Da li je umro teatar u BIH i zašto jeste?

Nedjelja je. Nedjelju već dugo rezervišem za samo četiri stvari – prekomjerno izležavanje, kunjanje, kuhanje i lutanje različitim YouTube kanalima. Ovo posljednje često bude i najzanimljivije. Po meni neznanim algoritmima YouTube me uvijek iznenadi nekim starim snimcima. Tako me danas podsjetio na jednu od brojnih hajki na reditelja Olivera Frljića dok je bio na mjestu intendanta riječkog pozorišta.

Već dugo nisam ništa pročitao o ovom reditelju. A, ni gledao. Njegove predstave se ne mogu vidjeti na repertoarima bosanskohercegovačkih pozorišnih kuća. Zapitao sam se zašto. Zapitao sam se gdje je i na čemu trenutno radi ovaj reditelj, čiji je rad najviše iritirao ultra desničare, budući da zadnje moje sjećanje na njega datira iz vremena predstave „Naše nasilje i vaše nasilje“. Tada su izvođenje obezbjeđivale policijske snage u Sarajevu za vrijeme trajanja Festivala MESS. Razlog „dizanja na zadnje noge“ je taj što je Frljić progovorio o islamofobiji i kolonijalnoj politici Starog kontinenta. Najočitiji primjer toga su dupli aršini koje Evropa ima prema izbjeglicama – jedan odnos prema izbjeglicama s Istoka, a drugi prema ukrajinskim. Ni čelnici Katoličke crkve tada nisu shvatili pozorišni jezik i Frljićevu rediteljsku poetiku, pa su tražili da se predstava otkaže.   

Prva asocijacija na njega je, bar u mom slučaju, progresivnost i subverzivnost pozorišne umjetnosti koje već dugo manjka na daskama bosanskohercegovačkih teatara. Za razliku od ne toliko minulih vremena, dok apatija nije metastazirala na većini društvenih polja, tada je i pozorište znalo podići tenzije u društvu. To će nekim novim generacijama zvučati toliko nevjerovatno koliko i meni djeluje raspad jugoslovenske teatarske scene. Raspad koji je obilježio prekid predstave o svetom Savi od strane razularenih i pomahnitalih Šešeljevih radikala u beogradskom Jugoslovenskom dramskom pozorištu. Od tada je sve krenulo nizbrdo, u čitavom regionu, pa tako i kod nas.

Danas djeluje nestvarno reći da je teatar imao ogromnu društvenu i političku snagu

Djeluje kao laž, kao sarkazam. Baš kao što nestvarno djeluje da je pozorište u ratnom periodu čuvalo zdrav razum i davalo duhovnu hranu pomoću koje su naši sugrađani opstajali. Već dugo nije tako. Već dugo su za pozorište rezervisane samo šture medijske rubrike koje postoje da bi se ispunila određena norma. Pozorišne kritike su gotovo i ne pišu, a kada se pišu one su vjerovatno razumljive samo kritičarima, koji ne ulažu ni minimum truda da njihove riječi budu shvaćene i da dopru do „običnih“ ljudi.

Razlozi odsustva subverzivnosti na bh. pozorišnoj sceni su brojni. Jedan je zasigurno i dominacija zabavnog aspekta u pozorištima, koji je uslovljen finansijama. Trenutno postoje pozorišta u Bosni i Hercegovini koja ulaznice za neke predstave naplaćuju i do 100 KM. U tim predstavama se ne mari puno za pozorišne discipline, nego publika najčešće dolazi da vidi regionalne glumačke zvijezde, koje dolaze iz svijeta popularnih i lakih komedija. Prva predstava koja mi pada na pamet je „Šećer je sitan osim kada je kocka“, koja je u banjalučkom Narodnom pozorištu dosegnula baš tu cijenu. Predstave koje zahtijevaju istraživanje, eksperimentisanje i različite prostorne i tehničke resurse su luksuz koji većina pozorišnih kuća uglavnom ne može priuštiti. Šta ćeš, kapitalizam.

