, ne doviđenja, već zbogom.“
Ja volim biti tamo gdje treba i često su me posao i sudbina navodili da se baš nađem negdje gdje nekome trebam. Nemam posebnih strategija, prosto, stvari se dese. Ako nekome uspijem da pomognem svojom pričom, meni je to najveća nagrada. Idem srećna kući i tu vidim smisao ovog posla, priznaje Vila koja život posmatra očima Srđana Aleksića, za koga su svi bili jednaki i s istim pravima na život.
Gordana posebno ističe otkrivanje „novinarskih bisera“ i zadovoljstvo pozitivne promocije medijske kuće, Radio-televizije Republike Srpske, za koju radi, čime je potvrđeno da tu rade brojni profesionalci. Posebna joj je čast, ali i obaveza otkrivati i nositi to biserje novinarske profesije u vremenu kada svako misli da može biti novinar, ali je veoma mali broj onih koji to istinski jesu.
