Kako da se izbore kad ne žele izaći na izbore?

Pitaju Muju: – Šta je gore: biti neznalica ili nezainteresovan?

Veli Mujo: – Ne znam i ne zanima me!

Ko zna i razumije-shvatit će. Ko ne zna, ne zanima ga. Elem, vjerujem da ukoliko bar malo pratite predizbornu kampanju i osluškujte mlade oko sebe, primijetit ćete da većina ne zna ništa o kandidatima, ne trude se da saznaju i, kao što pretpostavljate, ne žele izaći na izbore. Pitate li ih zašto ili i Vas treba pitati?

Moj glas ne mijenja ništa…

Izbornu krizu 2018. nazvat ćemo ”Ne znam i ne zanima me”. Ako još ne znate da li smo u krizi, obratite pažnju na fraze i podnaslove ovoga teksta. Ukoliko septembar ovako odzvanja, onda bravo Hazime, imamo Bingo!

Mladi u našoj državi uporno odbijaju glasati na izborima pronalazeći opravdanja u tome kako se pojedinci ne mogu izboriti za promjene. I to je tačno, takvi pojedinci vjerovatno i neće. Kako očekivati da svijet mijenjaju oni koji sami sebe brišu? Jer ako ćemo realno: Ne glasaš, dakle, ne postojiš! I ako ćemo još realnije, to je donekle razumljivo od pasivnih mladih ljudi, onih koji su za cijeloga života pročitali ‘Ježevu kućicu’ i čak ni iz toga nisu izvukli pravu pouku iako su na sva zvona o tome pričali. Ok, teška srca, al’ razumijem. Ali, nije razumljivo da si okružen pametnim, obrazovanim, sposobnim ljudima koji su čvrsto odlučili da će im 7. oktobar biti kao i svaki drugi dan. Ti pametni, sposobni mladi su moji i tvoji prijatelji. Oni koje ćemo uskoro ispratiti na neka druga mjesta.  A zašto?

Eldar Ibrahimagić  kaže da ne želi da glasa na izborima zbog toga što političari sve svode na riječi, a djela nigdje.

”Sve dok imamo tri čovjeka za jednu državu, ovdje se napredak neće vidjet’. Ne mogu da pronađem dovoljno dobar razlog za glasanje, kad znam da svako vuče na svoju stranu i da se politika svodi na njihovu međusobnu borbu, a ne na promjenu stanja u državi” – dodao je Eldar, dvadesetpetogodišnjak koji je završio Informacione tehnologije, programiranje i biznis menadžment na Burchu u Sarajevu, a za poslom u struci, nažalost, još uvijek traga.

Eldar nije jedini koji ima ovakvo mišljenje. Ogroman je broj mladih koji smatraju da, čak i da se smijeni cijela vlast, stanje ostaje isto.

”Ne želim da biram između dva zla, koja su po mom mišljenju ista samo imaju drugi oblik i predstavljanje…” – kazao je Alem Mašić, nezaposleni devetnaestogodišnjak iz Lukavca dodavši da nema stranke koja se poklapa sa njegovim “idealima”.

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

Ustani, hodaj, a ne da te vode!

Ako počnete posmatrati mlade oko sebe, vidjet ćete one koji ”ganjaju” papire za Njemačku. Vidjet ćete mlade čiji roditelji plaćaju njihovo polaganje ispita. Gledat ćete bolesne mlade za koje se novac prikuplja putem socijalnih mreža. Zgrožavat ćete se na oni koji svoj glas prodaju za 30 KM.  Slušat ćete one koji ni pod koju cijenu neće glasati… Svi oni  imaju nešto zajedničko. Mrze politiku. Mrze politiku misleći da je ona samo tamo gdje ona trojica sjede u svoje tri fotelje. Kažu ne tiče ih se šta ovi gore pregovaraju ne shvatajući da je politika svugdje. Politika stoji i iza toga što su mjesečne karte za gradski prevoz skuplje. Politika je i što tvoja majka čeka tri mjeseca pregled kod doktora. Politika je što, ako se povrijediš, moraš razmišljati imaš li novca kod sebe, umjesto da razmišljaš kako ćeš se oporaviti. Politika je na leđima onih koji skupljaju pare za liječenje. I na leđima onih kraj kojih svakodnevno prolaziš, a mole te za hranu. Politika su i napušteni psi. I zagađeni parkovi.  I sve. I možeš da je mrziš. Ali kako da te se ne tiče? Narode?

