Cyberbullying iz virtuelnog lako pređe u stvarni svijet

Tokom perioda izolacije u kojem se našao cijeli svijet nakon pojave koronavirusa, djeca i mladi su bili mnogo izloženiji najrazličitijim sadržajima na internetu i potencijalnim predatorima, o čemu svjedoče brojni statistički podaci. Primjetno je bilo i da svakih nekoliko dana osvane po jedna stranica na internetu s dječijom pornografijom ili stranica nastala u okviru vršnjačke skupine koja ukazuje na „najružnije dječake/djevojčice“ određenog mjesta ili razreda. Takođe, oglasila se i Ozana Pevec, nekadašnja YouTuberica, koja je prošla strašan linč još kao dijete, doživjela prijetnje i zlostavljanje samo zato što je snimila video u kojem sprema hranu za školu.

Međunarodni forum solidarnosti – EMMAUS, kao član globalne INHOPE asocijacije, od početka ove godine je registrovao preko 1070 prijava putem SOS linije za prijavu neprimjerenog sadržaja na internetu. Od ukupnog broja prijava, 254 su se odnosile na dječiju pornografiju i neprimjerenu online komunikaciju, druge online oblike zlostavljanja i zlopotrebu Facebook računa.

Moramo naglasiti da smatramo da broj prijava uopće ne reflektuje stvarni broj slučajeva nasilja nad djecom. Naime, smatramo da se puno manje slučajeva prijavi nego se dešava. Razloga tome je više: neinformiranost o postojanju SOS linije za prijavu i Centra za sigurni internet, neznanje odnosno nemogućnost prepoznavanja nasilja, stid, sram ili strah žrtve da potraži pomoć, govori Haris Karabegović, projektni koordinator IFS – EMMAUS-a.

„Osnovna prava i sigurnost djece i mladih danas su za 70 % više ugrožena zbog masovnog korištenja interneta. Zlostavljanje putem interneta direktno narušava osnovna prava djeteta propisana Konvencijom o pravima djeteta (Član 19), gdje se navodi da dijete ima pravo na zaštitu od maltretiranja i zlostavljanja“, navedeno je u članku Global Analitike „Zaštitimo našu djecu od nasilja na internetu!“.

Sve što se ikad podijeli na internetu više ne pripada nama

Cyberbullying je nasilje kao i svako drugo, samo što koristi digitalnu tehnologiju kao vrstu komunikacije, odnosno alat za nasilje. Pretpostavlja se da je nasilje preko interneta agresivniji oblik jer je žrtva uvijek dostupna zlostavljaču, a često se zlostavljačka ponašanja prodube i prenesu iz virtuelnog u stvarni svijet. Ono što dodatno otežava kompleksnost nasilja na internetu jeste i teška fizička dokazivost ovog krivičnog djela, naročito ukoliko je riječ o zlostavljanju putem lažnih profila, ili ukoliko žrtva nasilja izbriše sve dokaze o zlostavljanju, što je vrlo čest slučaj, s obzirom da žrtve na taj način pokušavaju pobjeći od toga što im se dešava.

Često međuvršnjačko nasilje u digitalnom okruženju uključuje poticanje na mržnju, napade na privatnost, uznemiravanje, vrijeđanje, širenje nasilnih i uvredljivih komentara itd. Ono se javlja u različitim oblicima, npr. u vidu slanja okrutnih i prijetećih poruka, kreiranja internetskih stranica koje sadrže tekstove, vizuale i šale na račun vršnjaka, koji će učiniti da te mlade osobe postanu predmet osude u stvarnosti. Također, važno je istaknuti da su djeca u današnje vrijeme izložena sve eksplicitnijim seksualnim sadržajima, pa stoga i prerano polno sazrijevaju. Zbog toga prerano pokazuju interes za seksualnost.

