Samohrani otac jednog mobitela

Vladati elektronskom bebom koju po cijeli dan nosim nije lako. Kada sam tek postao otac mislio sam da će biti lakše kada poraste. Ali, postaje sve teže. Aplikacije su teže, dijete traži sve više pažnje, hrane i energije. Nekad mi dođe da ga jednostavno isključim.

Jedan od najvećih izazova naše svakodnevnice je upravljanje mobitelom.

Ta naizgled jednostavna sprava mijenja ljudske interakcije, potrebe i interese. Vidjevši kako ove sprave mijenjaju način komuniciranja u mojoj porodici i među prijateljima, dugo sam odgađao trenutak kada ću i ja postati „ponosni“ roditelj jedne ovakve bebe. Kada sam napokon kupio tač-skrin mobitel sa internetom i svim mogućim aplikacijama, moji su prijatelji bili sretniji nego kada sam diplomirao.

Od tog momenta do danas traje borba u kojoj neke bitke dobijam, neke gubim. Cijena ove borbe su naše duše.

Svi osjetimo da nešto nije u redu. Sjedimo sa prijateljima i tipkamo.

Porodični ručak začinjen je zvukom notifikacija. Većina se jednostavno prepusti toku. Ali i za one koji su svjesni problema, oduprijeti se postaje sve veći i veći izazov. Zvuk notifikacije izazove potrebu u nama koja može biti zadovoljena samo uzimanjem mobitela. I čim ga spustimo dolazi nova notifikacija: Viber, Instagram, Messenger, Twiter, Gmail, Facebook… Nešto uvijek zvoni, a nama se, kao u Pavlovljevom eksperimentu sa psom, luči pljuvačka.

Tek smo tokom 2017. godine dobili pouzdane informacije o čemu se ovdje radi.

Chamath Palihapitiya, izvršni direktor i jedan od osnivača Facebooka, rekao je da osjeća veliku krivnju zbog toga što smatra da su svi koji su radili na projektu Facebook zapravo znali da se može desiti nešto loše. Ono na čemu su oni zasnovali ovu tehnologiju naziva se krug dopamina.

Radi se o supstanci koja se luči u mozak kao nagrada nakon jela, seksa, vježbe i socijalne interakcije.

Izvor: PIXIMUS

Tehnologija društvenih mreža zasnovana je na otkriću da se, kada nas neko pozitivno komentariše ili lajka, u našem mozgu luči dopamin. Kad god čujemo zvuk notifikacije poletimo prema mobitelu u nadi da ćemo dobiti nagradu u vidu dopamina. Međutim, cijeli sistem je zamka. Ukoliko otvorimo notifikaciju i to nije ono što smo očekivali osjećamo se prazno i neispunjeno.

Na taj način smo motivirani da više vremena provedemo na društvenim mrežama kako bismo povećali šansu za dobitkom. Ali, ukoliko to bude poželjan komentar ili lajk, u naš se mozak kratkoročno luči dopamin. Iako izaziva privremeno uzbuđenje, on neposredno poslije, također, izaziva osjećaj praznine i neispunjenosti i motivira nas da idemo u potragu za novim notifikacijama. Zarobljeni smo u okrutnom krugu iz kojeg je teško izaći.

Posljedica toga je da većinu vremena provodimo na društvenim mrežama.

Elektronske bebe konzumiraju naše vrijeme za čitanje, druženje ili sport.

Polako, ali sigurno, gubimo vještine komunikacije. Ne osjećamo se udobno kada nam se nepoznata osoba obrati na ulici. Ne osjećamo se sigurno da tražimo pomoć. Sve ćemo uraditi samo da ne ostanemo sami. Jednom kada baterija iscuri i svjetlost mobitela se isključi, ostajemo u mraku suočeni sa najvećim čudovištem koje postoji – svojim mislima.

Egzistencijalna usamljenost nas preplavljuje, anksioznost i depresija sastavni su dio modernog načina života. Potrebni su nam zabava i zadovoljstvo da pobjegnemo od osjećaja totalne izoliranosti. Mobitel je najdostupniji bijeg od realnosti. I tako u krug.

Međutim, svaka patnja ima svoju svijetlu stranu. Mobiteli možda jesu veliki izazov, ali nude i veliku nagradu onima koji ga savladaju. Nikada kao danas nije bilo tako očito i važno vrijeme koje provodimo sami. Bilo to sat ujutru ili uvečer, jedan dan u sedmici, vikend ili godišnji odmor, ljudi polako shvataju koliko je važno sprijateljiti se sam sa sobom.

Ostaviti, ne samo mobitel, već i prijatelje, partnera, posao i kolege, barem neko vrijeme biti sam i posvetiti se sebi. Otići u šetnju, na planinu, u šumu, na more, sam, i otkriti koje to uspavane snage leže u samoći.

Usamljenost nije znak da su nam potrebni drugi, nego da smo potrebni sami sebi. Jednom kada osnažimo ovaj temeljni odnos, odnos sa sobom, svi ostali odnosi mogu da zasijaju. Jednom kada nismo sa drugima zato što moramo biti, da pobjegnemo od osjećaja praznine, već zato što želimo, sve više ćemo uživati u odnosima i interakcijama koje nas zaista ispunjavaju. A kada ti ljudi nisu dostupni možemo ponovo uživati u svom društvu, izvesti sebe u kino, na piće, na predstavu ili u šetnju. A to putovanje počinje jednostavnom spoznajom: svi smo robovi svojih mobitela.

Jednom kada smo svjesni lanaca na našim rukama, možemo izabrati da ih skinemo.

 

*Naslovna fotografija preuzeta sa https://thetheatretimes.com

Comments are closed here.