Piše: Adin Buljubašić
Završna ste godina na fakultetu, polako ostavljate ispite iza sebe i negdje usput počinjete gledati oglase za posao. Ne gledate planski, već usputno skrolate, zamišljate sebe na nekim pozicijama i pokušavate procijeniti šta vam je realna opcija. Sljedeći korak jeste pripremanje dokumenata, neprestano čitanje konkursa, čitanje samih uslova, provjera rokova i kažete sebi da barem vrijedi pokušati. No, kada to saopštite okolini, dolazi jedan šamar realnosti, koji nije ni grub niti zlonamjeran, više izgovoren usput: imaš li neku vezu?
Odgovor obično bude smiren, ali brzoplet; kažete da ne očekujete ništa, da samo želite pokušati. Taj odgovor čak nije ni potpuno iskren, kažete nešto da ne biste ispali nezreli i naivni u očima drugih, ali duboko u sebi imate neku nadu, samo se ona ne izgovara. Umjesto nje ostaje utisak da ste naučili pravila igre koja nigdje nisu zapisana, a svi ih znaju. Tek tada shvatite koliko je sve to zapravo čudno, priča se o ishodu nečega što još nije ni gotovo.
Kada se govori o korupciji, prvo se pomisli na velike afere, umiješanost velikih imena, ko je kome dao novac, ko je uhapšen i ko je snimljen. To su jasne priče koje imaju svoje aktere i svoj epilog. Međutim, ovdje se ne radi o toj korupciji koja se vidi i koje smo svjesni. Naprotiv, govori se o onome što se ne vidi, za što ne postoje dokazi, ali se osjeti. Tu nema novca, nema skrivenih koverti, ali ima trag koji nije na papiru. Ona ostavlja trag koji utiče na same odluke, vlastite izbore, očekivanja i na to kako sami procjenjujete svoje šanse. Sve se govori mirno, čak i prijateljski, kao savjet za snalaženje. Zapravo vam niko direktno ne zatvara vrata, ali gubite povjerenje i nadu i pitate se da li su ta vrata ikada zaista bila otvorena ili samo formalno.
U takvom kontekstu svi javni pozivi i konkursi dobijaju potpuno drugačije značenje. Ono što pročitate u samom konkursu prikazuje se kao prostor jednakih šansi za sve. Sve izgleda uredno, čak i ohrabrujuće kada vidite da konkurs nije samo javan na način koji zakon propisuje, nego je često oglašen i u medijima i na profilima javnih funkcionera. Pored svih priča iz okoline, ipak se prijavite i vjerujete da ste uradili sve što je do vas. Nakon toga dolazi tišina. Čekate ishod konkursa. Dani prolaze bez ikakvog odgovora, čak vam se ne javi ni da li ste prošli ili ne. Onda se vraćate onom optimizmu kada ste vidjeli konkurs oglašen na mjestima koja nisu bila ni nužna i mislite da će tako biti i sa samim ishodom.
Međutim, on obično bude objavljen na nekoj oglasnoj ploči na koju niste ni obratili pažnju, za koju čak niste ni znali da postoji, na nepreglednoj zvaničnoj stranici same institucije. Mislite da to još traje, pa čak i zaboravite na to. Ponekad usput, sasvim slučajno, saznate da je neko već na tom radnom mjestu i da već mjesecima prima platu. Tada shvatate da se nije čekao najbolji kandidat, nego forma koja prati već donesenu odluku. Ako se zainteresujete i pronađete tabelu bodovanja, vidite da je neki kandidat naprosto „zadivio“ komisiju tokom intervjua i da je intervju donio bodove koji je sve druge kandidate ostavio ispod.
Konkurs tada prestaje biti prilika i postaje samo dokaz da je neka procedura ispoštovana.
Ipak, nakon prvog neuspjelog pokušaja imate još strpljenja i nade pa opravdavate proces time da možda niste bili najbolji izbor, da nije bilo dovoljno sreće ili da je konkurencija bila izrazito jaka. Nakon drugog puta shvatate da je sve bilo poput predstave u kojoj je svako imao svoju ulogu, a vi ste bili jedan od statista. Javlja se sumnja, ali ne glasna, već potisnuta.
