“Dio vas me zna preko putopisnih projekata na kojima radim već pola svog života. Putovanje biciklom do Egipta u dobi od svega 19 godina, kad je sve krenulo. Kasnija ‘lutanja s ciljem’ po Aziji, istraživanje džungli Papue i Amazone, dva velika putovanja motorom po Africi, i ekspedicija po planinama Butana.
Možda ste čitali neku od pet putopisnih knjiga koje sam objavio, ili znate da sam radio brojne reportaže za National Geographic i Meridijane. Manji dio vas me zna sa Sljemena ili s nasipa, gdje sam vukao kamionske gume. Pitate se zašto?”
Zato što je to tek mali dio onoga što mora napraviti da bi ostvario svoj san.
Pazite šta želite, možda se i ostvari
Davor Rostuhar je pisac, fotograf i avanturista, i trenutno se nalazi na ledenim tragovina Antarktika. Uprkos neprestanim pripremama, uspio mi je dati sve odgovore vezane za put u nepoznato. O utiscima nakon osvajanja Južnog pola ćemo kad se vrati na domaće tlo.
Davora često pitaju kako ostvaruje svoje snove i da li nešto stoji na tom putu, ali kaže da ni danas ne zna ponuditi taj odgovor. “To mi se činilo kao integrirani dio mog života. Nisam bio svjestan da me do tog trenutka doveo niz ispravnih odluka i snažna volja. Te se stvari, nažalost, ne uče u školama. Da bi pronašao najbolji odgovor na to pitanje, odlučio je upustiti se u veliki izazov i veliko istraživanje.“Postavio sam si cilj daleko izvan svoje komforne zone, daleko na samom kraju svijeta – na Južnom polu.”
Međutim, smatra da je njegov motiv daleko važniji – odgovornost prema ljudima koji su ga nadahnuli da ide u susret usnulom snu. “To je moja svrha, moj smisao. Slijediti svoj san, potom ga predočiti u umjetnost, predstaviti ljudima kroz knjige, izložbe i predavanja, te tako podsticati i druge da ga slijede. Naročito mlade.” Predavanja u školama, koja traju dvije godine, najviše ga ispunjavu, jer svakim novi druženjem s mladima, spoznaje i produbljuje želju da nastavi sa svojim radom. “Zato želim ići na Južni pol!”
Misija “Hercules”
Na svijetu postoje tri tačke koje golicaju maštu istraživača već stotinama godina – Sjeverni pol, Južni pol i Mt. Everest. Ekspedicija na Južni pol ostala je posljednja velika klasična ekspedicija koju još nije napravio niko iz Hrvatske ili šire regije. “Ekspedicija se smatra uspješnom ako se pređe put od obale Antarktike do Južnog pola, što na najlakšoj „Hercules“ ruti iznosi 1200 kilometara. Ja se taj put spremam prevaliti za 50 dana.”
Naime, taj put će preći sam, bez dostavehrane i opreme. Svu potrebnu opremu vući će na saonicama teškim 130 kg. „Hranu smo pakirali ukupno 140 radnih sati – 65 kg hrane i 300 000 kalorija spakirano u 800 malih plastičnih vrećica za 50 dana ekspedicije.” Takođe, neće imati pseće zaprege, a ni motorne saonice. Zanimljiva činjenica govori da je do danas to pošlo za rukom svega dvadeset ljudi u istoriji, iz sedam država.
“Polarni san sanjam već 15 godina, a posljednje dvije godine aktivno se za njega pripremam.” Posjetio je tradicionalne narode koji žive na krajnjem sjeveru planete – Inuite na sjeveru Grenlanda, Nenete na sjeveru Sibira i Samije na sjeveru Skandinavije. Od njih je učio kako se snalaziti u ekstremnim polarnim uslovima. Dva puta se pripremao i u Norveškoj gdje je imao priliku biti sa najboljih živućim polarnim istraživačima.
Za avanturu se pripremao psihički, fizički, organizacijski, ali i finansijski, što je bilo najteže. “Antarktik je najveća pustinja i ujedno najmonotonija. Svakodnevno je potrebna motivacija za ići dalje, osvajati njene površine. U jednom trenutku ću biti najizoliraniji čovjek na planeti i to je možda najbitniji momenat da se mentalo uključim u svoj poduhvat.” Pored svih tih priprema, bio je i u Indiji sa učiteljima koji su sa njim radili različite oblike meditacije, dok se u Zagrebu pripremao zajedno sa psiholozima uz mentalni trening. Ono što Davor posebno nagalašava jeste istreniranost uma, jer on je misao vodilja.
