Riješite ovaj kviz i provjerite svoje znanje o odnosu politike i ljudskih prava u Bosni i Hercegovini. Nakon što odgovorite na pojedino pitanje, pojavit će se točan odgovor. Na kraju kviza saznat ćete vaš sveukupni rezultat.
Ako tipična mlada osoba ne „obavi“ do određene životne dobi ono što društvo sebi daje pravo od njih očekivati, toj osobi će to biti uzeto za zlo i biće predmet svih kafanskih tračeva. Međutim, ukoliko osoba s invaliditetom „zaostane“ u tim istim ciljevima, niko se neće obazirati, jer „on ima probleme, od njega se očekuje samo da diše i živi“. Okrutno zvučim i izvinjavam se, ali svi znate da je to tačno.
Od objave toga teksta, ja sam stavljen na „crnu listu“ na Palama i u većini gradova u RS-u. Više nije bilo prijetnji, ali konstantni niski udari su itekako tu skoro tri godine – dobijao sam epitete da sam strani plaćenik, da sam prodao „vjeru za večeru“, da promijenim ime jer sramotim Srbe svojim razmišljanjem itd. Međutim, nisam odustao od pisanja sličnih tekstova.
U okviru ovog projekta realiziramo i debatu kojom želimo doprinijeti jačanju kritičke svijesti kod mladih kao i ohrabrivanju mladih da u javnom prostoru iznesu svoje mišljenje, praktična rješenja/savjete te da budu pokretači argumentirane društvene debate na temu ljudskih prava.
Prijetnje smrću još uvijek nisam doživjela i nije mi bilo svejedno. Uznemirenost je došla uz spoznaju da taj muškarac živi u istom gradu kao i ja. Da pijemo kafu na istom mjestu. Odmah sutradan sam otišla u policiju s namjerom da prijavim prijetnje, međutim, nisam dovoljno ozbiljno shvaćena.
Imam tek dvadeset i četiri godine. Nadam se da se ono što sam ja proživjela neće ponoviti niti jednoj drugoj ženi. Poštovanje drugoga, bilo ono ženskog ili muškog spola, nije onakvo kakvo bi trebalo biti, bar ja to tako doživljavam. Trebamo zapamtiti da ništa, ali ništa, ne može vratiti izgubljeno dostojanstvo. Načini putem kojih se dostojanstvo gubi, a strah rađa, raznoliki su. Najgora opklada u koju, u ovom slučaju, smijem povjerovati jeste da je svaka djevojka u ovom gradu prošla kroz neku vrstu degradiranja na osnovu spola.
Ali onaj kazneni prekršaj mi i dalje stoji na radnom stolu, kao nijemi podsjetnik da sam dobrodošao u 51 % ove države, ove države koju nazivam svojom. Da li zaista bilo koji čovjek zaslužuje polovičnu zaštitu svoje države? Ili je to samo jedna forma hladnog rata koji traje 25 godina?
Nasilje bez vidljivog traga je jednako teško kao i ono vidljivo; ljudi treba da shvate da je svako nasilje ozbiljno krivično djelo i da svako ko se nađe u ulozi žrtve osjeća posljedice dalekosežno. Moja trauma s pedofilom je ostala urezana u sjećanju godinama kasnije i teško sam se nosila s tim.
Kad si tako ničija, prepuštena si sebi. Ali i porodici koja te nauči neke nenadane lekcije vrlo rano. Jer, odjednom bez muškarca u kući i bez sistemske zaštite i podrške u vidu alimentacije, naučiš da moraš zarađivati novac za sebe još od ranih dana. Mama prihvatiti gomilu dodatnih poslova a baka podučavati djecu pod stare dane honorarno. Sve zato što jedan muškarac nije dovoljno muško da bude otac. A sistem ti postane loš očuh.