Drugi razlog dekadencija bh. pozorišne scene je pomalo i očigledan. U pozorište ide jedan društveni sloj ili, kako bi se to nekada reklo, klasa. Toj publici nije potrebno davati samo ono što želi vidjeti, nego i ono šta bi trebala da vidi. Isti je zadatak i medija, koji egzistiraju na osnovu ekspanzije dnevno-političkih senzacija. Bavljenje marginaliziranima ili manjinama najčešće je zastupljeno u komedijama koje o njima progovaraju kroz dominantne stereotipe. Komedija je jako zahtjevan žanr koji je, često, i mač s dvije oštrice. Međutim, kada vratim film, ne mogu se sjetiti skoro ni jedne komedije koja, odmaknuvši se od stereotipnog modela, progovara o nekom problemu.

Naravno da na pozorišnoj sceni ima puno hrabrih, inovativnih i provokativnih predstava koje se izvode. Prije godinu dana jedna takva predstava je svoju premijeru doživjela u Zenici, rađena po istoimenom djelu „Sedam strahova“, i progovara o nikada razjašnjenim nestajanjima ljudi srpske nacionalnosti za vrijeme rata u Zenici. Ovakve predstave se najčešće produciraju u gradovima gdje društvena klima dozvoljava bavljenje tim problemima, a nekim drugim ne. Takve predstave se ne sukobljavaju s dominantnim društvenim narativom, niti ga propituju.

Umiranje bh. teatra

Karl Marks je pisao da je svaka borba u historiji čovječanstva klasna borba. O toj Marksovoj tvrdnji više nema ni traga u društvu gdje su elite dobro učvrstile svoje busije. Taj klasni aspekt nam govori da su u bosanskohercegovačkom društvu – gdje iz dana u dan cijene divljaju, a poslodavci su i dalje nemilosrdni – mnoge stvari postale luksuz. Tako se i odlaskom u pozorište nakon deset sati posla i niskom platom ne može počastiti baš svako. Na kraju, finalni razlog propadanja bh. teatra su pare; mnogi ljudi ih kod nas nemaju da bi više nego jednom godišnje, ili u par godina, otišli na neku predstavu. No, hajdemo nazad na Olivera.

Oliver Frljić je 2011. godine radio predstavu „Pismo iz 1920“ u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici. Očekivane oštre reakcije političkog establišmenta su izostale. Sve se završilo na oštroj reakciji jednog poznatog bosanskohercegovačkog glumca, koji se pobunio zbog korištenja audiozapisa iz jedne njegove ratne monodrame. Predstava je, između ostalog, otvorila jedno mračno poglavlje Zenice koje je vezano za rat i nestanak nekih građana. Pored toga, bavio se i mržnjom koja je duboko ukorijenjena u ljudima. Iako je imenom i prezimenom prozivao odgovorne, niko se nije oglasio, ne zna se zašto.

U tom periodu se šuškalo o Frljićevom angažmanu u prijedorskom pozorištu. On bi pristao na rad, ali je naglasio da bi se tada bavio bijelim trakama i logorima. Nakon toga se odustalo od saradnje. Na koncu, možda je baš zeničko pozorište ispričalo nekoliko hrabrih priča o mračnim stranama svoga grada, ono pozorište sa čijom je predstavom, na neki način, počeo raspad jugoslovenske pozorišne scene.

Ako je pozorište ogledalo društva, bar djelimično, onda se savršeno jasno možemo ogledati u svoj svojoj apatiji i letargičnosti. Možemo se vidjeti kako zatvaramo oči pred stvarnim problemima i bježimo u površnost, u banalizaciju. A, na kraju, šta je bijeg ako ne priznavanje poraza, bar privremenog?

Predstava “Pismo iz 1920” koja je premijerno izvedena 2011. u BNP Zenica
Naslovna fotografija: Imran Maglajlić. Foto: Duško Kostić

Najčitaniji tekstovi

Život gej osobe u vehabijskoj porodici i zašto biti vidljiv
Poziv video umjetnicima/ama – takmičenje za najbolji kvir video rad
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
KVIZ – Provjeri svoje znanje o pravima žena
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Međunarodni dan studenata uz razgovor s Farukom Devićem, predsjednikom SPUS-a
Call centri: ZA ili PROTIV?
Škola, depresija i ima li lijeka?
Kako da napravite uspješan freelance profil i počnete zarađivati online?
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
More Stories
Tipovi veza u dvadesetim kroz pjesme popularne kulture