Bratstvo po mrlji

Znate ono kada profesor usred predavanja počne da govori o nečemu što nema nikakve veze sa gradivom, a opet je zanimljivije od tog gradiva, pa upamtite iako vam možda neće trebati? E, ja sam baš sklona pamćenju takvih podataka.

Jeste li čitali Travničku hroniku? – pita nas profesor na jednom od predavanja.

Većina nas je zaćutala, što je bio očit znak da nismo. Onda pročitajte kada uhvatite vremena. Vidjećete kako se gotovo ništa nije promijenilo ni za stotinu godina. Tako i sada da Veliki Tata odluči da više nema ovog fakulteta, jednostavno ga ne bi bilo. Možda bi bili protesti par dana, ali opet ništa –  pomalo razočarano dodaje jedan od rijetkih kome se uopšte omaklo par rečenica na temu politike.

Veliki Tata me podsjeti na Velikog Brata. Uostalom, zar je važno da li je ćale ili bratić, veliki su pa su veliki. Položajem veliki, naravno i taj položaj im daje moć da ukidaju, prekidaju i urušavaju sve što žele i kako žele. Može im se.

Uvijek me kopkalo nekoliko pitanja. Kako to da jedan čovjek ili grupa ljudi zavladaju milionima, te im pođe za rukom da upravljaju životima većine? Zašto je većina spremna učiniti sve što im se kaže? U moru misli koje bude različite osjećaje, postoji jedan pasus koji me naročito nagnao da napišem ovo razmišljanje. Bratstvo po mrlji – reče književnik Dragan Velikić.

Zapisao je i sljedeće:

Različiti su ti ′mali′ ljudi. Najveći deo njih nije naučio, pa se i ne usuđuje, da se suprotstavi autoritetu, da preispituje njegove odluke. To je muka koja se nosi iz roditeljskog doma, ili bilo kog doma odrastanja. Problem sa tako shvaćenim autoritetom jeste što tu funkciju može da pribavi svaka budala koja poseduje moć. U kući su to roditelji koji ne dozvoljavaju protivljenje, u školi su to nastavnici koji ne moraju biti pametniji od đaka, u vojsci i policiji to su oni sa višim činovima, na poslu šefovi, u društvu svi socijalno uspešniji, bogatiji, sa vezama ili batinašima kao bodigardovima. Dugačka je lista autoriteta kojih se ′mali′ čovek boji, jer ga niko nije naučio da ima pravo, ali i obavezu da uključi sopstvenu pamet. Posledica je da se takav neprobuđen i nezapitan pojedinac smešta u sigurnost okrilja neke grupe, ali je ne bira po etičkim načelima, već po širokoj listi iracionalnih afiniteta. Na takve ljude je lako uticati, što znači da mogu biti prijemčivi i za racionalne razloge.

Takve ljude pokušavam da probudim.

Nešto se mislim, onako kako se misle ljudi iza ponoći, dok im umorno tijelo želi mirovati, a brzopleti mozak ne da mira. Pogubna je ta bezgranična predanost služenja kvazi idealima, pogotovo za one najmanje u hijerarhiji, kojih igrom Velikih Tata ima najviše. Samo odabrana raja ovdje očito može da grca, guši se i bijedniči – traga za boljim sutra u koje počinje da vjeruje kao u Djeda Mraza, dok ostali već dvadeset godina pokušavaju da se probude ili šta već. Njima je normalno da budu na dnu ljestvice te ljube ruke onima koji su ih tu i smjestili. Svake izbore, svoj život prepuste beskonačnoj tlapnji izmagljenih obećanja.

Ja ne mogu učiniti ništa – godinama se imperativno predstavlja kao jedina mogućnost, što navodi „malog” čovjeka da povjeruje u svoju nemoć te samog sebe i vidi zaista malim. Ipak omalovažavanje „malog“ čovjeka, kao i njegovo shvatanje da nije sve izgubljeno te da njegov glas itekako ima značaj, vrlo lako može „velike“ navesti na put neosvajanja pijedastala.

Usamljenost rađa misao, misao nezadovoljstvo, nezadovoljstvo pobunu. Ja sam bio daleko od misli na pobunu; samo sam lijeno sanjario. – M. Selimović

Ja sam sanjar, samo lijeni sanjar, koji dok sjedi na krevetu sa laptopom na krilu misli kako su ove sada riječi neke velike, ali zar i nama sanjarima nije dosta spavanje. Problem nas sanjara je u tome što imamo viziju u glavi koju nikako drugačije da predočimo do pukog kuckanja prstima po tastaturi, sve dok nam se obrazi ne zažare, a električni uređaj iscrpi snagu. Onda sljedećeg dana sve po starom. I mi smo dopustili da nam guše mišljenje, snagu, volju.

Na kraju ostaje važno samo jedno pitanje do kada ćemo i mi sanjari i ovi koji biraju iste plesati uz melodiju ponavljanu preko 20 godina? Kada će nam ista dosadna, nazadna muzika dosaditi?

Zar nije vrijeme da kažemo ono što nam smeta. Prije i poslije svega, zajedno odlučujemo ko će biti „Tata“ i koliko će biti veliki!

Comments are closed here.