Nekada smo snažno rušili okove patrijarhata, a danas…

Prije par godina sam posjetio neko udruženje u Zenici čijeg se imena više i ne sjećam. Ugostile su me dvije gospođe – jedna starije srednje dobi, a druga u poznim godinama. Iako sam radio prilog za Omladinski program, one su mi spominjale neki klub udovica koji se sastaje u njihovim prostorijama. Razgovor je bio jako kvalitetan, te je moja priča naišla na pohvale u mojoj redakciji. Kada sam izlazio iz udruženja, jedna od njih mi je rekla da su mi vrata uvijek otvorena i da im je drago što pratim njihove aktivnosti, te u šaljivom tonu dodala da navratim nekada kada klub udovica ima druženje, jer članice vole vidjeti mladog novinara.

Tada, to mi je bilo duhovito. Međutim, zbog te mi je šale posjeta ostala urezana u sjećanje, te sam je počeo često koristiti u raspravama o rodnom nasilju. Odnosno, kada propitujemo šta je to rodno nasilje i koje su granice tolerancije. Često volim postaviti pitanje: Da je bila obrnuta situacija, da su neki srednjovječni muškarci rekli mladoj novinarki da posjeti klub udovaca jer oni vole vidjeti mladu novinarku, da li bi se to moglo tumačiti kao neki vid rodnog nasilja?

Nedostatak „kvalitetnog“ razgovora i debatovanja u privatnoj, javnoj i medijskoj sferi o rodnom nasilju zasigurno kreira i elementarno neznanje o istom. Percepcija pojma feminizam je satkana od stereotipa i ustaljenih mišljenja u društvu. Rijetko se govori o samoj genezi feminističkog pokreta, današnjim izazovima i problemima. Neću reći ništa novo ako kažem da i dalje živimo u prilično patrijarhalnom društvu, koje treba da se izbori za neke krucijalne elemente ravnopravnosti, dok je rodno nasilje u jeziku prilično daleko i neće doći uskoro na „dnevni red“. Ipak, prije je bilo bar malo drugačije…

Korijeni progresivnih ideja

Bosanskohercegovačko društvo je bilo na putu progresa još za vrijeme Narodnooslobodilačke borbe i nakon Drugog svjetskog rata. Antifašistička fronta žena (AFŽ) odigrala je krucijalnu ulogu u procesu emancipacije i rušenja „starih bogova“ koji su vjekovima vladali našim prostorima. Međutim, životni vijek AFŽ-a nije bio dug.

Zbog vjerovanja da se previše bavio političkim radom, te da su neke prakse pobijeđene, ukinut je 1953. godine. Baš kao što se vjerovalo da je i nacionalizam pobijeđen, ali to je neka druga tema. Iako je uz pomoć nekih ženskih organizacija, a kasnije AFŽ-a, veliki broj žena integrisan u socijalne i ekonomske tokove, žene ni tada nisu prestale igrati svoje rodne uloge.

Ako pročitate izvještaje i tekstove koji su izlazili u tadašnjim partijskim časopisima, žene su i tada radile poslove koje bismo mogli nazvati tradicionalnim ženskim poslovima, kao što je kuhanje, šivanje, briga o djeci itd. Izvori govore da su rijetke političarke zauzimale određena mjesta, tek da bi se ispunila kvota. Razumije se, velike promjene nisu mogle doći tek tako, preko noći. Išlo se postepeno, „mic po mic“.

Opismenjavanje u Jugoslaviji. Foto: Wikipedia

Ipak, postojao je neki ideološki pokret koji je snažnim i konkretnim udarcima rušio okove tadašnjeg patrijarhata. Pokreti koji su bili preteča AFŽ-a, u predratnom periodu su insistirali na podizanju svijesti o rodnoj ravnopravnosti i o važnosti procesa opismenjavanja žena. Svoje akcije su dobrim dijelom sprovodili na gerilski način, jer su takvi pokreti predstavljali opasnost za tadašnji sistem. Masovna opismenjavanja i stvaranje prakse slanja ženskog djeteta u školu uspijevalo je odvojiti ženu iz kuće, koja joj je bila predodređena samim rođenjem.

