Femicid: riječ koja iritira, čin koji sahranjuje nadu

Istina je da pojednostavljena definicija femicida (ubojstvo žene zbog toga što je žena, ubojstvo žene iz mržnje prema ženama) na prvu zvuči kao banalna interpretacija stvarnosti, no u svojoj srži ona sadržajno razmotava patrijarhalne obrasce „ženskog“ i „muškog“ i njihovog međuodnosa koji levitira unutar tradicionalno-patrijarhalnih, samim tim i ugnjetavajućih uvjeta u kojima obitavamo već stoljećima.

Piše: Mihaela Šumić

Kada su u augustu 2019. godine meksičke feministkinje zapalile policijsku postaju u znak prosvjeda protiv nasilja nad ženama, noseći transparente s natpisima „Oni nas ne štite, oni nas siluju“ i „Ubijaju nas“ kao odgovor na silovanje maloljetnice od strane četiri policijska službenika, svijet je na tren zanijemio.

Kada su se na Dan borbe protiv nasilja nad ženama 2019. godine na ulicama Santijaga u Čileu prvi put čule riječi onog što će ubrzo postati feministička himna, svijet je na tren zanijemio.

„Patrijarhat je sudija koji nam što smo rođene sudi / naša kazna je nasilje koje ne vide ljudi / i femicid / i što će moj ubojica nekažnjen ostati / i što ću ja nestati / i što će me silovati. / I krivica nije moja bila, / ni kud sam išla, ni što sam nosila“, ponavljale su čileanske feministkinje u performansu „Un violador en tu camino“ („Silovatelj na tvom putu“), s povezom na očima, upirući u državu i njeno rukovodstvo kao suučesnike u femicidu, nasilju nad ženama i seksualnom zlostavljanju.

Kada su u februaru 2020. godine, ističući da se prema statistici u Meksiku svaki dan izvrši dvanaest femicida, meksičke feministkinje pod parolom „Ni jedna manje, ni jedna više“ i „Femicidni Meksiko“ organizirale masovne prosvjede protiv nasilja nad ženama kao odgovor na femicid Ingrid Escamille i način na koji su mediji i javnost prenosili vijest o njenom ubojstvu, senzacionalistički i bez cenzure dijeleći fotografije njenog mrtvog tijela, svijet je na tren zanijemio.

Kada je dan uoči četvrte godišnjice prosvjeda meksičkih feministkinja koji je rezultirao požarom i neredima na ulici točno 11.044,24 km dalje Nermin Sulejmanović, nasilnik, kriminalac i bodybuilder na Instagramu uživo prenosio kako maltretira, a zatim ubija svoju bivšu partnericu, Nizamu Hećimović, jer ga je prijavila za nasilje i zatražila zabranu prilaska (koja je odbijena), dok u pozadini devetomjesečna djevojčica plače i vrišti svjedočeći ubojstvu vlastite majke, svijet je na tren zanijemio.

A zatim su, tek nekoliko trenutaka kasnije, tišinu prekinuli bezbrojni komentari zbunjenih čitatelja, gledatelja i slušatelja: „Čuj femicid, pa ubijaju i muškarce, nisu samo žene žrtve“ i „Ma kakav femicid, ne serite“.

Nije tragedija, nije drama, već femicid

U svom užasu koji je poput tsunamija snažno, naglo i razorno zapljusnuo Bosnu i Hercegovinu, ali i čitavu regiju, odjednom je tema rasprave kojekakvim iskrivljenim putevima i uskim prečicama otplivala u pravcu nesnosne odbojnosti prema samoj riječi „femicid“ (jer to je neki feminizam, to je neko zapadno maslo koje nam se nameće) umjesto da fokus ostane na zločinu počinjenom od strane čovjeka. Čovjeka, muškarca, kojeg čak ni mediji ni ljuti komentatori nisu željeli nazvati čovjekom i muškarcem, pa je u toj fazi kognitivne disonance i procesuiranja zločina Nermin Sulejmanović okarakteriziran kao „monstrum“ i „bolesnik“ jer jedan čovjek nikad ne bi učinio takvo nešto, a po ustaljenoj praksi njegov zločin = ubojstvo = femicid transformiran je u senzacionalističke boldirane i podvučene epitete „porodična tragedija“, „velika tragedija“, „krvavi pir u Gradačcu“ i „drama u Gradačcu.“

A što je femicid?

Istina je da pojednostavljena definicija femicida (ubojstvo žene zbog toga što je žena, ubojstvo žene iz mržnje prema ženama) na prvu zvuči kao banalna interpretacija stvarnosti, no u svojoj srži ona sadržajno razmotava patrijarhalne obrasce „ženskog“ i „muškog“ i njihovog međuodnosa koji levitira unutar tradicionalno-patrijarhalnih, samim tim i ugnjetavajućih uvjeta u kojima obitavamo već stoljećima, počev od toga da se žena kao žena doživljava kao materijalno vlasništvo muškarca, čije se, dalje, u očima patrijarhalnog društva, vrijednost i moć u muško-muškom natjecanju tumače upravo kroz sposobnost stjecanja i zadržavanja materijalnog vlasništva.