Solo igrač, ali uz podršku tima
U ovoj priči nije sam. Društvo mu prave djevojka Anđela i zajednička kolegica Valerija. “Nas troje radimo u Klubu za ekspedicionizam i kulturu, a volonterski nam puno pomažu moji roditelji. Mama vodi knjigovodstvo i administraciju, a tata vodi skladište, dostavu i slanje knjiga i fotografija. Anđela, Valerija i ja organiziramo predavanja i izložbe, prodajemo moje knjige i fotografije i sav prihod ulažemo u ‘Polarni san’.”
Najveći dio vremena su prikupljali finansije. Godinu dana kucali na vrata velikog broja firmi kako bi dobili sponzorstvo. “Kako to često biva na početku svakog velikog poduhvata, malo se vrata otvorilo. Skupili smo svega polovicu sredstava potrebnih za projekat.” Ipak, nisu odustali.
Ovako to matematički izgleda: ukupni troškovi ekspedicije iznosili su $200.000. Posljednje dvije godine uložili su $50.000 vlastitih sredstava i uspjeli prikupiti $60.000 od sponzora. Nedostajalo im je još ukupno $90.000 od kojih su $40.000 planirali skupiti kroz kampanju. “Za ostatak od $50.000 računali smo na čudo, ili prodaju bubrega (smijeh).“ Jedan dio iznosa pokrit će troškove letova iz Južne Amerike na start ekspedicije (obala Antarktike), te sa cilja ekspedicije (Južni pol), nazad u Južnu Ameriku.
Nulta tačka
Davor je sa startne tačke trebao krenuti sredinom novembra, ali na Antarktici vrijeme sve diktira.
Trenutno je smješten u baznom logoru Union Glaciera, poznat kao Nulta tačka. “Kamp je smješten na povećem ledenjaku okruženom lijepim planinama. Funkcionira samo za vrijeme antarktičkog ljeta – od studenog do veljače. Zima je i ovdje kao i svugdje na Antarktici – prebrutalno hladna, vjetrovita i mračna. Preko ljeta tu radi stotinjak zaposlenika ALE-a (Antarctic Logistics & Expeditions).” Prije samog početka ekspedicije dan-dva mu je trebalo da sve spakuje – saonice i teret koji će voziti sa sobom. Najbitniji dio je komunikacija sa logističkim timom. On će ga pratiti putem navigacije radi sigurnosti, zatim tim meteorologa, i medicinski tim.
Union Glacier je centar svih aktivnosti i on koordinira sa svim kampovima. Upravo je to zadnje mjesto na kojem će Davor imati fizički kontakt s ljudima prije zvaničnog polaska. Što se tiče smještaja, komocije nije nedostajalo. “Zajednički šatori su grijani, hrana je odlična, čak postoji i mogućnost tuširanja. Dva velika grijana šatora služe kao blagovaonica i dnevna soba svima koji su u kampu, i posjetiteljima i zaposlenicima. Tu se tri puta dnevno služi odličan topli obrok, a čak ima i svježeg voća i povrća koje dolazi svakim letom Ilyushina iz Punta Arenasa (najjužniji čileanski grad), što je, ako vrijeme dopušta, barem jednom tjedno.” Takođe, u šatoru imaju kutak za knjigoljupce, dok naveče gledaju filmove ili drže predavanja.
“Ovdje je komfora više nego što sam očekivao. Doživljavam to kao vrlo dobar prijelaz i aklimatizaciju za ono što slijedi.”
Jednom štreber, uvijek štreber
Detaljan, pedantan, pa i opsesivno kompulzivan.
“Ja vjerujem da je u pedantnosti i štreberluku ključ za uspjeh ovakve ekspedicije. Nisam više nagao da se bacim u nešto i da pogriješim. To sam radio u dvadesetima. Sada želim biti mudar i učiti iz tuđih grešaka i maksimalno ih izbjeći u vlastitom slučaju. Nisam onaj tip koji samo sanja o plovidbi, ali se nikad ne otisne od obale.”
Uzor mu je legendarni Roald Amundsen, norveški istraživač polarnih predjela, koji je smatrao da se uz dobru pripremu svaki cilj može postići bez previše muke. On se prije stotinu godina utrkivao na Južni pol sa Robertom Falconom Scottom, britanskim mornarskim oficirom i istraživačom. Stigao je na cilj 14.12. 1911., čak mjesec dana prije Scotta, a kući se vratio živ i zdrav. Scott i njegovi ljudi su na povratku s pola izginuli od premorenosti, krive kalkulacije hrane i prijevoznih sredstava.
„Amundsen nije izgubio ni kilu, a kamoli život. To je i moj plan!”
Fotografije: Davor Rostuhar, pratite ga na – https://www.facebook.com/DavorRostuharPAGE/?ref=br_rs