Ako ste dovoljno hrabri da se ponadate i treći put, i tada vas dočeka isto. Ipak, nešto se mijenja. Stiže umor koji nije fizičke prirode, već onaj koji se polako skupljao i koji mijenja način na koji razmišljate. Ne prilazite konkursima više na isti način kao ranije. Nemate energiju koja vas je vodila. Toliko daleko ide da sebe više ne možete ni zamisliti na određenim pozicijama. Prijave, ako ih šaljete, šaljete mehanički, ni sami ne znate zašto, jer više ne očekujete odgovor. Pitanje tada nije samo u tome što ne dobijate posao, nego u tom prelazu od nade do ravnodušnosti, koja ne dolazi naglo, već se gradi postepeno, gotovo neprimjetno. U tome leži njegova težina.
Istovremeno se pojavljuju izjave okoline koje se izgovaraju po automatizmu, poput „to postoji svugdje“, „trebaš se prilagoditi“, „čekaj svoj red“, „još si mlad“. Ove riječi nisu nužno zlonamjerne i često dolaze iz želje da se neko pripremi za stvarnost. Međutim, ishod takvih riječi je problematičan jer same po sebi ne pozivaju na rješenje, već na prilagođavanje. Umjesto da se sistem preispita, od pojedinca se traži da prihvati stanje kakvo jeste i da mu se prilagodi. Nepravda postaje normalna, a svaki otpor djeluje naivno. U tom trenutku problem više nije samo u konkursima ili institucijama, već u tome što nepravda više nije nešto što zahtijeva raspravu.
S vremenom posljedice ne ostaju samo unutar poslovnog okruženja. One počinju narušavati samopouzdanje i osjećaj vlastite vrijednosti. Mladi ljudi, koji su godinama učeni da znanje i trud imaju vrijednost, počinju sumnjati u vlastite sposobnosti. Ne zbog lošeg odgovora, nego upravo zbog toga što odgovora uopće nema. Ta sumnja je posebno opasna jer više ne dolazi iz vanjskog svijeta ili okoline, već se polako gradi iznutra. Osoba počinje spuštati svoja očekivanja ne zato što je realno procijenila svoje sposobnosti, već zato što više ne vidi smisao u trudu.
Zanimljivo je primijetiti da ova vrsta korupcije ne izaziva masovni bunt ili proteste, upravo zato što nema trenutka eksplozije. Opšti utisak je da ste sami u tome. Sve se dešava u tišini, ali ostavlja dugotrajne posljedice. Mladi se razočaraju, prestaju se boriti i počinju odlaziti. Pakovanje kofera postaje bolja opcija od čekanja promjena. Ove odluke nisu praćene velikim izjavama, dešavaju se bez buke i bez optužbi, gotovo neprimjetno.
Mladi odlaze, jedno po jedno. Sistem ostaje miran jer oni koji odlaze ne prave nered, već jednostavno nestaju. Institucije se ograđuju formalnom pravednošću i zaista je teško pronaći jasnu grešku, ali upravo tu se otvara pitanje cilja. Kakav je smisao zakona ako služi samo kao pokriće? Koji je cilj konkursa ako ne omogući pravi izbor?
Ovdje se ne radi o tome da li su pravila formalno ispoštovana, već da li su ta pravila izgubila svoj smisao. Nezadovoljstvo ne dolazi iz bijesa, već iz osjećaja da sistem više ne služi onima kojima bi trebao. Demoralizacija mladih vodi k ponavljanju istih obrazaca godinama. Isti ljudi ostaju na istim mjestima, iste prakse se ponavljaju, a krug ostaje zatvoren za privilegovane. Ne zato što nema sposobnih ljudi ili novih ideja, već zato što oni ostaju demoralisani i prestaju pokušavati. Društvo tako ne gubi samo ljudske resurse, već i energiju, povjerenje i osjećaj da može biti bolje.
Nevidljiva korupcija ne ostavlja trag u pravnim dokumentima, ali ima dubok uticaj na ljude. Ona ne uništava sistem naglo, već ga prazni iznutra. Možda je to i najefikasniji recept za korupciju: stvoriti demotivisane mlade ljude koji neće biti bučni i koji će novim generacijama ostaviti isto ono što su njima ostavile prethodne.
Ovaj članak je izrađen u sklopu projekta “Karike integriteta u borbi protiv političke korupcije”, koji provodi Omladinska novinska asocijacija u Bosni i Hercegovini, a koji finansira Europska unija kroz regionalnu inicijativu „Integrity Watch na Zapadnom Balkanu i Turskoj“ koji u BiH implementira Transparency International u BiH. Stavovi izneseni u ovom članku nisu i ne mogu biti smatrani stavovima Transparency International-a u BiH i Europske unije.