Kroz prizmu patrijarhalne interpretacije „ženskog“ i „muškog“, onog trenutka kad materijalno vlasništvo = žena odbije taj znak jednadžbe, muškarcu koji je prethodno dodao znak jednadžbe između ta dva pojma status u muško-muškom natjecanju, a primarno i vlastitim uvjerenjima i doživljajima sebe i svoje „muškosti“ slabi, što se daljnjim raščlanjivanjem svodi na dvije mogućnosti: prihvatiti „poraz“, odrasti i shvatiti da je žena ljudsko biće s vlastitim životom i voljom, a ne vlasništvo ili se infantilno držati uvjerenja da žena nije ljudsko biće s vlastitim životom i voljom, već vlasništvo koje, ako se već ne može zadržati, onda se bar može uništiti. Onog trenutka kad druga mogućnost postane prihvatljivija od prve događa se femicid.

Femicid je, dakle, ubojstvo žene jer je onakva žena kakvom ju počinitelj nije mogao niti želio prihvatiti: ljudsko biće, slobodno biće, biće koje stremi k ispunjenju vlastitih želja i potreba. Nizama Hećimović bila je ljudsko biće, slobodno biće i biće koje stremi k ispunjenju vlastitih želja i potreba. Ubojstvo Nizame Hećimović nije tragedija, već femicid.

Priručnik za žrtve

Ukoliko se udubimo u komparaciju drugih femicida s ovim, žrtva je učinila sve ono što je nezadovoljno društvo očekivalo od drugih žrtava femicida (prijavila ga je, napustila ga je, sakrila se na sigurno mjesto) i ni to nije bilo dovoljno te su daljnja argumentacija i pokušaj „seciranja“ i analize zločina preusmjereni na: „Ma da, tako je to kad se ložiš na njegova skupocjena auta, nije da nije znala u šta se upušta“ i „Nemojte pretjerivati sad, znala je ona dobro šta je čeka“ i „Poruka je da ne birate nasilnike nego normalne i pristojne muškarce, ali nažalost neke žene se pale na loše muškarce jer su im dobri muškarci dosadni i predvidljivi“, time još jednom, ovaj put u nemogućnosti da žrtvi pripišu krivnju zbog manjka reakcije i neprijavljivanja nasilja, rovareći po njenim životnim odlukama, izborima i ukusima u potrazi za objašnjenjem, razumijevanjem i opravdanjem zločina počinjenog od strane muškarca.

Usprkos tome što je svakom biću vrlo jasno da je ubojstvo najveći čovjekov zločin, svakom slučaju ubojstva žene ili nasilja nad ženom na našim prostorima pristupa se s premisom da je žrtva nešto morala krivo učiniti kako bi izazvala počinitelja i tu se rasprava o žrtvi završava, dok se počinitelj po automatizmu pretvara u antijunaka čija se priča, ma koliko problematična bila, uz pokušaj opravdanja i razumijevanja danima razvlači po medijskim objavama kako bi se počinitelj od dehumaniziranog „monstruma“ humanizirao natrag u „čovjeka“.

O njemu smo znali sve, njoj nismo znali ni ime

U konkretnom slučaju femicida Nizame Hećimović, društvene mreže su brzinom munje preplavile objave s fotografijama počinitelja uz komentare o tome tko je „monstrum“ bio, što je radio u slobodno vrijeme, koja je njegova životna priča, dok smo o samoj žrtvi dobili tek nekoliko medijskih objava od kojih joj je čak većina dodijelila pogrešno ime te smo u prvih nekoliko sati od zločina žalili za Nevzetom, saznavši tek kasnije da se žrtva zove Nizama Hećimović i da je više puta prijavila nasilje od strane počinitelja, da je bila nečija kćer, sestra, prijateljica, majka, ali prvotno, bila je žena, vrijedna, sposobna, samosvjesna žena koja je željela biti slobodna i koju su državne institucije sudbonosno predale u ruke Nerminu Sulejmanoviću, nasilnom muškarcu koji je usprkos prijašnjim prijavama, prekršajima i problematičnom ponašanju i dalje bio slobodniji od nje.

Nizama Hećimović i Ingrid Escamilla – egzibicionizam egzekucije

Pored cjelokupnog zgražavanja javnosti na femicid Nizame Hećimović, ali i zgražavanje nad samom riječju „femicid“, tek nekoliko trenutaka nakon prvih medijskih objava o njenom ubojstvu, jedno pitanje je nepovratno palo u već duboki vrtlog internetskog uzbuđenja: Gdje je snimak?

