U trećem tekstu serijala Tačke susreta: kada se i kako oslobađamo predrasuda donosimo razgovor s mladima iz Bosne i Hercegovine i Srbije na temu predrasuda prema Romima i Romkinjama, kao i lične priče naših sagovornika/ca o načinima oslobađanja od predrasuda prema ovoj grupi ljudi.
Joined02/04/2018
Articles7
Anes Osmić je diplomirao i magistrirao književnosti naroda BiH na Filozofskom fakultetu gdje danas radi kao asistent. Novinar magazina za pravedno obrazovanje Školegijum, književnik, pozorišni i filmski reditelj.
U prvom tekstu serijala Tačke susreta – kada se i kako oslobađamo predrasuda razgovarali smo s mladima iz Srbije i Bosne i Hercegovine šta im je lično pomoglo da se oslobode međuetničkih predrasuda. Zbog predrasuda, između ostalog, se ljudi plaše jedni drugih, ne sreću se, ne sarađuju i ne žive kao susjedi nego kao neprijatelji. Od tog neprijateljstva, oni koji najviše insistiraju na mržnji i podjelama – političari – imaju i konkretnu materijalnu korist. Za razobličavanje predrasuda je potrebna motivacija, snaga, znanje, često hrabrost. Mjesta odakle bi mladi mogli da crpe energiju – obrazovni i politički sistem – ispražnjena je i suha kaljuža. Prepušteni su sami sebi da u moru mržnje: porodične, vršnjačke, medijske, religijske, političke, pronađu vlastite razloge da ljude posmatraju prvenstveno kao ljude.
U aprilu 2018. godine izabran sam za glavnog i odgovornog urednika omladinskog magazina Karike. Imao sam iskustvo pisanja tekstova uglavnom za Školegijum, magazin za pravedno obrazovanje, ali i neke druge portale i medije kakav je bio novinar.me. Radio sam i kao nastavnik BHS jezika i književnosti na zamjenama u osnovnim i srednjim školama Kantona Sarajevo. Poučen iskustvom nastavnika želja mi je bila da na Karikama sa mladima iz cijele Bosne i Hercegovine kreiram siguran i zaštićen medijski prostor unutar kojeg ćemo razgovarati o temama o kojima se škola i roditelji još uvijek stide razgovarati s mladima. Redakciju i dopisnike/ce sam vidio kao još jedan razred kojem ću biti razrednik i kojeg ću voditi ka otvorenijem i konstruktivnijem dijaloga na brojne teme koje se tiču života mladih u BiH ovih dana.
Već godinu dana na Karikama imamo priliku čitati priče mladih iz cijele BiH na temu njihovih najrazličitijih ljudskih prava. Objavili smo pedeset blogova u kojima su mladi u prvom licu ispričali lične priče o tome kako je poštivanje ili kršenje određenog ljudskog prava uticalo na njihov život. Tako smo priču o ljudskim pravima sveli na svakodnevni, obični, životni nivo, pokazujući, zapravo, da nikada iz priče o ljudskim pravima ne smijemo isključiti čovjeka i njegov/njen život koji može biti bolji i kvalitetniji ako se poštuju njegova/njena ljudska prava.
Godina na izmaku bila je za sve nas i više nego izazovna. Najblaže rečeno, ostali smo bez kontakta, druženja i razmjene, prinuđeni da većinu komunikacije vodimo online. Želeći se u što većoj mjeri zaštititi od do tada nepoznatog virusa, više nego ikada smo se digitalizirali. Ne želeći u potpunosti izgubiti kontakt sa sobom i drugima, sadržajem na Karikama u 2020. željeli smo vam svakodnevicu barem mrvicu učiniti zanimljivijom, kvalitetnijom, sigurnijom i kreativnijom. Pogledajte u nastavku šta smo vam sve to pripremili u 2020. i kako su mladi doživjeli ovu godinu.
Ljudska prava u BiH 2020. još uvijek nisu shvaćena ozbiljno. Da jesu, bila bi važan dio programa vladajućih političkih stranaka te, shodno tome, i dio ozbiljne obrazovne agende. Vruć krompir je prebačen u ruke pojedinaca i nevladinog sektora. Zbog svega toga, nemali broj mladih vjeruje kako su ljudska prava izmišljotina Zapada, ubleha NVO sektora i kako nemaju nikakve veze s njihovim životima u BiH danas. Istraživanje koje smo sproveli među našom publikom pokazalo je da mladi čak i kada znaju kome prijaviti slučaj kršenja prava to ne rade, jer ne vjeruju da će država BiH i njene institucije išta uraditi po tom pitanju. Kako mladima približiti važnost teme njihovih ljudskih prava i vratiti im barem mrvu vjere da još uvijek mogu nešto uraditi sa svojim životima u ovoj zemlji?
Moj život je, mogu slobodno reći, počeo od 25 godine, kada sam aktivno krenuo da se odučavam od svih gluposti koje sam naučio u školi, kući, sredini u kojoj živim, a koje nemaju baš nikakve veze sa mnom kao jedinstvenim ljudskim bićem, nego s nekakvim glupavim pravilima za koje niko ne zna do kraja pošteno objasniti zašto ih je važno poštovati.