U ratnim i poratnim godinama, političke radnice ili, kako bi se to danas reklo, aktivistice, djelovale su na terenu. Prema nekim izvorima, sjeverozapadni dio Krajine imao je veliki broj poligamijskih brakova. Tadašnje političke radnice su hrabro mijenjale tu praksu. Promjene su zahtijevale vrijeme i mukotrpan rad, stoga i ne čudi da su žene tada prvo integrisane u društveni život kroz tradicionalne poslove.

Regresija i ekonomsko iskorištavanje

Kraj osamdesetih donosio je konzervativne struje sa sobom, u najavi je bila regresija, a na scenu je stupio novi (stari) sistem vrijednosti koji je „znao gdje je ženi mjesto“. Novo vrijeme donijelo je nove probleme i izazove. Tekovine progresa su počele lagano padati u zaborav.

Vjerujem da je posao osnovni uslov da bi čovjek mogao učestvovati u društvu, jer bez njega je izopšten, getoiziran. Ekonomsko nasilje je zastupljeno i rasprostranjeno, samo se o njemu puno ne govori. Tek kada osjetimo nešto na svojoj koži, tek tada počnemo razmišljati o problemima.

Rodne uloge koje su nam dodijeljene nikada nismo prestali igrati; nekada su stvari malo išle nabolje, ali ne kontinuirano. Žene i dalje igraju one tradicionalne, ali za mizerne plate i užasne uslove rada. Sve je nerijetko popraćeno mobingom, odnosno psihičkim, a ponekad i fizičkim nasiljem. One su zadužene za više poslova koje moraju istovremeno obavljati u velikim trgovačkim lancima, koje najčešće drže ljudi bliski vladajućim strukturama. Druge su pretežno u konfekcijskim industrijama koje su u vlasništvu stranih kapitalista. A nakon zvuka sirene čekaju ih standardni poslovi u kućama. Kapitalizam kome je imanentan patrijarhat stvara nam sivu i tmurnu sliku života žene, baš kao u Zolinom romanu „Žerminal“.

U medijskoj sferi gotovo da nema ni malo govora o eksploataciji ženske radne snage. Ni seminari nevladinog sektora nisu puno progresivniji; dok često insistiraju na jeziku i dotiču se ideja koje ponekad spadaju u sferu agresivnog feminizma, o klasnoj borbi često nema ni riječi.

Društvo se jeste pomjerilo naprijed, od vremena kada su žene dobile elementarna prava za učestvovanje u političkom životu pa do danas. Otvoren je veliki broj novih pitanja, ali istini za volju, neka velika i bitna pitanja su zatvorena, kao što je pitanje klasne borbe, kako pružati otpor eksploataciji, boriti se za povoljniji ekonomski položaj itd. Možda su to fundamentalna pitanja na koja moramo odgovoriti da bismo se mogli baviti drugim pitanjima i problemima.

Marksistička ideologija je davno bačena na smetljište historije, bez imalo truda da se elementarni postulati pokušaju primijeniti na današnje društvo. Stoga me ne čudi što za pojam „marksistički feminizam“ nikada nisam ni čuo u medijskoj sferi. To je ona podvrsta feminizma koja je možda nužna u bosanskohercegovačkom društvu, društvu koje se treba zapitati do kojih granica ide ubijanje ljudskog dostojanstva, a sve pod krinkom prava na izbor i jednake prilike na tržištu.

Kada se oslobodimo tih okova, onda bismo se mogli baviti rodnom osjetljivosti u svakodnevnom govoru.

Naslovna fotografija: AFŽ, Wikipedia
Tekst je nastao u okviru projekta „Sveobuhvatna strategija prilagođena situaciji sa COVID-19 za Sarajevo bez nasilja na osnovu spola“. Sadržaj teksta je isključiva odgovornost Udruženja BH novinari i Medicus Mundi Mediterania i ne odražava nužno mišljenje ACCD.

Najčitaniji tekstovi

Kataloška prodaja kao prilika za zaradu i radno iskustvo
Call centri: ZA ili PROTIV?
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Koji fakultet upisati – državni ili privatni?
Biti dijelom istorije i dio Bh. povorke ponosa jedno je od mojih najvažnijih iskustava
Kviz o ljudskim pravima (1)
Vraćaju se „Bruca, Braca, Bruda, Brada“ – Bit će veliki izazov preživjeti još jednu „apokalipsu papaka“
Šta morate znati pri kupovini računara/laptopa?
More Stories
Italijanska MILF + Emir Kusturica + Opet rat u BiH = Na mliječnom putu