„Brak je loš izbor! Brak boli! Osjećam se kao sluga. Traži da mu alkohol donosim dok ne popije dovoljno da me napastvuje da ne mogu da sjedim tri dana. I taman kada prođe, ide ispočetka sve. A trpim. Moram. Imam djevojčicu koju još školujem. A i trebaju mi pare za život. Umrijet će on pa ću valjda i ja malo proživjeti. A zarast će sve što on napravi. Ljudsko je tijelo to. Zacijeli. A sramota je da se pročuje to.“
Joined17/06/2020
Articles6
I dok se tiho molim za čudo, osluškujem nazive bolesti koje su dijagnostikovane ženama pored mene, slušam brojeve mjeseci i sedmica trajanja trudnoće i zamišljam listove kalendara iskrižane i precrtane, obojene i uljepšane. Nadom i strahom, kako kome. A onda se pojavljuje žena obučena u bijelo, s licem na kojem ne pišu emocije niti godine rada, samo mehanički stav. Svojim glasom kao prikopčanim na razglas počinje da proziva imena, jedno po jedno. Anica, Martina, Fata, Silvana, Jelica, Tanja, Sabira, i tako redom. Koncentrisana sam na svoje ime, ta druga me i ne zanimaju. Čujem svoje i ustajem.
„Ja sam.“
„Jesi li trudna?“
Zbunjena ne znam šta da kažem. Uglavnom mi dijagnozu uspostavlja doktor, a ne medicinska sestra nasred hodnika, pred svim ostalim pacijenticama.
„Nisam“, izustih. Pola u nadi da je istina, a pola u nadi da je laž. Ne znam koji je odgovor tačan jer nisam pregledana.
„Doktorica ne prima nijednu pacijenticu koja nije trudna. Samo redovni pregledi trudnica. Ostale žene idite kući.“
„Džaba školovanje i čitanje knjiga kad njoj fali domaćinski odgoj. Eto, i šta ćeš ti sad s njom. Ni za šta nije. Diplomu u džep neka stavi ako usta zatvoriti ne zna. Ja ću primati u moju kancelariju koga ja hoću. Neće me niko redu učiti. Ona se drznula da mene uči. Domaćinski odgoj je ba najbitniji. Isto tako ja neki dan, doš'o tetak moje žene i đe će tetak čekati. Uš'o odma' i ja kažem evo ovo završim i tebi ću uraditi. Meni jedan odanle govori: 'Halo, ja sam na redu.' Ama ja ću bolan kome ja hoću i kako ja hoću papire završavati. Po mom redu.“
Anksioznost mi se prvi put javila već na trećoj godini studija. Tada je bilo apsurdno da se priča, kao što se danas, 10 godina od tada (2021. godine), priča. Počelo je iznenada. Izgubila sam apetit, osjetila slabost i bezvoljnost. Reklo bi se, baš kao i proljetni umor. Dan za danom, sve manje sam jela i sve manje pričala. Zatim sam i sve manje tečnosti unosila. Izolovala sam se, ostajala sama, bez da mi je iko trebao. Smetali su mi ljudi koji se smiju, kojima je dobro, koji su pozitivni. Stezalo me u grudima svaki put kada bih pomislila da s nekim treba kafu da popijem i da pričam o bilo čemu. Fizička aktivnost se svela na minimum.
Još uvijek se sjećam da je tih oktobarskih dana baš ta nedjelja značila da ćemo starija sestra i ja imati vremena da odradimo još jednu borbu jastucima, jer roditelji idu negdje gdje se odlučuje o našim životima, našoj budućnosti, ali da se tamo djecu ništa ne pita. Nas se to nešto posebno nije ni ticalo. Bila je to jedna nedjelja, svake dvije godine! I sada je!
Ljudska prava su kršena bezbroj puta u protekla tri mjeseca. Građani u ovakvom oligarhijsko uređenom sistemu, gdje im se ispred nosa maše prividnom demokratijom, ne mogu postati ništa drugo do poltroni s osjećajem manje vrijednosti, te nezadovoljstvom koje će kanalisati odlukom da postanu dio istih. Društvo u kojem nema slobodnog izbora i slobodne volje ubija ideologiju, potura nogu svojim neistomišljenicima i prisiljava ih da se pronađu u drugim državama. Mladi, obrazovani, čili i veseli, postaju baza za liječenje kompleksa nesposobnima u vlasti. Političke partije postaju biro za zapošljavanje, a ideologija se vadi iz škrinje na svake četiri godine, kada se pred izbore tresu tepisi i čisti put do glasača.