Nakon što je Instagram profil Nermina Sulejmanovića uklonjen s ove društvene mreže, snimak ubojstva Nizame Hećimović, koji je dok je profil još bio aktivan pogledalo dvanaest tisuća ljudi, počeo je kružiti po društvenim mrežama i zatvorenim internetskim grupama uz senzacionalističke komentare poput „Pogledajte šta joj je uradio“ i to u trenutku kad još nismo ni znali njeno ime. Ona je bila ona, neka tamo žrtva, neka Nevzeta, neka bivša/nevjenčana supruga Nermina Sulejmanovića ili N. N. lice, ali to nije ni važno, nego… Gdje se može pogledati taj snimak?

Sličnu potrebu za adrenalinskim ushićenjem imala je i javnost u Meksiku kada je žuta štampa u februaru 2020. godine uz informacije o ubojstvu Ingrid Escamille od strane njenog partnera Ericka Francisca Robleda objavila i fotografije njenog rasporenog i oderanog tijela uz bombastični naslov „I krivica je Kupidonova bila“, ismijavajući tekst pjesme iz performansa „Un violador en tu camino“ („Silovatelj na tvom putu“).

Iako su medijske objave brzo uklonjene, fotografije su se nastavile širiti društvenim mrežama, a znatiželjni gledatelji su uzbuđeno udarali po tastaturama komentirajući: „Strašno, šta joj je uradio…“

U oba slučaja, iako znamo imena žrtava, one se u reducirajućem tonu nanovo vraćaju na poražavajuću anonimnost i izjednačenje s počiniteljevim činom; one se, pored svih svojih proživljenih godina (Nizama Hećimović imala je trideset i osam, Ingrid Escamilla dvadeset i pet), pored svog iskustva, svoje borbe i svojih djela u svojoj vremenskoj egzistenciji svedu na onoliko koliko je bilo potrebno za njihovo ubojstvo, one se, prema ustaljenoj praksi, svedu na tijelo, na mrtvo tijelo, na „vidi što joj je manijak uradio“, na „dobro ju je nabubao“, na „zvjerski ju je osakatio“, na „pretukao ju je do neprepoznatljivosti“ dok znatiželjna publika uz propratne komentare konzumira sadržaj ubojstva žene kao što bi konzumirali video-igricu, film ili snimak na TikToku.

Koliko dugo traje tren nijemosti?

Kada su u augustu 2019. godine meksičke feministkinje palile grad i zazivale pravdu za silovanu sedamnaestogodišnjakinju, svijet je na tren zanijemio. Nekoliko dana kasnije, svijet se pravio kao da se ništa nije dogodilo.

Kada su u novembru 2019. godine čileanske feministkinje na Dan borbe protiv nasilja nad ženama izvele performans „Un violador en tu camino“ („Silovatelj na tvom putu“), svijet je na tren zanijemio. Nekoliko dana kasnije, svijet se pravio kao da se ništa nije dogodilo.

Kada su u februaru 2020. godine meksičke feministkinje prosvjedovale protiv nasilja nad ženama, tražeći pravdu za Ingrid Escamillu i noseći transparente s natpisima: „Nismo sve tu, ubijene nisu mogle doći“, svijet je na tren zanijemio. Nekoliko dana kasnije, svijet se pravio kao da se ništa nije dogodilo.

Kada je u augustu 2023. godine dvanaest tisuća ljudi putem Instagrama gledalo ubojstvo Nizame Hećimović, svijet je na tren zanijemio. Nekoliko dana kasnije svijet će se vjerojatno praviti kao da se ništa nije dogodilo.

I možda poanta jeste upravo u tome da je svijet odavno izgubio pravo na nijemost u slučajevima nasilja, femicida i seksualnog zlostavljanja. Svijet je odavno ucijenjen nepovratnim krahom u slučaju šutnje, no čini se da svijet to još nije shvatio. Još nismo shvatili da je jedina pravedna reakcija u ovakvim slučajevima da progutamo knedlu i vrisnemo, vičemo, zahtijevamo, glasno, glasno, sve dok nam glasovi ne postanu samo hrapavi dokazi borbe za pravo na slobodan život, sve dok zaista ne zanijemimo jer svijet može zanijemiti tek onda kad bude rečeno sve ono što rečeno mora biti.

Najčitaniji tekstovi

Jezičke greške u medijima – nemar novinara, redakcije bez lektora
Zar je zaista važno za kim mi srce žudi?
Odbrane u momentima kad ih ne očekujete su uvijek srcu najmilije
Iskustva banjolučkih studenata s "neperspektivnih" i "najtežih" fakulteta
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Zlatna Karika Lejla Selimović: Hidžama je više relaksirajući tretman
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Kako s ovjerenom kopijom aplicirati na više fakulteta u BiH?
Studentski domovi u Sarajevu: Gdje su, kakvi su, kako se prijaviti?
Bruno Jelović: Želja mi je osnovati azil za napuštene životinje
More Stories
Šerpas s hercegovačkog krša