Ali Mahmutćehajić, programski asistent Inicijative za ljudska prava u Bosni i Hercegovini (YIHRBiH) smatra se na svijest mladih mladih o bitnosti njihovog glasa može utjecati kroz ulične akcije koje se neće održavati samo u vrijeme izborne kampanje, nego i tokom cijele godine te da politika treba biti bitan segment u obrazovnom sistemu.

”Ukoliko bi se u školskim klupama više pažnje davalo važnosti izbora kao i samom glasanju, mladi bi tada već u ranijim fazama života usvojili osjećaj građanske dužnosti i odgovornosti.  Iako mladi imaju sliku da je politika nešto loše i korumpirano, nije. Politika je najbolji način kako doći do promjene u državi ” – kazao je Ali.

Građani uopšteno, a posebno mladi, nisu svjesni bitnosti njihovog glasa i izlaska na izbore. Biti pasivni posmatrač sa negativnim komentarima ne može i neće donijeti promjenu. Ali izlazak na izbore može.

”Svi građani, a naročito mladi moraju shvatiti da se njihovim glasom utječe na budućnost BiH. Njihovim glasom se daje prilika novim političkim licima, koja ne moraju biti kao prethodna. Gubitak nade kod mladih ljudi je veoma zabrinjavajuće, ali i poražavajuće za društvo u BiH, koje je dopustilo da razmišljanje koje se svodi na odustajanje kao i nepokušavanje promjene društva u kojem se mladi nalaze, dođe kao prva misao vezana za izbore” – ističe Ali dodavši da glasanjem mladi pokazuju da su oni ključan dio današnjeg društva, ključan faktor potencijalne promjene i koračanje ka boljoj budućnosti.

Uvijek žiri, nikad miss!

Ako malo bolje razmislite, shvatit ćete da zaista nije uredu biti građanin jedne države, a dozvoliti sebi neinformisanost o stanju iste. Isto tako nije uredu biti nezainteresovan, jer bježanjem od problema, problem se ne rješava. No, prema mom mišljenju, najgore je, ako uz neinformisanost i nezainteresovanost, bljuješ vatru na one koji se bore. Hodati linijom manjeg otpora je zasigurno lakše nego ustati i pružiti podršku. Puno je ugodnije sjediti u kafiću i ispijati kafe nego pronalaziti rješenje za probleme u zajednici. I jednostavnije je onima koji rade govoriti ”nemaš ništa od toga” nego i sam biti dio radne akcije. Napor je to, kako da nije. Ali ne umorite li se nekad od pasivnosti? Ako mislite da biti neznalica, nezainteresovan, a uz to žiri za one suprotne tebi donosi promjenu, upravu ste. Biće nam gore nego što jest.

Lejla Halilović, predsjednica organizacije za djecu i mlade ‘Osmijeh za osmijeh’ i ujedno asistentica na Programu za mlade Fondacije tuzlanske zajednice mišljenja je da ne možemo utjecati na mlade koji već imaju jake i čvrste stavove da izbori neće donijeti promjene, ali da pažnju trebamo usmjeriti i na one koji još uvijek nemaju pravo izlaska na izbore.

”Smatram da je potrebno sprovoditi što više edukacija na ovu temu, ali i među mladima koji imaju manje od 18 godina. Edukacije bi trebale informisati i naučiti mlade ljude koliko je zapravo politika upletena u sve životne sfere, kako oni mogu utjecati na vlast i promijeniti politiku i političku situaciju u našoj zemlji”-Ističe Lejla.

Iako često slušamo aktivne mlade koji nude rješenja, ipak je mnogo više pasivnih koji ne vide svjetlo na kraju tunela. Statistički podaci kažu da mladi odbijaju glasati, a željni su promjena.

Samo nije mi jasno ko će nam donijeti promjene? Kako očekivati da se izbore kad ne žele izaći ni na izbore?

*Naslovna fotografija N1 Televizija

Comments are closed here.