Kako su članovi LGBTIQ+ zajednice postali dovoljno prihvaćeni da budu profitabilni i o čemu nam govori kapitalizam u duginim bojama, pogotovo u bh. kontekstu?
Svakog prvog juna, čim počne Mjesec ponosa, mnoge zapadne kompanije promijene profilne slike na društvenim mrežama u boje duge i napišu par riječi o jednakosti. Iz mog ugla, njihove objave glase otprilike ovako: Naš multimilijarderski konglomerat koji vjerojatno koristi robovsku radnu snagu u zemljama trećeg svijeta vjeruje da smo svi jednaki! Ljubav je ljubav, a Vi je pokažite kupovinom naših zobenih pahuljica koje ovog mjeseca dolaze u pakiranju u duginim bojama. Ako su baš prijatelji kvir zajednice, možda će izbaciti i par reklama u kojima konvencionalno zgodan i vrlo uljudan gay par uživa u njihovom novom musliju (Sad s okusom šumskog voća!), koje će se vrtiti do prvog jula i onda nestati bez traga. Juli nije mjesec ponosa.
Kapitalizam u duginim bojama
Svake godine, bez greške, ove objave prati sila eseja ili tweetova koji ih ismijavaju ili kritikuju. Ne govorim o izjavama homofoba kojima se diže kosa na glavi na samu pomisao da se dvije djevojke drže za ruku, već o kvir aktivistima koji jasno vide šta stoji iza ovakvih objava: Kapitalizam u duginim bojama. Prije par godina, marketinški timovi su zaključili da su gay ljudi dovoljno prihvaćeni da budu profitabilni. Ako se budu pravili da nas vide kao jednake, možda ćemo kupiti njihove hamburgere. Da, naljutit će par homofoba, ali u zapadnim zemljama njih je sve manje. Barem je manje onih koji će bojkotovati njihove proizvode jer su previše liberalni. Šansa za profit je veća nego mogućnost gubitaka.
Nema to nikakve veze s aktivizmom i pokušajima da od svijeta napravimo bolje mjesto
Vjerujem da kvir ljudima koji rade u takvim kompanijama to jeste i cilj, ali cilj većine kompanija je jednostavan: NOVAC. Ovakve kompanije nemaju moralne stavove, nemaju svoja mišljenja, već se vode isključivo ovom idejom. Objavit će dugu na Facebooku na isti dan kada će donijeti odluku o blokiranju daljnjeg rada sindikata ili financiranju antitrans zakona od novca koji će uskoro zaraditi prodavajući sokove s gay zastavama. Razumijem ljude iz zajednice kojima ovakve kampanje smetaju. Oni se sjećaju dana kada smo se borili za pravo na život, kada su milioni umirali od AIDS-a i egzistirali na marginama društva. Tada nismo bili profitabilni, pa nam niko nije htio pomoći. Sada kada smo dio društva, kada nas vide kao demografiju koju mogu iskoristiti, napokon možemo biti prihvaćeni.
Iako duboko u sebi znam da su oni u pravu, svakog juna u meni se javi ista čudna ljubomora koje se ne mogu riješiti
Priželjkujem dan kada će neka naša kompanija objaviti reklamu s dvije djevojke koje se drže za ruku ili prodavati keks sa stikerima na kojima piše „Born this way“. Zamišljam kako ću na poslu jednog takvog dana moći u razgovoru spomenuti da ovaj vikend s partnericom idem kod svojih bez da tu išta bude čudno. Priželjkujem kuću u predgrađu, s bijelom ogradom i labradorom imena Sappho; američki san, samo u drugim bojama. A nešto u meni uporno tvrdi da sve to počinje kada u Sarajevu u junu budem mogla kupiti papirne ubruse s gay zastavom. Mnogi kvir ljudi u zapadnim zemljama već godinama žive moj san. Njima ovo nije znanstvena fantastika nego realnost. Toliko im je normalno da mogu da vide šta zaista stoji iza fasade i da kritikuju, umjesto da budu zahvalni na mrvicama koje im je kapitalizam bacio. Međutim, to prihvaćanje dolazi uz zahtjev da ne grizeš ruku koja te hrani u mjesecu junu, bez obzira šta radi ostatak godine. Nemoj puno izlaziti iz norme. Šuti. Ljudima u drugim zemljama je gore. Nadaj se da ćeš jednog dana biti dovoljno profitabilan da možeš kupiti majicu iz sweatshopa u nekoj dalekoj zemlji koja na sebi ima dugu. Budi profitabilan i sve će biti ok.
Čestitke kvir zajednici Zapada! Kapitalizam je odlučio da se od nas može zaraditi!
Ne od svih nas, naravno. Većinom od bijelih, mladih, konvencionalno zgodnih i lijepih i prvenstveno nekomplikovanih ljudi. Ako ste trans, bolje Vam je da se to na vama ne vidi. Ako ste bilo šta drugo, zaboravite. Fokus grupama se ne dopadate. Nekima je i to dosta, ali šta je s onima od nas koji ne mogu ili ne žele da se uklope u ove norme? Zar i oni ne zaslužuju prihvatanje? Zar moramo ukloniti sve što je „čudno“ da bismo bili prihvaćeni? LGBT+ zajednica je uvijek uključivala puno više od L i G, ali nekad mi se čini da smo tu stali.
To nije sloboda, nego samo još jedna marketinška skupina
Pitajte prosječnu osobu na ulici, bilo ovdje, bilo u zapadnim zemljama, i vjerojatno će vam reći da kvir ljudi imaju ista ili veća prava od svih ostalih. Da nije tako, Netflix ne bi ubacivao gay likove u svaku petu seriju, niti bi Hollywood prepuštao poneku svoju glavnu ulogu kvir glumcima! A tek naš Balkan koji se može pohvaliti gay premijerkom Anom Brnabić! Ako to nije znak jednakosti, ne znam šta jeste. Ali, svi znamo da to prihvatanje i dalje dolazi s hiljadu uslova koje moramo ispuniti da bismo ga zaslužili. To nije sloboda, nego samo još jedna marketinška skupina. Prava jednakost leži u bezuvjetnom prihvatanju svih nas, bez obzira na to koliko smo profitabilni. Ali, unatoč svemu, optimista u meni ne može u potpunosti da odbaci kapitalizam u bojama duge kao lošu stvar. Vidim ga kao pomak društva. Prije deset godina, mnogi od nas nisu ni mogli sanjati da ćemo biti dovoljno prihvaćeni da budemo profitabilni. Možda se možemo usuditi sanjati da ćemo jednog dana zaista biti i jednaki.
A.
Blog je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj bloga isključiva je odgovornost Omladinskog magazina „Karike“ i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
