„Ajde reci mi kako da stanem, mogu li ruke ovako podignuti?“, pita me Marina, dok se vješto štima za onih 30 milisekundi koliko mi je potrebno da je uslikam. Sija, uživa dok se uska haljina lijepi za njezino tijelo i dok težinu vitkog tijela prebacuje s jedne noge na drugu. Šetamo gradom, ćaskamo, ispijamo kafe, tračamo – standardno poslijepodne s njom, i da, obavezno se slikamo.
„E, mogao si tamo pored onog drveta da me slikaš. Hoću da pocrkaju one kuje na instagramu!“, govori mi dok se smije, onako malo bahato, ali zaigrano poput djeteta koje je dobilo poklon. Vadim telefon i započinje naš dobro zaigrani performans. Pleše uz povjetarac i uvija kosu dok ja zamišljam da smo na nekoj velikoj sceni u Hollywoodu ili New Yorku. Gledam u nju, ona mene, lijepo mi je, uživam, ne mogu se žaliti. Performans dobija novu formu kada na slici vidi nešto što joj se ne dopada na sebi. Onda performans ponavljamo iznova i iznova. Puštam joj pjesmu od Stoje „Ponovo“, smijemo se grohotom, naziva me velikim komadom budale te nastavljamo s uvježbanim koracima.
Dolazim kući, umoran i iscrpljen. Pravim sebi kafu. Sjedam da ispušim cigaretu i opsujem sam sebi jer sam se opekao najdražim crnim upaljačem. Izvaljujem se na stolicu i pomislih koliko mi je puta rekao brat da ću polomiti sebi kičmu tako. Smijem se. Pušim.
Ulazim na Instagram i gledam sliku koju je Marina objavila, komentarišu joj razni nebitni ljudi u njezinom životu, a ona odgovara, stavlja srca i šalje puse. Prelazim potom cijeli Instagram kojim sam jednako opsjednut i na kojem jednako uživam da prcnem nekog s dobrom slikom, čisto da vide šta propuštaju u životu. Ulazim na jedan vrlo poznat profil, objavljena je nova slika, osmijeh Mona Lize i tužna priča iza.
Pušim i razmišljam. Jebiga, nisam ja filozof, pa da sada prosipam priču o smislu života ili modernom dobu, ali fakat razmišljam. Koliko puta uđem na istu aplikaciju tražeći lajk ili komentar od neke lijeve nebitne osobe da bih se osjećao bolje? Pa pratim storije, gledam gdje se ko vuče. Ova je u Berlinu, ova u Parizu, onaj u Istanbulu – a svi jednako smrde kod kuće kao i ja. I onda razmišljam, kako li je pričati s tim osobama, popiti kafu, raspravljati o tome koliko atoma ugljika se nalazi u benzenu? A dobro, sad već malo serem i pretjerujem, ali zaista, da li smo sposobni progovoriti van sigurnosti tastatura?
Uzdišem i razmišljam, ne mogu obući kratke hlače, jer mi noge ne izgledaju dovoljno dobro u njima, ne mogu obući užu majicu jer mi se oslika stomak. Zašto? Prosto jer sam vidio kako ljudi na Instagramu izgledaju u kratkim hlačama i uskim majicama, a ja ne izgledam poput njih. Da li onda moja Marina jednako postavlja standarde drugim djevojkama? Da li druge djevojke misle da ne mogu nositi usku haljinu, jer nemaju dupe ili sise kao ona? A ja sam taj koji je nju plasirao na instagram platformu, jer ja sam taj koji je pritisnuo dugme i stvorio kreaciju uma i tijela za druge da ili plaču od tuge ili isplaze jezik, pa razmišljaju šta bi joj sve radili.
Zove me i žali se. „Onaj konj mi nije lajkao sliku, nije ni vidio story, šta da radim?“, pita me dok ja onako izbezumljeno sjedim u svojoj sobi i kontam šta moram sljedeće učiti. Iznenađeno pitam ko, a ona odgovara frajer s kojim se vuče već devet mjeseci i o kome razmišlja stalno. Pitam da li su se vidjeli, kaže jesu, ali joj nije lajkao sliku. Zaustavljam je u njezinom histerisanju i govorim da je vjerovatno zaboravio, možda nema pristup Internetu, lažem i to oboje znamo. Nisam baš dobar lažov, jebiga. No, u tom momentu, ona bi mi povjerovala i da joj kažem da je nebo roze boje. Smiruje se, govori mi da me voli te odlazi piti kafu s mamom.
Drage djevojke, molim vas za oprost što sam na Instagramu plasirao bolju ribu od vas, što vam stvorih komplekse tamo gdje ih nema. No, evo sada dok i ovo pišem, razmišljam da li trebam tražiti oprost od onih ljudi kojim sam ja „nabio“ kompleks? Ma jok, šta ću, jebe mi se, neka pate. I krug se zatvara.
Ja ostajem iza nje opran, onako kako se ovisnik o heroinu osjeća kada prestane efekt droge. Jesmo li mi stvarno toliko prokleta rasa da uvijek tražimo odobravanje od drugih, a nikad od nas samih?
„Nemoj me slikati odozdo, znaš da mi se vidi podbradak!“, govorim Marini dok stojim ispred kamere i plešem uz već poznatu muziku. Muziku grijehova moje generacije i generacije koja će doći. Započni novi krug, novu bol i novi kompleks.
Kome se danas posrati u život?
Zar nije lijepo biti mlada osoba u 21. vijeku?
Zar nam je toliko bitno ko će naredni da lajka našu sliku, da nam se javi, a ne razmišljamo kako mi sami sebe doživljavamo, zapravo?