Izvor: http://dkmk.hr/

Vrlo je bitno naučiti da sve što se „podijeli“ na internetu više „ne pripada nama“ i dostupno je svima. Bez obzira, i u dijelu kada smo „podesili privatnost“, i dalje postoje načini da se dođe do informacije koju nismo željeli podijeliti s drugima. U biti, vrlo je bitna uloga roditelja u kojima djeca trebaju i moraju vidjeti svoj oslonac u životu i podršku. Vrlo je bitan otvoren odnos roditelja i djece kako bi se djeca osjećala dovoljno dobro da povjere roditeljima šta rade u digitalnom okruženju i šta im se dešava. Djeca i mladi se moraju informisati, educirati o rizicima i načinima kako da se zaštite na internetu, ali treba i da se ohrabre da prijave nasilje, ističe Karabegović.

Osobe koje imaju seksualnu želju prema djeci (pedofili), ili koje žele da komuniciraju s djecom radi seksualne satisfakcije, će često tražiti svoje potencijalne žrtve baš među mladim osobama i lažno se predstavljati kao njihovi vršnjaci (tzv. grooming). Kroz najrazličitije vidove ucjene, uz korištenje raznih tehnika zavođenja i pripremanja žrtve, uključujući stvaranje povjerenja, pokušat će da osiguraju kontakt ili susret. Djeca su, u tom slučaju, „pitana ili izmanipulirana kako bi slala svoje nage fotografije ili snimke, te otkrila detalje o sebi putem glasovnog ili videochata/razgovora“, navedeno je u priručniku „Smjernice za postupanje u slučaju nasilja nad djecom u digitalnom okruženju u BiH“.

Krivica pripada nasilniku, a ne žrtvi

Istraživanje Global Analitike pokazuje da čak 74 % učenika smatra da zlostavljanje na internetu nije nasilje, već neki oblik šale. U virtuelnom svijetu je teško utvrditi limite, ali prvenstvenu razliku između šale i zlostavljanja osobe mogu prepoznati najprije prema tome kako se osjećaju. Nije rijetkost da žrtve bilo kojeg oblika nasilja predugo trpe i krivicu za nasilje pripisuju sebi, stide se umjesto počinioca nasilja, što dalje otežava donošenje odluke da se nekome obrate za pomoć.

Dijete koje doživljava cyberbullying, a krije to, će se najvjerovatnije osjećati uplašeno, tužno, usamljeno, nezaštićeno, i u neku ruku bespomoćno jer trenutno ne vidi rješenje i izlaz iz te situacije. Takođe je velika vjerovatnoća da dijete osjeća sramotu zbog toga što se to baš njemu ili njoj dešava, što i jeste glavni razlog zašto svoj problem ne dijeli ni sa kim. Ukoliko neka šala ne prija, potrebno je drugoj osobi skrenuti pažnju na to. Ukoliko neko nastavlja da se šali na račun koji nekome ne prija, to onda prerasta u maltretiranje i psihičko nasilje. Sve šale koje su usmjerene direktno na nečiju ličnost, fizičke i psihičke osobine mogu biti zlostavljanje. Zdrav humor bi trebao biti onaj koji ne čini da se iko osjeća neprijatno zbog njega, dakle da se zajedno smijemo nečemu, a ne nekome, kazala je Nataša Pivašević, psihologinja u Omladinskom centru „Zdravo da ste“.

Prema istraživanju Global Analitike, preko 60 posto roditelja u BiH uopšte ne zna šta njihova djeca rade kada su online, ko im ili kome oni šalju poruke, koje stranice posjećuju i sl. Za roditelje je najvažnije da se informišu, da razgovaraju s djetetom i daju mu osjećaj sigurnosti kako bi se ono moglo požaliti ukoliko se nađe u izazovnoj situaciji.

Roditelji se često uplaše i sami kada otkriju da im je dijete žrtva nasilja, pa neki od njih taj strah iskažu u stvari kroz ljutnju na dijete, možda ga uvrijede govoreći da je neoprezno, glupo ili smotano, što dijete može samo udaljiti od roditelja i potvrditi mu da je ono krivo za nasilje koje je doživjelo. Bolje je da roditelj kaže djetetu da je tu za njega, da situacija jeste loša, ali da će mu pomoći da riješi svoj problem. Korisno je da dijete nauči iz svojih potencijalnih grešaka koje su ga dovele u situaciju da bude žrtva nasilja na internetu, kao što je npr. dijeljenje nekih ličnih podataka, ali ta pouka može doći tek nakon što se dijete izvuče iz stresne i traumatične situacije, ukazuje Pivašević.

