Ćuti i slušaj!

„Odmah da ti kažem, znam da vi svi koji ste završili po bolonji imate visoke prosjeke.“ Ovo su bile jedne od prvih riječi koje mi je uputila moja prva direktorica škole u kojoj sam radio kao nastavnik srpskog jezika i književnosti.

Studije Srpskog jezika i književnosti sam završio s prosjekom 9,83, a u Novom Sadu sam završio master s prosjekom 10,00. Kada sam se prvi put zaposlio u struci imao sam najviši prosjek, najviše bodova s biroa, a na testu za konkurs sam jedini imao sve bodove. Tada sam paralelno studirao ruski jezik, druge master studije i doktorske studije. Ali izgleda da to nije dovoljno jer svi mi po bolonji „imamo visok prosjek“.

Fedor Marjanović, privatna arhiva

Već sam u tom trenutku znao da ću biti posmatran kao „mladi nadobudni profesor“ koji misli da sve zna.

Inače, osnovne studije sam završio 2013. godine, a taj prvi posao sam dobio 2017. U međuvremenu sam mnogo radio da se profilišem u svojoj oblasti. Osim postdiplomskih studija, pisao sam naučne radove koje sam objavio u naučnim časopisima i zbornicima i izlagao na raznim kongresima. Dugo mi je trebalo da se pomirim s činjenicom da je sve to bio uzaludan trud, ne zbog toga što sam loše radio, već zbog toga što to niko nije cijenio.

Prvi koji su moj rad ponizili su upravo moji profesori. Kada je raspisan konkurs za asistenta na Filološkom fakultetu u Banjoj Luci, prijavio sam se i bio prvi na listi po broju bodova. Ipak, komisija je izabrala drugorangiranu kandidatkinju. Na ovu odluku sam se žalio, ali moja žalba nije uvažena. Kasnije je jedna profesorica u razgovoru, usputno, navodeći me kao primjer, rekla da me zbog toga niko ne želi kao asistenta.

„Asistent treba da ćuti i sluša.“ Izgleda da nisam zadovoljavao te kriterijume.

Drugi master sam završio 2018. godine, takođe s prosjekom 10,00, a paralelno sam položio stručni ispit, pet godina nakon što sam diplomirao. Ipak, gorak okus mi je ostao kada sam čuo da je moj mentor s mastera u Banjoj Luci prokomentarisao: „Ne znam zašto ganja sve te diplome, kada svakako nema posla.“

To je bio trenutak kada sam shvatio da su godine mog učenja i usavršavanja crna rupa u mom životu.

S druge strane, moji akademski uspjesi su samo pogoršali mogućnost da se zaposlim u osnovnoj ili srednjoj školi. Jedan intervju na konkursu je završio tako što mi je član komisije rekao: „Kolega, želim Vam svu sreću, prije svega u radu sa studentima.“ Ironija je u tome što su ove želje došle nakon toga što sam na fakultetu odbijen. Na drugom konkursu, razgovor je počeo riječima: „Čini mi se da ste Vi nadišli rad u školi.“ Tako sam došao u poziciju da sam za fakultet „bezvrijedan“, dok s druge strane „previše vrijedim“ da bih radio u školi.

Da ne bude sve crno, trenutno sam zaposlen u Medicinskoj školi u Banjoj Luci. Mogu reći da je to jedan od rijetkih trenutaka kada sam imao sreću u poslu, jer za razliku od velikog broja svojih kolega imam punu normu i to u jednoj školi, što mi mnogo olakšava život i rad. Kolektiv u koji sam došao je veoma otvoren i prijatan. Neke kolege su mi rekle da sam u školu unio „mladalačku energiju“. Starije kolege su svjesne da sam još uvijek početnik i uvijek su spremni da mi pomognu savjetom. Ipak, ne mogu reći da sam potpuno zadovoljan svojim statusom, jer mijenjam profesora koji boluje od teške bolesti. Poražavajuća je činjenica da nakon sveg uloženog rada vaš posao zavisi od nečije borbe za život.

Diplome Fedora M., privatna arhiva

Ovo što pričam nije važno zato što se desilo meni, već zato što je to priča mnoštva ljudi, ljudi mojih godina, mlađih od mene i onih kojima je mladost otišla u potrazi za poslom. U prosvjeti postoje dvije vrste konkursa – za osobe bez iskustva i osobe s iskustvom. Iako su prvi konkursi rijetki i stoga je želja za poslom veća, kao i agonija kada posao ne dobijete, ići na konkurs za osobe s iskustvom izgleda kao ulazak u carstvo depresije. Okruženi ste ljudima koji godinama ne mogu da pronađu posao i rade ono za šta su se školovali.

