“Quo vadis, Aida”: S pijetetom, bez revanšizma

Da li je filmu “Quo vadis, Aida” zaista potreban Oscar da bi se prestalo sumnjati i u njegovu umjetničku vrijednost i u intencije rediteljice? “Quo vadis, Aida” je dosad na mnogo načina ispunio svoju misiju, već samim time što je prvi film o genocidu u Srebrenici. Jasmila Žbanić je otvorila mogućnost filmskoj umjetnosti da ne zazire pred ideologijom koja od zastrašujućeg zločina pravi bojište za interpretaciju, bilo da ga negira ili tabuizira. Pritom, pokazala je važnost svjedočenja istine u atmosferi negiranja zločina i često nevidljivu žensku perspektivu rata

PIŠE: MAJA ABADŽIJA

Ovdje su činjenice iz rata politizirane. Međutim, one ne mogu i ne smiju biti takve. One su činjenice, dokazane. Mi sve moramo bazirati na istini. Mislim da je za umjetnost najvažnije da doprinosi kroz umjetničku istinu, kroz empatiju i solidarnost, kroz emocije koje samo ona može dati. Kroz nju ljudi mogu promišljati sadašnjost. 

Ovako Jasmila Žbanić, rediteljica i scenaristica filma Quo vadis, Aida, odgovara na pitanje novinara o tome šta umjetnost može pred duboko politiziranom kulturom sjećanja. Na Balkanu politika koja promovira mržnju još nije suštinski poražena, a svako malo se neko okuša u negiranju zločina i u crtanju granica. Desničarski „sentiment“, pun ksenofobije i netrpeljivosti, raste kontinuirano i na Zapadu, a negiranje istine je gotovo pa globalni sport u vrijeme pandemije. Film koji glasno svjedoči o genocidu, otvoreno poziva na razgovor i prkosi fašizmu i nacionalizmu, čini se, dolazi tačno u trenutku kada nam je potreban.

Kada je Danis Tanović podigao zlatni kipić sa riječima „Ovo je za moju zemlju, ovo je za Bosnu“, bila su to vremena s osjećanjem početka, radosti i strepnje zbog onog što slijedi. Rat je iza nas, zemlja se obnavlja, nada postoji. Dvije decenije kasnije smo proglašenje najboljeg stranog filma po sudu Američke akademije dočekali sa istom strepnjom i nadom, ali teško je ne primijetiti da danas ova zemlja i njena kultura žive neki posve drugačiji život. Ovdašnja kinematografija kao da je napravila puni krug – od Tanovićeve pobjede koja je donijela kratkotrajno zlatno doba za bh. film kada se činilo da je sve moguće, do postepenog pada ispod granice podnošljivog za filmske umjetnike i jedva jednog domaćeg filma godišnje. Ući čak i u užu selekciju najprestižnije filmske nagrade na svijetu, u takvim uslovima, izuzetno je postignuće.

Jasmila Žbanić

Mnogo smo puta proteklih dana u medijima, komentarima publike, ali i izjavama filmske ekipe, mogli pročitati misao da bi Oskar bio samo dodatna potvrda estetske i etičke vrijednosti filma. Bilo je tu imalo, čini se, i straha od razočarenja, budući da su brojni filmski kritičari ispravno predvidjeli da će nagradu Američke akademije za najbolji strani film dobiti Another Round, uradak radikalno drugačiji od bosanskog kandidata, gotovo neuporediv. Film Thomasa Vinterberga s Madsom Mikkelsenom u glavnoj ulozi kao da ne pripada istom svijetu kao i Quo vadis, Aida, iako su, ironija da bude veća, oba glavna junaka – nastavnici. Kritičar New Yorkera Richard Brody napisao je da će upravo danski film biti nagrađen, zbog, kako kaže, „vanfilmskih razloga“ koje krivi i za nominaciju Vinterberga za najbolju režiju: film prikazuje „bučni društveni život i izobilje“, baš ono što ljudima tokom pandemije najviše nedostaje. Čini se nevjerovatno da bi baš takav, trivijalan razlog, mogao zasjeniti priču o bosanskoj tragediji, no Žbanić se nije zamarala upoređivanjem i poručila je više puta da je postignuće njenog filma „ogromno“ već time što se našao „među tako jakim imenima“.

– Ekipa Deblokade i ja pokušavamo na sve načine da naš film vide. Kampanja za Oskara je jedan vrlo težak proces u kojem ja dnevno dajem po pet-šest intervjua i posljednjih sam mjeseci samo tome posvećena, i to radim na najbolji način koji znam. Sve ostalo zavisi od mnogo stvari. Za nas je sve ovo već ogromno, jer otkako je film nominiran toliko je interesovanje povećano. Samim tim vidimo i moć te američke, pa i britanske akademije – sve nam je to važno, donijelo je mnogo lijepih reakcija i veliku gledanost. Mene kao filmskog profesionalca sve to izuzetno raduje, kazala je za Naratorium rediteljica prije dodjele nagrade Oskar.

Međutim, moglo se lako dogoditi da film Quo vadis, Aida nikad ne bude snimljen. I pored ustrajnosti i volje umjetnice, spremne da se hrva sa najrazličitijim izazovima (koji su u bh. kulturnom polju ne samo ideološki nego i finansijski), opasnosti su vrebale sa svih strana. Ponajprije, monumentalnost teme koja izmiče umjetničkoj obradi – sama je rediteljica početak rada na filmu o genocidu uporedila sa „minskim poljem“. Tema srebreničkog genocida se čak i 26 godina kasnije uglavnom obrađuje dokumentaristički u gotovo svim umjetničkim formama (primjerice, autor knjige Beara Ivica Đikić odustaje od fikcionalnog narativa da bi napisao dokumentarni roman). Tu je, neizostavno, i prijetnja sklizavanja u grafičko nasilje i brutalnost, ali i vladajući zar-opet-ratni-film mentalitet publike, nesporazumi oko (adaptacije) scenarija, inače inspirisanog knjigom Pod zastavom UN-a Hasana Nuhanovića, a onda i sasvim prizemna politička trvenja i osporavanja. