Tako ti je mali moj kad ljubi Hercegovac

Jednostavno nije postojala niti jedna prepreka koja bi nas rastavila. Sve do te, proklete, večeri…

Nikada nisam razumio kako je to ostati u dobrim odnosima sa svojim nekada voljenim, odnosno voljenom, kako vam draže. Možda sam samo staromodan. Ili nisam dovoljno volio, ili nisam bio iskreno voljen. Jedno je od toga sigurno. Ja, zapravo, nisam čovjek od ovih novokomponovanih ljubavnih relacija. A kakve su to, pitate se?

Znate, one koje počinju i završavaju preko Instagrama u svega mjesec dana, couple slike koje se još brže uklone nego što se postave, pa onda stižu Balaševićevi ili Oliverovi stihovi, pa se sve ovo zaboravi uz seks pomirenja. Na kraju, seks ipak bude samo – seks.

I onda…

U društvu u kojem normalizujemo prevare, pasivno-agresivne i toksične odnose, nasilje u vezama, veze koje služe kao „paravani“ zbog manjka samosvijesti ili, pak, one prinuđene veze zbog pitanja vjere i nacionalnosti – kome onda „prodajete“ priču o sretnoj ljubavi, sebi ili drugima?

No, vratimo se mi u srž kako bi ti sve ovo bilo jasnije.

Ispričat ću ti priču o svojoj prvoj ljubavi

Moj bivši je zaista bio peder(o). Tako ga zapravo i posmatram, peder i, dakako, ero (čitaj: Hercegovac s veliko H). Za nastavak priče, zvat ćemo ga Pavle, ipak. Bio je netko, na prvi pogled, sasvim nedokučiv, ili je to bilo zbog visine, ali bio je još samo jedan frajer s Grindra, ništa posebno. Za sve one koji ne znaju i one koji kriomice (ne) znaju, Grindr je aplikacija koju koristi većinski dio LGBTIQ populacije. Sasvim jednostavna, a tako komplikovana dating aplikacija, pored mnogih drugih, na koju je osuđena spomenuta zajednica.

Sve je krenulo u tim ludim godinama srednje škole, kada ste na životnom raskršću – naprosto, ne vidite stvari onakve kakve bi zaista trebale biti. U glavi vam svira rock ‘n’ roll, nitko nije pametniji ni mudriji od vas, furate vi to nešto svoje. I ja sam bio takav, nisam skužio kako, u stvari, i ja kao klinac nosim „ružičaste naočale“.

Svoju prvu ljubav sam zamišljao totalno utopijski, međutim, ta se utopija smjestila u epicentar Hercegovine. Čim sam prvom prilikom stigao u Mostar tijekom ljetovanja, brže-bolje instaliram Grindr, jedan klik i počnem se dopisivati s već spomenutim Pavlom. Mostar se, u tom trenutku, kao veći grad, činio idealnom prilikom za pronalazak te srodne duše (eh, pa da to barem ide tako). Elem, Pavle je tipični Hercegovac, odnosno gromada od 1,92 cm, fit građe i pogrbljenih leđa. Standardni alfa mužjak. Potajno je bio i HDZ-ovac i katolik i tradicionalist, sve dok je u prisustvu svojih roditelja, naravno. Neoliberalist u pokušaju. Čim na ekranima osvanu boje Zrinjskog, u njemu bi se budio patriot, ali Pavle nije znao ništa o nogometu. Probavao je on tu i tamo s curama, pa kako bi drukčije pronašao temu za razgovor sa svoja jedina tri straight prijatelja? Nemilice je tražio način kako opravdati prikrivene maskuline instinkte. Odjevne kombinacije su bile izričito sportske bez upečatljivih boja. Koga još, pobogu, zanimaju feminizirani pederi?  Pogodit ćete, slušao sam ono razvlačenje u govoru, pa sam svim snagama pokušavao uvrstiti izraze mostarskih mahala u svoj rječnik. Ali, neuspješno.

Kada smo dospjeli na već iste valne duljine, shvatim kako je lik fakat savršen – crna, mekana kosa, tamne oči, blaga put, izražena čeljust i osmijeh s tim velikim žutim zubima. Bili smo u mnogočemu slični: gimnazijalci, buntovnici i fanovi filma i muzike. Uvijek smo se sastajali na vrhu jedne zgrade na kojoj smo bili ušuškani pod vedrim nebom Mostara, a mjesec i zvijezde su jedini koji su znali naše tajne. Pričali bi tako unedogled, o svim mogućim temama, a mašta bi nam lebdjela kroz kozmičke paralele.

Dok smo bili zajedno, u njegovom zagrljaju ništa nije bilo nemoguće.

Bože, budale… pomislih, dok sve ovo pišem.

I trajala je ta naša romansa mjesecima, pa smo dosegli do godine dana. Iako je bila veza na daljinu, svaki bi mi ponovni odlazak i dolazak u Mostar pružao ono zrno vjere u našu vezu.  Bili smo udaljeni svega par sati, što se nekada činilo kao vječnost, ali u tim silnim emocijama i euforiji nisam mario ni za što. Nije to bila idilična veza, daleko od toga, postojali su trenuci sumnje i besmislene ljubomore, što ni dan-danas ne mogu opravdati ako je i bilo uopšte. Vrlo brzo nakon toga došao je period kada smo razmišljali o početku studiranja. Bili smo jako sretni jer maštanje o zajedničkom životu bi se pretvorilo u realnost.

Međutim, u ovu priču ulaze njegovi roditelji, koje nije spominjao do tada. Zapravo, kompletna romansa se strovalila u jednoj večeri. Iako je Pavle znao da su njegovi roditelji homofobni, fanatični katolici, skupio je snage i izrekao jednu rečenicu koja je promijenila sve. Apsolutno sve.