Za mene je najteža godina bila upravo 2018, kada ni sam nisam znao kako da izađem iz beznadežne situacije. Od jeda koji sam osjećao nekad bih noću vrištao, jer nisam znao kako drugačije da se nosim s nizom vrata koja su mi zatvarana pred nosom. Nerijetko sam legao sa željom da se ne probudim. Mnoge svoje kolege, koje su prolazile kroz gore stvari od mene, počeo sam izbjegavati, jer osim što bi me porazila njihova situacija, bio bih još svjesniji svoje. Neki od njih su tužili škole u kojima su radili ili u kojima su se prijavili da rade, zbog malverzacija na konkursima, koje su postale opšte mjesto. Jedan je čak i dobio tužbu, ali mu to nije pomoglo da nađe posao u struci. Moja dobra prijateljica je uspjela da žalbom poništi konkurs na kojem joj nisu uračunali sve bodove, ali je naredni u istoj školi bio namješten tako da ona „legalno“ ne dobije posao.

Jednom su mi u lice rekli: „Ti nisi izuzetak, ti si pravilo.“ Iako je strašno kada vas neko svede samo na broj, ovoj izjavi se ništa nije moglo prigovoriti. Neki od mojih prijatelja su čak uspjeli da dođu do dobrih poslova, kojima su se nekad nadali, ali ubrzo su shvatili da je to čak i nešto najgore što im se moglo desiti. Svakodnevno su nipodaštavani od starijih kolega, koji smatraju da je njihova riječ božije slovo. Oni su ipak „mladi nadobudni ljudi“ koji misle da sve znaju. Njihovo je da „sjede i ćute“ i time zasluže poštovanje nadređenih. Ali oni nemaju tu idealnu karakteristiku „savršenog mladog čovjeka“, jer to su ljudi koji, na sopstvenu žalost, misle svojom glavom.

Lista prijavljenih sa jednog od konkursa, privatna arhiva

 

Zbog toga moja priča nije samo moja.

To je priča svih mladih u ovoj zemlji, koji su vrijedno radili i koji su dočekani da se njihov rad na ovaj ili onaj način nipodaštava. Mi postajemo zemlja staraca. Svako ko ima nadu da nešto ostvari uglavnom ode. Iako ima srećnih izuzetaka, to su i dalje samo izuzeci, a ne pravila, i samo oni znaju kroz šta su morali proći da bi postigli bilo kakav uspjeh. Takođe, kao ideal mladog čovjeka se postavljaju osobe koje za svoje partijske šefove tvrde da su bogovi. S takvim stavom vrlo lako se može doći do plate od 5000 KM, jer su oni toliku platu i željeli. Time nam se poručuje da naša sudbina zavisi najviše od toga koliki ćemo poltroni biti.

Iz ličnog iskustva, ali i iz iskustva prijatelja i poznanika, znam da se prava mladih na poslu krše svakog dana, jer se ne uklapamo u sistem ljudi koji samo klimaju glavom. S druge strane, mnogi od nas se suočavaju s oduzimanjem prava na sam rad. Jednačina je vrlo jednostavna: višak mozga = manjak posla. Zato smatram da moja generacija, ako nas u budućnosti uopšte bude, treba da uči iz sopstvenog iskustva i da se uvijek sjetimo kako su se stariji i nadređeni ophodili prema nama. Naša dužnost je da one koji tek dolaze posmatramo kao svoju budućnost, da ih njegujemo, usmjeravamo i pomažemo im, a ne da ih posmatramo kao opasnost po sopstveni položaj, kao što su posmatrali nas.

*Naslovna fotografija – Odbijenice, privatna arhiva

Disclaimer ENG: „This blog is made possible by the generous support of the American people through the US Agency for International Development (USAID). The contents are the responsibility of Youth magazine „Karike“ and do not necessarily reflect the views of USAID or the United States Government.“
Disclaimer BHS: „Ovaj blog je omogućen zahvaljujući velikodušnoj podršci američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj je odgovornost Omladinskog magazina „Karike“ i kao takav ne odražava nužno stavove USAID-a niti Vlade SAD-a.“

Najčitaniji tekstovi

Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Studentski domovi u Sarajevu: Gdje su, kakvi su, kako se prijaviti?
Nindža, zaostala, bezgrešna ili nepropisno pokrivena – lične priče žena s hidžabom u BiH
Život gej osobe u vehabijskoj porodici i zašto biti vidljiv
Koji fakultet upisati – državni ili privatni?
Call centri: ZA ili PROTIV?
Zlatna Karika Lejla Selimović: Hidžama je više relaksirajući tretman
Najgora cimerska iskustva - "Kupala se samo četvrtkom", "Imali su seks na mom krevetu", "U njenom ručku su bili crvi"...
Intervju s dr. Milom Jevtićem: „Mentalno zdravlje se neguje baš kao i sve drugo“
Hvala mojim roditeljima što su me naučili da volim svoje djevojčice
More Stories
A čija si ti?