Dragi/e svi/e,
novi odgovori su tu! Pišite i dalje ukoliko imate potrebu da zajedno promišljamo i edukujemo se o mentalnom zdravlju. Također, ako imate neku temu na koju biste željeli da vam pripremim tekst, imate potpunu slobodu da mi je predložite!
Iskreno vaš,
Ognjen Pjano, klinički psiholog i specijalizant iz psihoterapije
Pitanje broj 71:
„Zdravo, psihijatar me uputio na neurokognitivnu procjenu kod psihologa, možete li mi reći šta je to, šta da očekujem i zašto me poslao, da li ima potrebe za brigom?“
Odgovor:
Pozdrav za tebe i drago mi je da si našao/la ovo mjesto kako bi dobio/la adekvatnu informaciju. Ali, prije nego pređem na odgovor povodom tvog pitanja, želim ti reći da isto tako imaš pravo na povratnu informaciju nakon pregleda/intervjua od strane psihijatra ili bilo kojeg stručnjaka u timu kada je u pitanju mentalno zdravlje. Ukoliko psihijatar uputi osobu kod kliničkog psihologa ili, obrnuto, ukoliko psiholog preporuči odlazak kod psihijatra, korektno bi bilo da dobijemo povratnu informaciju i obrazloženje zbog čega nas upućuju jedni kod drugih. To znači da imamo pravo zahtijevati otvorenu komunikaciju sa stručnjakom, kao i to da znamo rezultate ispitivanja našeg zdravlja (bilo da je riječ o mentalnom ili fizičkom). Ukoliko stručnjak nije siguran u pogledu definisanja problema i izbora adekvatnog, potrebnog tretmana, a što je sasvim legitimno, ok je i da znamo tu informaciju, što ne znači da je on „loš“ stručnjak. Sve prećutano, nejasno, nedefinisano, sakriveno u komunikaciji ima tendenciju da stvori nelagodu, anksioznost, strah, ljutnju.
Neuropsihološka procjena se primjenjuje u sklopu kliničke neuropsihologije i bavi se procjenom načina na koji moždano funkcionisanje utiče na naše kognitivne sposobnosti (percepcija, pažnja, pamćenje, motoričke vještine, jezičke vještine, vizuelne i prostorne vještine), emocije i ponašanje. To podrazumijeva i ispitivanje eventualnih poteškoća u funkcionisanju mozga, te procjene na koji način se te poteškoće odražavaju na naše psihičko funkcionisanje. Stručnjak psiholog bi trebao da razgovara s tobom prije svega, da te upozna s tokom psihološkog ispitivanja i da te podrži i ohrabri. Zatim se rade psihološki testovi koji su često zanimljivi velikom broju osoba koje ih rade, a koji će dati pouzdane rezultate o našem psihičkom životu i funkcionisanju. Nakon toga, psiholog ti daje svoj nalaz i mišljenje! Ukoliko želiš podijeliti više informacija i širi kontekst, stojim ti na raspolaganju!
Pitanje broj 72:
„Pozdrav, dugo sam razmišljao da li da napišem pitanje, pa sam odlučio da s Vama podijelim ovo iskustvo. Djevojka i ja smo u dugoj vezi već 7 godina, ona je tip koji ne pokazuje baš svoju nježnost, umiljatost, više je hladan tip, što mi na početku nije bio problem, sada mi već nekako pravi problem i previše razmišljam o tome, da li joj značim, da li me voli, hiljadu nekih potpitanja i pitanja. Usput mi seksualni život više nije kao prije, javio se neki ‘problem’ da čak rijetko imamo seks.“
Odgovor:
Pozdrav za tebe. Baš me je obradovalo što si mi pisao, zbog načina na koji promišljaš o svom odnosu s djevojkom: tvoje emocije, vašu komunikaciju, povezanost, privrženost i seks. A to su ključni temelji i odrednice međuljudskih odnosa. Kada je u pitanju pokazivanje i komunikacija emocija, razmjena nježnosti, potreba za blizinom i optimalnom distancom s partnerkom/partnerom, te u konačnici i ekspresija, praktikovanje erotskog, seksualnog ponašanja zavisi od individualnih osobina ličnosti, njenog temperamenta, karaktera… Međutim, psihoanaliza i razvojna psihologija su istraživali i sam način afektivnog/emocionalnog vezivanja među ljudima krenuvši od porodične afektivne vezanosti pa sve do partnerske. Način i kvalitet uspostavljanja emocionalnih odnosa s drugima oblikuje se kroz mnogo faktora, a ova teorija u srž proučavanja postavlja odnos roditelj (primarno majka)-dijete. Od kvaliteta emocionalne privrženosti u ranoj dijadi roditelja i djeteta (ali i svih drugih bitnih, ranih iskustava sa sestrom, bratom, bakom i dedom, vaspitačicom…) zavisiće i kasniji kvalitet emocionalnog atačmenta odrasle osobe s drugim ljudima.
Da li su roditelji prepoznavali psihološke/emocionalne potrebe svoje djece na ranom uzrastu, ali i tokom cjelokupnog odrastanja, da li su im dozvoljavali da pokažu svoje emocije i da li su roditelji pokazivali svoje emocije i na koji način, da li su roditelji njegovali i praktikovali prisutnost i razumijevanje u odnosu sa svojom djecom, da li su ih učili adekvatnoj toleranciji frustracije i razumijevanju bola – sve su to elementi kroz koje odrasla osoba uspostavlja odnos prema sebi i drugima. Da li pokazujemo svoje emocije u odnosu prema partnerima i prijateljima, da li nam je bliskost prijatna, koliko nam je potrebno vremena za slobodan prostor i osamljivanje…, sve je ovo povezano s pomenutim emocionalnim vezivanjem u ranom razvoju. Preporučujem ti sjajnu knjigu koju možeš da kupiš u knjižarama širom BiH, od prof. dr. Tatjane Stefanović Stanojević, psihološkinje, koja je godine istraživanja posvetila ovoj temi, a zove se „Ljubav ili TriP“. Ostaje i drugi dio odgovora. Možeš da otvoriš sva ova pitanja s djevojkom. Sasvim je ok da daš sebi dozvolu da ti je potrebna pažnja, nježnost, bliskost, prisnost, razgovor i prisustvo u odnosu s djevojkom (kako psihološko kada te „čuje, vidi i osjeća“, tako i fizičko).
Koje su tvoje potrebe i želje, a koje njene? Da li želite iste „stvari“? Da li postoji neki problem? Da li želite i da li možete napraviti kvalitetan prostor za „mi“? Da li se može popraviti odnos? Partnerski odnosi uvijek nose i ranjivost, neizvjesnost, povremeno i nepredvidljivost u ponašanju partnera/ke, strah od odbacivanja, prevare i obmanjivanja, ali postizanjem zrelosti emotivnog života kod oba partnera, šanse za destrukciju, agresivnost i nanošenje boli se smanjuju. Ali ova pitanja možeš samo ti otvoriti, nijedan psiholog ili psihoterapeut to ne može učiniti za tebe. Oni te mogu ohrabriti, osnažiti, podstaći na kreativno i konstruktivno u tebi i biti tu za tebe! Piši mi i dalje, tu sam za tebe.
