Pandemija nije uzrok nego izgovor za moj otkaz

Prije tačno godinu dana, 9. aprila 2020., dok sam se vraćao u redakciju sa zadatka razmišljajući da li su obdukcije osoba pozitivnih na COVID sigurne, zazvonio mi je telefon. Bila je to moja prijateljica i radna koleginica. Rekla mi je da je vlasnik televizije na kojoj smo radili imenovao novog direktora koji je odlučio smanjiti kolektiv uslijed pandemije koronavirusa. Dobila je otkaz. Nakon pola sata telefon je ponovo zazvonio. Bila je to sekretarica direktora koja mi je saopštila promjene u menadžmentu i pozvala me na razgovor. I ja sam dobio otkaz, proglašen sam tehnološkim viškom.

Nisam imao pravo ni na otkazni rok ni na korištenje preostalog godišnjeg odmora. Znao sam da su to moja zagarantovana prava prema Zakonu o radu. Znao sam da se zakon višestruko krši, ali u tom trenutku nije baš da sam razmišljao o zakonu i zakonitosti otkaza. Prvi osjećaj bila je izdaja. Znao sam da sam davao svoj maksimum, ostajao prekovremeno, nekada radio i dvije sedmice bez dana odmora. Ego mi nije dozvolio da zaplačem, a želio sam to najjače do tada. Osjećao sam se kao brana pred puknućem. Trebala je još jedna kap do eksplozije suza. Mislio sam da ne treba da plačem jer sam potiskivanje emocija smatrao dostojanstvom. Po povratku iz kancelarije direktora u redakciju, počeo sam se smijati. Kolegama sam saopštio informaciju da sam dobio otkaz. Niko mi nije vjerovao. Počeo sam pjevati „tehnološki višak slavi prvi maj“, pokušavajući da sam sebe nasmijem. Jedna od urednica u redakciji mi je prišla i rekla: „Ljudi ovdje rade 25 godina, a tebi smiješno. Sram te bilo.“ I dalje nisam uspijevao ubijediti kolege da sam i ja dobio otkaz. Jedna koleginica mi je rekla: „Ti si dragstor, uvijek radiš, radiš za web, novine, TV. Lažeš.“

Bolan rastanak s redakcijom

Kako sam donekle i sam krivac za ovo nepovjerenje jer sam se često šalio, odlučio sam o svom otkazu pisati na društvenoj mreži Facebook. Tek tad su mi kolege povjerovale. Stotine komentara podrške koju su mi pružile kolege na društvenim mrežama pomogle su mi da sačuvam samopouzdanje. Više od otkaza iznenadile su me kolege iz redakcije.

Mislio sam da će izraziti kurtoazno žaljenje, ali nekoliko kolega i koleginica me je zagrlilo, zaplakalo i donijelo poklone. Bio je to bolan rastanak.

Kako dolazim iz drugog grada, znao sam da ubrzo moram pronaći novi posao jer život košta – kirija, režije… Nekoliko sati nakon otkaza dobio sam nekoliko ponuda za posao, ali niti sam bio spreman niti su mi se ponude sviđale.

Iskreno, dotadašnju slobodu i uslove rada rijetko je ko mogao ponuditi. Glavna i odgovorna urednica Mediacentra Elvira Jukić Mujkić me je istog dana nazvala i ponudila intenziviranu saradnju, koja mi je pomogla u postotkaznom periodu. Od tada, već godinu dana radim kao freelance novinar. No, u prvim danima otkaza brojna pitanja su mi prolazila kroz glavu: „Da li je trebalo da se toliko trudim?“, „Da li je trebalo da budem manje buntovan?“, „Da li je trebalo da tužim prošlu firmu?“… Odgovor na sva pitanja bio je NE. Jedini pogrešan korak bio je suzdržavanje emocija.

Napad panike

Od dolaska u Sarajevo, pet godina u kontinuitetu sam radio i istovremeno imao bogat društveni život. Iz kuće sam obično izlazio u 8:30, a vraćao se u ponoć – nekada ranije, češće kasnije. Nakon otkaza, u mom gustom rasporedu ostalo je prazno osam sati. Na te slobodne sate treba dodati i sate za društveni život jer je na snazi bio lockdown. U tom periodu imao sam previše vremena za razmišljanje, a ono je nekada razarajuće.

Bol i razočarenje koje sam krio nakon otkaza je eskaliralo početkom maja. Tokom druženja s dvoje prijatelja osjetio sam bol u grudima i mučninu. Dok sam pokušavao da dođem do toaleta izgubio sam ravnotežu i glavom udario u zid. Prijatelji su priskočili u pomoć, pokušavajući me odvesti do toaleta. Nakon nekoliko učinjenih koraka, izgubio sam svijest i pao na pod. U jednom trenutku sam mislio da sam izgubio razum i da sam na klinici za psihijatriju.

