Mile Kekin za KARIKE: U borbi protiv tišine i samoće sam se počeo baviti muzikom

Ultrapopularan sastav „Hladno pivo“ i harizmatični frontmen Mile Kekin nastupili su ove godine na motorijadi Moto Kluba Škorpion. Uhvatili smo ga raspoloženog i ostavili dosadna pitanja po strani i tako saznali kako je protekao Milin najgori dejt, čime ga je osvojila supruga, kako se snašao u ulozi glumca i još pregršt zanimljivih stvari.

Koju svoju pjesmu najmanje volite i zašto?

MILE: Joj, koju najmanje volim? Gdje me nađe!? Možda ove najveće hitove jer sam to već milijardu puta otpjevao, a pogotovo ako su starije proizvodnje – Sarma, Bubašvabe, ove stare, velike hitove.

Šta Vas je napravilo umjetnikom?

MILE: Vjerojatno kombinacija viška vremena i nekih mojih trauma iz djetinjstva.

Ko je Vaš selebriti kraš?

MILE: Pa ono, volio bih upoznati Brusa Springstina, Viktora Ivančića sam upoznao, a ako misliš na pravog ženskog selebriti kraša, to je definitivno Šarliz Teron!

Čime Vas je osvojila supruga?

MILE: Neposrednošću, humorom i… pa moram priznati, i izgledom, sve se poklopilo!

Preuzeto sa communications.rs

Najgori dejt ikad?

MILE: (smijeh) Ajoj, imao sam ih, čak sam jednom bio na nekom blind dejtu, nećeš vjerovati, baš sam išao to isprobati. Nakon treće rečenice skužiš da tamo gdje ti staviš tri tačke, ona stavi jednu tačku. To jednostavno nije išlo, nije imalo smisla.

Kako biste voljeli da Vas ljudi pamte?

MILE: Po stajlingu! (smijeh)

Gdje biste bili da niste slavni?

MILE: Pa vjerojatno bih trenutno bio na nekom kauču, tu bih ležao i gledao neki večernji program u ove sate, a ovako se recimo spremam za binu. Ne znam šta bih radio još, ali vjerojatno bi sada bio neki mirni porodični čovjek, ne bih vikende provodio u kombiju čekajući nastup.

Vaša gadna navika?

MILE: Jutarnje surfanje po portalima na kojima, fakat, ne možeš srest’ pametnog čovjeka. To je moj dirty pleasure možda.

Šta je najčudnija ili najljepša stvar koju je neko uradio za Vas?

MILE: Pa, sjećam se jednom kad mi je jedna prijateljica poklonila jednu knjigu gdje je zalijepila sve naše zajedničke fotografije s malim opisima situacija u kojima smo sve bili i to mi je bilo jako dirljivo za četrdeseti rođendan.

Jeste li emotivac?

MILE: Vjerojatno da jesam, inače ne bih radio ovo tako dugi niz godina. Mislim da moraš biti emotivac ako želiš pisati pjesme i ako želiš stalno pronalaziti nove inspiracije, onda moraš biti malo osjetljiviji.

Da li Vam je ovaj intervju dosadan?

MILE: Nije, za sad se dobro držiš!

Šta je najgluplja stvar u koju ste vjerovali?

MILE: Najgluplja stvar u koju sam vj… DA JE VOLT DIZNI STVARNO ZAMRZNUT! Na kraju, čovjek uopšte nije zamrznut.

Preuzeto sa jutarnji.hr

A onda smo počeli s ozbiljnim pitanjima vezanim za karijeru…

Šta Vas je povuklo k muzici?

MILE: Slučajnost. Upoznao sam neke dečke koji su svirali i onda sam im ja rek’o: „Pa ’ajde, vidiš ti kako je to lijepo“, i onda smo skupa jedno veče, jer u to doba nije bilo pametnih telefona da se pušta muzika, zarobljeni u našoj dosadi, s kućnom gitarom krenuli. A i nekakav stav koji se izražava kroz muziku, ja sam uvijek muziku proživljavao kroz pjesme, dvije strofe pa refren, i kad sam to čuo, mislio sam možda bih ja to mogao napisati, možda bih ja to mogao napraviti! I pokušavao sam, sve dok mi nije uspjelo.

Koji je to trenutak u istoriji koji odvaja Milu Kekina od slavnog Mile Kekina?

