„Jednog lijepog sunčanog dana na jednoj klupi u gradskom parku susrelo se dvoje mladih ljudi.“ Tako obično počinju bajke, ali život mladih LGBTQ+ osoba u BiH nije ni približan jednoj bajci.
Mlade LGBT osobe se susreću s mnogo problema u svojoj koži. Od preispitivanja sebe, istraživanja svog seksualnog opredjeljenja, pa sve do prihvatanja samog sebe kao queer osobe. Prave noćne more počinju tek onda kada odlučimo biti ponosni i napravimo korak iz svoje sigurne zone, iz ormara u koji nas često guraju.
Ja sam Siniša i najteži period mog odrastanja je bio onda kada sam, kao i svaki tinejdžer, počeo da osjećam leptiriće u stomaku, samo što su ti moji leptirići bili tabu tema na našem brdovitom Balkanu. Oluje u glavi su trajale mjesecima. Kad god bih bio siguran koji je moj identitet, kad god bih se pronašao, naišao bi talas jači nego ranije i sve bi srušio. Sve je postajalo tako tmurno, bezlično i čitav život jednog petnaestogodišnjeg dječaka se činio kao začarani krug problema.
Nakon 3 godine sunce je uspjelo rastjerati oluju, a ja sam napokon prihvatio sebe onakvog kakav jesam! Kad sam postao sretan, raširio krila i pomislio da je cijeli svijet moj, onda su počeli da se javljaju problemi s okolinom. Postao sam otvoren oko svoje seksualne orijentacije i želio sam to podijeliti sa svima. Želio sam ohrabriti one koji prolaze kroz ono što sam ja već prošao. Napravio sam profil na društvenoj mreži Tik-Tok i počeo sam da snimam. Sve je išlo glatko, ljudi su me prihvatili i zbog toga sam se osjećao kao da sam na vrhu.
Onda se sve ruši.
Moji videi postaju viralni i to dolazi do mojih rođaka, koji su se veoma potrudili da me autuju svakom članu porodice. Jako je teško kada se tako nešto desi, kada vam neko oduzme pravo kako, kada i kome ćete reći. Telefon je zvonio stalno i svi su znali za mene. Iako ja nisam toliko mario šta će ko reći, videi su došli do osobe koja je bila moj vjetar u leđa, moja podrška, najbolja prijateljica, a prije svega majka. Svjestan toga gdje živim, znao sam da neću naići na prihvatanje.
Prihvatio sam sebe, ali ona nije mogla prihvatiti mene takvog kakav jesam. Psihičko nasilje u kući je bilo često. Zabrane izlaska, punjenje glave raznim pričama, provjeravanje društvenih mreža pa sve do onoga što je prevršilo svaku mjeru, a to je traženje kirije za stanovanje u našem domu.
Shodno tome da se autovanje desilo u jeku pandemije, sljedeći problem koji se javlja je odlazak na posao te suočavanje s ljudima iz mog grada. Kada sam kročio na posao, ljudi su izbjegavali kontakt sa mnom. Gosti su izbjegavali da ih ja uslužujem. Kolege su prestale pričati sa mnom i smatrali su me manje vrijednim i nesposobnim za rad. U julu sam otišao u volonterski kamp i tada su nastali problemi; kolega mi je se javio i prijetio mi porukama, i mislim da je to bila kap koja je prelila čašu. Nazvao sam nadređenog, ispričao mu sve i dao otkaz.
Mobing na poslu je stvarno bio neizdrživ.
Svakim prolaskom kroz grad osjećao sam poglede na sebi i čuo svoje ime uz pogrdne riječi i uvrede. „Pederu, stoko, treba te ubiti. Bog je stvorio Adama i Evu, a ne Adama i Stevu! Je l’ te strah Boga?”, i mnogo drugih uvreda kojih ne želim da se prisjećam.
Jedini izlaz iz te situacije je bio da cijeli svoj život promijenim iz korijena, ali ono za šta sam znao da nikad ne želim promijeniti je moja seksualna orijentacija. Previše neprospavanih noći i previše snage je uloženo da se to ikad promijeni. Cijeli grad je izgledao kao jedna zatvorena tegla i moja koža je jednostavno postala previše tijesna.
Prvi korak u pronalaženju mira je bio da spakujem svoj život u dva kofera i uzmem autobusku kartu u jednom smjeru. Našao sam stan kilometrima dalek od svog rodnog grada i uz pomoć prijatelja te ekipe iz Sarajevskog otvorenog centra se preselio. Sada uz velike napore pokušavam da stvorim sebi uslove za pristojan život ali, povrh svega toga, nakon mnogo vremena se osjećam istinski sretno.
Za kraj, jednom sam negdje pročitao komentar jedne gospođe koja je tako lijepo sve objasnila. U vašem kvartu živjet će jedan peder. Ali isto tako i jedan kriminalac, diler drogom. Nećete vi osuđivati tog dilera koji će možda sutra vašoj djeci dilati drogu. Vi ćete osuđivati onog pedera koji vjerovatno ništa nije uradio nikome od vas.
Možda vas je samo nekad srdačno pozdravio. Ništa više. Ali da, to smo mi ljudi. Sudit ćemo svemu što nam je strano i nepoznato. I prije nego što kažeš da ne podržavaš niti jednog pedera, sjeti se da možda u tvojoj blizini sto posto živi jedan običan lik koji je, eto, i peder.
On može biti tvoj sin, prijatelj, rođak, unuk.
Netko tko će možda provesti život u skrivanju jer mu društvo ne dopušta drugačije.
Možda je to lik koji želi ostati u svojoj državi, ali upravo zbog tih razloga ne može.
*Naslovna fotografija- unsplash.com
Komentar Azre Koldžo, pravne savjetnice: Iako je ponašanje Sinišinih poznanika, kolega, sugrađana, ali i porodice, za svaku osudu, u njemu u najvećoj mjeri nema elemenata koji bi se isto kvalifikovali kao prekršaj ili krivično djelo. Postupak protiv kojeg se mogu poduzeti konkretnije mjere je dobijanje prijetećih poruka. Siniša nije ulazio u detalje, osim što je naveo da je riječ o kolegi s posla. U ovakvim situacijama postoji prije svega mogućnost podnošenja prijave nadređenom koji će poduzeti eventualne daljnje mjere. U tekstu se navodi da je Siniša sve ispričao nadređenom i dao otkaz, pa zaključujem da se sve desilo u toku jednog razgovora i nije navedena reakcija poslodavca. Generalno, ovu vrstu prijave najbolje je podnijeti pisanim putem, a na poslodavcu je da odredi i poduzme mjere koje smatra adekvatnim. Pored navedenog, slanje prijetećih poruka, u zavisnosti od njihovog sadržaja, ujedno može imati i elemente krivičnog djela „ugrožavanje sigurnosti“, za koji je propisana kazna zatvora do šest mjeseci.