Lica prijatelja nisam prepoznao, mislio sam da su doktori. Sekund poslije osjećao sam da umirem. Snažan bol u grudima intenzivirao je taj osjećaj. Mlaz hladne vode me osvijestio. Bilo mi je jasno da imam neki problem. Narednih pola sata sam nepomično ležao u strahu od proživljenog i strahu od onoga što dolazi. Prisustvo prijatelja mi je olakšalo cijelu situaciju za koju je psihoterapeutkinja kasnije rekla da je to bio klasični napad panike. Počeo sam se suočavati s anksioznošću, jasno o njoj govoreći prijateljima i porodici. Napadi su se ponavljali, vrate se i sada povremeno, ali nikada više nisu oborili moje tijelo. Prihvatio sam svoje stanje i izborio se s anksioznošću, ako se ona uopšte može trajno potisnuti. Možda i ne treba, jer sve je počelo potiskivanjem. Kad vam se plače – plačite, jer plač liječi.

Godinu dana kasnije

Radim kao freelance novinar, što u BiH znači široku lepezu prednosti, ali i mana. Mane su neostvarivanje radnih prava, zdravstvenog i penzionog osiguranja. Recimo, porez koji se plaća na svaki moj ugovor o djelu je 17 %. Apsurdno je da naručilac posla plaća i dio koji se odnosi na zdravstveno osiguranje, iako ja to pravo ne ostvarujem.

Izazovi freelancinga jesu i nesigurnost prihodovanja što u suštini znači da nikada ne znate kolika će biti vaša mjesečna zarada.

Naravno, freelanceri uglavnom imaju stalne partnere u poslu koji ih angažuju, ali ne postoji garancija da će vas ta medijska kuća, ako vas je angažovala šest mjeseci, angažovati i sedmi mjesec. Pozitivna strana freelancinga jeste fleksibilno radno vrijeme, odnosno radno vrijeme koje vi određujete, više slobodnog vremena i više slobode. Poslije godinu dana rijetko odlazim na teren, pišem iz kuće, iz kafića, u prirodi. Nema više redakcijskog okruženja, jutarnje i poslijepodnevne gužve.

Naknadna pamet

Lako i bez borbe sam se odrekao svojih prava: otkaznog roka, neplaćenih sati, godišnjeg odmora. Potpisao sam sporazumni raskid ugovora i time sabotirao borbu za radnička prava. Nakon godinu dana shvatam da nije trebalo da potpisujem sporazume kojima amnestiram poslodavca od odgovornosti.

Trebalo je da tužim poslodavca, ali nisam se dovoljno borio. Od nekoliko desetina kolega koji su dobili otkaz, samo jedan kolega je svoja radnička prava tražio na sudu. I dobio ih je. Odlukom suda vraćen je na posao. Radnička prava postoje, ali moramo ih znati i za njih se boriti.

Je li pandemija uzrok mog otkaza?

Dva dana prije otkaza pitao sam direktora da li će biti otkaza da se pripremim. Kazao mi je da ne brinem jer ja sigurno neću dobiti otkaz jer sam najkorisniji firmi. Dva dana kasnije sam proglašen tehnološkim viškom. Nezvanično mi je saopšteno da je razlog otkazu to što imam dug jezik. Imati dug jezik znači boriti se protiv cenzure i jasno upozoravati na odstupanje od etičkih standarda. Dokaz tome jeste i činjenica da su nakon nekoliko mjeseci od otkaza počela zapošljavanja novih kadrova, a po zakonu poslodavac je morao prvo zvati one koje je proglasio tehnološkim viškom. Nikoga nisu zvali, a zaposlili su nove ljude. Dakle, ako ljude otpustite jer su tehnološki višak, kako onda zapošljavate ljude na njihovo radno mjesto? Kada dobiju otkaz, mladi moraju odmah početi tražiti dodatne poslove, ali prevashodno potražiti pravnu pomoć.

Također, vrijedi javno govoriti o svom otkazu kako bi javnost znala za njihovu priču, ali i kako bi vas neko pozvao na saradnju.

*Fotografije: Autor, privatna arhiva
Disclaimer ENG: „This blog is made possible by the generous support of the American people through the US Agency for International Development (USAID). The contents are the responsibility of Youth magazine ‘Karike’ and do not necessarily reflect the views of USAID or the United States Government.“
Disclaimer BHS: „Ovaj blog je omogućen zahvaljujući velikodušnoj podršci američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj je odgovornost Omladinskog magazina ‘Karike’ i kao takav ne odražava nužno stavove USAID-a niti Vlade SAD-a.“

Najčitaniji tekstovi

Novo lice lokalne politike: Aldin Šalaka – pješački prelaz za osobe sa invaliditetom
To nisam ja, to je moj mobitel – Kako se probuditi i zaspati bez plavog svjetla ekrana
Željko Simeunić: Oštećenje vida kao kamen spoticanja na putu obrazovanja
Želim da mojom zemljom i dalje teku divlje rijeke
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Call centri: ZA ili PROTIV?
Studentski domovi u Sarajevu: Gdje su, kakvi su, kako se prijaviti?
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Koji fakultet upisati – državni ili privatni?
Uslovi rada u trafikama: Znala sam se vratiti s kraja ulice kako bih otišla u toalet!
More Stories
Od mišje groznice do korona virusa: evolucija nepoštivanja naučnica (i obrazovanih žena)