MILE: Ne bih rekao da sam slavan, više sam poznat. Muzički, to je trenutak kad smo izdali prvi album. A emotivno, mislim da je to trenutak kad shvatiš da si sam. Ja sam veoma puno u tome, ja sam jako puno vremena u svom životu bio sam. I onda, u toj nekakvoj borbi protiv tišine sam se počeo baviti muzikom, pisanjem pjesama, da bih te nekakve stvari sa sobom riješio, a koje su me mučile u glavi. I iz te kombinacije samoće i očito kreativnosti se rodilo poznato ja.

Kako izgleda Vaš kreativni proces? Je li to strast? Izgubite li se ponekad sami u svojoj glavi kao pravi umjetnik?

MILE: Ja jako sporo radim, ako to misliš, način na koji radim. Imaš neku ideju, sine ti u nekoj situaciji, ali to je tek onako jedna iskra koja može zapaliti vatru a i ne mora. Ona dolazi kroz puno sati sjedenja u radnoj sobi i razmišljanja, i kad sam u toj svojoj plodnoj fazi, plodnim danima svojim (smijeh), puno tu ideju ponavljam i onda slabije slušam ljude. Mojoj porodici bude jako teško kad sam samo fizički prisutan a mentalno sam negdje zakopan u tim tekstovima.

Jeste li gledali seriju „Bitange i princeze“? Kakvo je to bilo iskustvo za Vas? Ko Vam je omiljeni lik?

MILE: Kako ne, pa morao sam! To je jedna slučajna uloga koja me snašla, bila je ideja da ću ja tu biti samo neki prolazni lik, kao epizodni junak. Očito su naši ljudi jako frustrirani svojim seksualnim životima, pa onda taj muškarac nesigurni, kombinacija nesigurnosti i strasti s kojim su se mnogi, očito, identificirali na ovim prostorima. Omiljeni lik mi je Kazo!

Šta Vam je bilo najteže u glumi? Ima li bloopersa?

MILE: Blupersi! Gdje me nađe s tim stranim izrazima?! Bila je jedna scena gdje ja iskačem iz torte polugol, tad sam mislio da su se možda scenaristi malo previše zanijeli, ali ’ajde. (smijeh) Iznio sam i to, svaki put je bila kombinacija smijeha i neugode, valjda tak’ treba biti.

Pitate li se šta bi bilo kad bi bilo, imate li neku neostvarenu želju?

MILE: Pa ne možeš a da ti ne prođe kroz glavu gdje bi završio da nisi sreo tog i tog čovjeka na tramvajskoj stanici i nisi započeo spontani razgovor, a on baš slučajno svira gitaru i završiš 31 godinu poslije s istim čovjekom u bendu. Da sam ostao živjeti u Njemačkoj, šta bi bilo, normalno da ti prođe kroz glavu.

Mile, često se osvrćete na situaciju u zemlji. Dvije pjesme su mi zapale za oko, a to su „Ezoterija“ i „Ja nisam vaš“. Da li će svijet ikada shvatiti tu jednostavnu triviju koja poražava intelekt onih koji je ne shvataju, a to je da sve ovo nema smisla. Šta je Vaša poruka?

MILE: Početkom devedesetih smo se svi našli u tom jakom nacionalnom toru i toj potrebi da se identificiramo s nekom nacijom, narodom, a „Ja nisam vaš“ je upravo, između ostalog, i odrješito NE trpanju u nacionalne torove. Sam naslov je već dovoljno skandalozan, pogotovo kad svi želimo biti veliki Hrvati, Srbi, Bošnjaci i tako dalje.

Za kraj, dva pitanja.

Značenje pjesme „Ezoterija“ za Vas?

MILE: Pa to je jedna velika pjesma, bend je napravio ogroman posao jer su oni pravili aranžman za pjesmu, da ona zvuči još velebnija. Mislim da je tu svima jasno da se tu sprdamo ne samo s neslužbenim vjerama i sektama, već i sa službenim, koje nam truju mozak i sprječavaju nas da budemo ono što jesmo.

Šta bi Mile danas rekao Mili od prije 20 godina?

MILE: Nastavi dalje, možda će nešto bit’ od toga. Nemoj tako puno sumnjati u sebe. Dvadeset godina sam puno sumnjao u sebe, rekao bi mu da više uživa i da se malo opusti. Jako puno sam se zamarao s glupostima, mislim da sad više to ne radim, to dođe s godinama. Ali opet, s druge strane, možda nikad ne bih napisao sve te pjesme da sam bio tako sredovječan kakav sam danas. Mislim da bih ipak prešutio sve te pametne poruke. (smijeh)

*Naslovna fotografija preuzeta sa CDM

Comments are closed here.