Queer prava za sve

Nadiruću novu desnicu možemo pobijediti samo povezivanjem različitih grupa koje nužno nemaju identične vrijednosne stavove (neko je više, neko manje konzervativan), ali imaju slične ekonomske interese. Niko, naravno, ne isključuje slobodu samoodređivanja ili samoidentifikovanja, ali ista ne smije i ne može biti osnov političkog djelovanja.

Piše: Sandro Hergić

Socijalno progresivne ideje i LGBT

Iako se danas LGBT zajednica promatra kroz prizmu liberalno identitarne ideologije, to nije uvijek bilo tako. LGBT populacija se čak i nakon osvojenih sloboda u zapadnom svijetu i dalje nalazi pred brojnim izazovima. Desni političari širom svijeta danas svoje političke platforme baziraju na anti-LGBT narativima, od Poljske do SAD-a. Na momente se čini da sav progres načinjen u zadnjih 50 godina po pitanju seksualne emancipacije ide unatrag. Kako smo došli do ovakve regresije? Razlozi su kompleksni i imaju veze s globalnim rastom ekstremne desnice, ali i liberalnim identitarnim politikama koje su razdrobile svaki vid međuljudske solidarnosti.

Identitarna pitanja, iako bitna u nekom segmentu, postala su jedino polje na kojem se vodi bitka. Situacija je drugačija od one s početka sedamdesetih godina, iz vremena Stonewalla, kada se LGBT pokret formirao i imao puno radikalnije socijalne zahtjeve koji se nisu ticali samo homofobije već i opšte socijalne pravde (povećanje plata, prava crnaca i emancipacija radnika). Povezivanje socijalno progresivnih ideja s LGBT populacijom vuče svoje korijene još iz vremena makartizma (antikomunističke ideologije u SAD-u) koja je proganjala simpatizere socijalizma i sindikaliste. Manje je poznato da je tadašnji State Department usko povezivao lijeve ideje s LGBT populacijom, tvrdeći da su homoseksualci posebno skloni komunističkim idejama.

Prvi mostovi

Jedan od prvih časopisa koji je povezivao oslobođenje LGBT osoba je kanadski „Body Politic“ iz sedamdesetih godina koji je imao zbirku posvećenu intersekcionalnosti između klasnog i seksualnog. Mnogi LGBT aktivisti su smatrali imperativom da se preklapaju interesi LGBT osoba i radničke klase. U Evropi se pak istakla britanska organizacija LGSM (Lesbians and Gays Support the Miners) koja je od 1984. do 1985. vodila kampanju za solidarnost s velškim rudarima koji su štrajkali zbog neokonzervativne politike Margaret Thatcher.

Iako nije trajala dugo, ova kampanja je svojevrsno predstavljala prvi most između ove dvije zajednice i uticala je na stav laburista prema LGBT pitanjima. Danas su ovakvi savezi gotovo nemogući jer propadajuća radnička klasa teško može da isprati prekarijat. Identitarni kulturni ratovi, koji se danas vode, ne čine radničku klasu nužno homofobnom, ali se ona rijetko poistovjećuje s problemima na koje LGBT osobe ukazuju.

Pop kultura

Popularna kultura je takođe elitizovala LGBT pitanje jer danas se sva holivudska elita utrkuje u donekle neiskrenim performansima da se dokaže kao sve veći prijatelj LGBT zajednice. Neki idu čak i dotle da se naprimjer nekoliko mjeseci identifikuju kao rodno fluidni i nakon što im to dosadi prestanu biti rodno fluidni. Jedan od takvih primjera je glumica i pjevačica Demi Lovato koja se identifikovala kao rodno nebinarna čitavih godinu dana, da bi kasnije promijenila stav i rekla da su njene zamjenice her/hers. Sličnu stvar je uradio i australijski glumac Hugh Sheridan. Sve ovo dodatno alijenira niže klase stanovništva koje pitanja identiteta smatraju zabavom bogatih.

Ekonomska realnost

U popularnoj kulturi, klasna konstrukcija homoseksualca je dosta elitistička – prikazani su kao viši srednji sloj iz predgrađa, te gotovo da nema gay lika u serijama koji se naprimjer muči s rentom ili nema zdravstveno (tema dosta raširena kod heteroseksualnih likova). Izdvajanje gay likova od ekonomske realnosti samo daje gorivo konspirativnim narativima desnice. Da se stvari ipak mogu mijenjati, da se identitetsko i klasno ne isključuju pokazuje i primjer Španije, gdje LGBT organizacije godinama sarađuju sa sindikatima po pitanju dnevnica, socijalnog i zdravstvenog osiguranja.

Sve to je učinilo ovaj savez dosta moćnim oružjem protiv desničarskog vala koji je zapljusnuo svijet. Štaviše, nadiruću novu desnicu možemo pobijediti samo povezivanjem različitih grupa koje nužno nemaju identične vrijednosne stavove (neko je više, neko manje konzervativan), ali imaju slične ekonomske interese. Niko, naravno, ne isključuje slobodu samoodređivanja ili samoidentifikovanja, ali ista ne smije i ne može biti osnov političkog djelovanja.

Naša stvarnost

Da li je ovakvo nešto moguće i u BiH? Teško, ali ne i nemoguće uz institucionalnu potporu, obrazovanje, integraciju u EU i laganu promjenu sistema vrijednosti koje nažalost baštinimo od devedesetih, jer nismo ni bolji, ali ni gori od ostalih. Ako su to mogli velški rudari, možemo i mi, zar ne?

Blog je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj bloga isključiva je odgovornost Omladinskog magazina „Karike“ i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.

Najčitaniji tekstovi

Zlatna Karika Lejla Selimović: Hidžama je više relaksirajući tretman
Call centri: ZA ili PROTIV?
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Kataloška prodaja kao prilika za zaradu i radno iskustvo
Studentski domovi u Sarajevu: Gdje su, kakvi su, kako se prijaviti?
Zlatna Karika Marija Novaković: Teatar je magija, a sve je neizvjesno kada si slobodnjak
Nail Omerović: Naši mladi su talentovani, samo im je teško doći do izražaja
Bojan Jokanović – Sizif oštra i neumoljiva oka
Ko se boji umjetne inteligencije još?
Zašto upisati islamsku teologiju u Sarajevu?
More Stories
Pokušaj suicida je pokušaj izlaza, ne skretanje pažnje