„Mama, ja sam gay i volim ga, ne mogu bez njega!“

Bol. Ništa drugo nisam osjećao u tom trenutku. Samo eho njenih psovki i povišenog tona me je progonio dok sam se, sav u strahu, skrivao vlastitim rukama – od čega, ne znam ni sam, ali znao sam da nisam više slobodan čovjek. Sloboda je za mene bila završeno poglavlje kao i on, koji je, ne znajući što se dešava, čekao moju poruku. Gušio sam se u vlastitim suzama i jecajima, moj zamagljeni pogled je sezao duboko negdje – u beskraj, tamo negdje gdje On i Ja nećemo biti više kao nekada.

„Pa ti si bolestan! Naći ćemo mi tog seljaka, neće više nikada izaći iz te svoje vukojebine! To nam je hvala?! Za sve što smo ti dali, ti nam tako vraćaš?“

Ovo su samo dijelovi noći kada je Pavle htio izreći koliko me voli. Tu večer mi je napisao: „Spremam ti iznenađenje, vidjet ćeš!“ Htio je biti inicijator naših studentskih planova, a zapravo nas je odveo u ambis. Očekivanje njegovog odgovora na Messengeru bilo je zapravo bdjenje u sitne sate u moru suza.

I tako, dan za danom, iz sata u sat čekao sam njegovu poruku. Po prvi put sam osjetio prazninu i ogorčenje u svom životu zbog osobe koju sam zavolio neizmjerno. Outovanje je slijedilo i mene, jer nisam mogao sakriti svoje emocije pred roditeljima, nakon čega su me oboje prihvatili onakvog kakav jesam. Bilo je i tu suza i preispitivanja, ali majčina i očeva ljubav je presudila, ipak.

Pavlovi roditelji to nisu htjeli priznati sami sebi jer su ga, u tom beznađu, zaključali u stan punih mjesec dana. Da, zaključali. Provodio je vrijeme kao stranac pred vlastitim roditeljima kojem je jedina relacija bila put do škole. Od toga dana je ostao i bez svoga Iphone-a kojeg je njegova majka raspršila čekićem u najsitnije dijelove. Pratili su ga u stopu, pa tako i mene nakon brojnih uvreda, a među njima je najkreativnija bila: „On je neobrazovani Sotonista!“ Nisu bili klasični homofobi koje bi svoje dijete izručili psihologu, ne, Pavle je morao ići svaku nedjelju na svetu misu, a vrhunac reinkarnacije su bile brojne posjete Međugorju (za one koji ne znaju, Međugorje je jedno od bitnijih svetišta za pripadnike Katoličke crkve). Jesu li molitve ojačale mržnju njegovih roditelja ili Pavlov pederluk?! Pardon, ljubav takoreći.

U tim trenucima čežnje i vapaja, ne razumijem koliku sam snagu i volju, a prije svega ljubav, nosio kako bi spasio sebe i njega. Čudno. Od dana kad sam izgubio svaki kontakt s njim nisam više mogao razlučiti gdje je tu istina. Dapače, bilo je tu sporadičnih pokušaja kako bi se barem nakratko vidjeli – ili nakon škole ili čekajući ispod njegove zgrade kada bi pružao pogled prema meni s prozora.

Sve je bivalo bljeđe i bljeđe. Tražio je priliku kako bi se dopisivali, no ovaj put je bilo drukčije. Kroz te kratke poruke koje su nam bile jedina spona mi je govorio o svim ovim stvarima koje sam pisao. Vrhunac naše romanse je upravo okončan rečenicom: „Ti i ja se ne smijemo više viđati; ukoliko me vide s tobom, neće mi dati studirati i ne znam kako da život krojim bez toga.“

Djelovalo je sasvim nemoguće, međutim, nakon te poruke, jedino je ostao urezan duboko u moju prošlost koja nosi tu bol i danas. Od tada više ne znam ni gdje je, ni kako je, ne znam da li bi ga više i prepoznao ako bi se ikada sreli.

…Obećat ću, prevarit ću, doletit ću, poludit ću

Ljubit ću te, neću stati, dok ne kažeš glasno: „Ti si moj!“

I na kraju kad ti kažem: „Volim te“

Ne vjeruj mi, lažem te.

Tako ti je mali moj kad ljubi Hercegovac…

*Autor anoniman. Fotografije – Unsplash.com
Disclaimer ENG: „This blog is made possible by the generous support of the American people through the US Agency for International Development (USAID). The contents are the responsibility of Youth magazine ‘Karike’ and do not necessarily reflect the views of USAID or the United States Government.“
Disclaimer BHS: „Ovaj blog je omogućen zahvaljujući velikodušnoj podršci američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj je odgovornost Omladinskog magazina ‘Karike’ i kao takav ne odražava nužno stavove USAID-a niti Vlade SAD-a.“

Najčitaniji tekstovi

Novo lice lokalne politike: Aldin Šalaka – pješački prelaz za osobe sa invaliditetom
To nisam ja, to je moj mobitel – Kako se probuditi i zaspati bez plavog svjetla ekrana
Željko Simeunić: Oštećenje vida kao kamen spoticanja na putu obrazovanja
Želim da mojom zemljom i dalje teku divlje rijeke
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Call centri: ZA ili PROTIV?
Studentski domovi u Sarajevu: Gdje su, kakvi su, kako se prijaviti?
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Koji fakultet upisati – državni ili privatni?
Uslovi rada u trafikama: Znala sam se vratiti s kraja ulice kako bih otišla u toalet!
More Stories
Zlatna Karika Aya El-Batout: Ekološka organizacija “TrashChallenge”