Građenje iskrenog i otvorenog odnosa s djetetom može uticati čak i u slučajevima kada je dijete nasilnik. Ukoliko takvo dijete u svakodnevnoj komunikaciji i odnosima s ukućanima pokazuje određen stepen agresivnosti, može se pretpostaviti da tu agresiju izražava još negdje, upravo na nekim „skrivenim“ mjestima kao što je internet. Zato je važno razgovarati i raditi na tome da svako  dijete  dobije stručnu podršku kroz savjetovanje, kao i adekvatnu psihoterapiju kako bi problem bio riješen.

Krivična odgovornost postoji u teoriji, važno je da zaživi u praksi

Sigurniji online prostor se može osigurati samo aktivnim i koordiniranim radom svih aktera uključenih u život, odgoj, sigurnost, obrazovanje i zdravlje djece i mladih ljudi. Naime, vrlo je bitno da se odgovorno uključe i roditelji, i nastavnici/odgajatelji, i zdravstveni sektor (socijalni radnici, medicinari), policija (odjel za kompjuterski kriminal), kao i nevladin sektor. Takođe, vrlo je bitno konstantno se educirati o novim trendovima u digitalnom okruženju kako bi se mogli prepoznati i na vrijeme prevenirati rizici s kojima se djeca susreću.

Važno je da se djeci ne brani korištenje digitalnih tehnologija, nego da se djeca educiraju i pripreme kako bi i sami znali prepoznati rizike, te kako bi se zaštitili i odgovorno ponašali u digitalnom okruženju. Vrlo često, mlađi počinitelji online nasilja (djeca) nisu svjesni da čine nasilje i nisu svjesni da postoji krivična odgovornost za takvo ponašanje. Kod mlađih maloljetnika koji čine nasilje, pravnu odgovornost snose njihovi roditelji/staratelji, a u slučaju punoljetnih lica nadležne su institucije odnosno entitetska ministarstva unutrašnjih poslova, naglasio je Karabegović.

Direktiva 2011/92/EU Evropskog parlamenta i Vijeća o suzbijanju seksualnog zlostavljanja i seksualnog iskorištavanja djece i dječije pornografije, Konvencija o zaštiti djece od seksualnog iskorištavanja i seksualnog zlostavljanja Vijeća Evrope, kao i Konvencija o kibernetičkom kriminalu djeluju komplementarno osnažujući cjelokupni okvir borbe protiv seksualnog zlostavljanja djece.

Kome se obratiti za pomoć u slučaju virtuelnog nasilja?

Javnost, odnosno zajednica, se može i treba edukovati, kritički misliti i biti oprezna. Uz to je jako važno kako se odnosimo prema žrtvama nasilja, dakle, pokazati saosjećanje, empatiju i biti podrška, jer je realnost takva da svako u nekom trenutku može postati žrtva cyberbullyinga.

Centar za sigurni internet (CSI) ima Helpline (besplatna savjetodavna linija za pomoć 0800 22323) i Hotline (SOS linija za prijavljivanje neprimjerenog online sadržaja). Takođe, Linija za psihološku podršku djeci i mladima (Plavi telefon, 080 05 03 05), lokalne NVO, Ombudsman za djecu, MUP na svim entitetskim nivoima s odjelom za sajber kriminal su neke od adresa na koje se može obratiti i potražiti pomoć bez ustručavanja. Nasilje se najbolje prevenira prijavljivanjem i zato ga treba prijavljivati.

*Naslovna fotografija – Unsplash.com

Najčitaniji tekstovi

Druži se s vršnjacima, debatiraj i zaradi džeparac
Kako zaraditi na internetu?
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Call centri: ZA ili PROTIV?
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Na maminoj koži
Riješi kviz i provjeri svoje znanje o pravima mladih
Život freelancera u BiH: Moguće je zaraditi i preko tri hiljade KM mjesečno
Studentski domovi u Sarajevu: Gdje su, kakvi su, kako se prijaviti?
More Stories
Moja kultura: Razgovor s glumicom Fatimom Kazazić