Piše: Viktorija Aleksić
U hodnicima današnjih škola i fakulteta, miris krede i starih knjiga sve više zamjenjuju ekrani, projektori i tišina pametnih tabli. Na prvi pogled, djeluje kao da obrazovanje ide ukorak s vremenom. Međutim, jedno pitanje i dalje ostaje isto i prati gotovo svakog učenika ili studenta: da li nas škola zaista priprema za život koji dolazi nakon posljednjeg zvona?
Mnogi mladi će bez razmišljanja reći da je odgovor ne baš. Iako provodimo godine učeći, često se desi da ono najvažnije naučimo tek kada izađemo iz učionice. Škola bi trebala biti mjesto gdje učimo kako razmišljati, donositi odluke i snalaziti se u različitim situacijama. Umjesto toga, veliki dio sistema i dalje se oslanja na pamćenje činjenica i ponavljanje gradiva.
Znamo godine istorijskih bitaka, hemijske formule i književne pravce, ali rijetko ko nas uči kako napisati kvalitetan CV, kako razumjeti ugovor o radu ili kako se pripremiti za prvi razgovor za posao. Još manje se govori o stvarima koje su dio svakodnevice, poput upravljanja novcem, plaćanja poreza ili osnovnih prava radnika. U vremenu kada većinu informacija dobijamo putem interneta i društvenih mreža, kritičko razmišljanje postaje važnije nego ikad, ali se ni to ne uči dovoljno.
Jedan od najvećih problema je to što škola često daje utisak da postoji samo jedan tačan odgovor. Testovi, kontrolni i ispiti svode znanje na zaokruživanje slova A, B ili C. Međutim, stvarni život ne funkcioniše tako. U njemu ne postoji uvijek jasan izbor, niti unaprijed ponuđene opcije. Situacije su kompleksne, često nejasne i zahtijevaju snalažljivost, komunikaciju i sposobnost donošenja odluka pod pritiskom.
Posebno važna tema o kojoj se nedovoljno govori jeste mentalno zdravlje mladih. Pritisak da budemo uspješni, da imamo dobre ocjene i da ispunimo očekivanja često stvara stres, anksioznost i osjećaj nesigurnosti. Iako u školi učimo o biologiji i funkcionisanju tijela, rijetko ko nas uči kako prepoznati kada smo preopterećeni ili kako pomoći sebi i drugima u teškim trenucima.
Za mnoge učenike i studente, škola umjesto sigurnog prostora postaje izvor pritiska. Strah od loše ocjene ili neuspjeha često je jači od želje za učenjem. U takvom okruženju, kreativnost i radoznalost lako padaju u drugi plan. Umjesto da postavljamo pitanja i istražujemo, učimo kako da zadovoljimo formu i ispunimo očekivanja sistema.
S druge strane, stvarni život nagrađuje upravo ono što škola često zanemaruje. Snalažljivost, inicijativa, komunikacija i sposobnost rješavanja problema postaju ključne vještine. Oni koji se najbolje snađu često nisu oni koji su imali sve petice, nego oni koji su naučili kako da se prilagode, razmišljaju drugačije i izađu iz okvira.
To ne znači da je škola beskorisna. Naprotiv, ona pruža važnu osnovu i daje priliku da razvijemo radne navike, disciplinu i određeni nivo znanja. Problem nastaje kada ta osnova ostane jedino što imamo. Bez dodatnih vještina, mladi se često osjećaju nespremno kada prvi put zakorače u “stvarni svijet”.
Zato sve više mladih znanje traži i van učionice. Kroz volontiranje, online kurseve, prakse, projekte i lične inicijative pokušavamo nadoknaditi ono što formalno obrazovanje propušta. Učimo kako komunicirati, kako raditi u timu i kako preuzeti odgovornost za vlastite odluke.
Možda je vrijeme da se obrazovni sistem počne mijenjati u tom pravcu. Da škola postane mjesto gdje se ne uče samo činjenice, nego i životne vještine. Mjesto gdje je u redu pogriješiti, postaviti pitanje i razmišljati drugačije.
Dok se to ne desi, ostaje nam da sami tražimo načine da se pripremimo za ono što dolazi. Jer stvarni život ne dolazi s uputstvom, nema testova na zaokruživanje i ne čeka da budemo potpuno spremni.
Ovaj članak je izrađen u sklopu projekta “Akademija omladinskog novinarstva” koji finansira Evropska unija kroz projekat “SEECheck network Fighting disinformation and misinformation through a network of fact-checkers” , a koji u Bosni i Hercegovini implementira Udruženje građana i građanki Zašto ne. Sadržaj je isključiva odgovornost autorice i izdavača, te izneseni stavovi u ovom članku nisu i ne mogu biti smatrani stavovima Udruženja građana i građanki Zašto ne i Europske unije.
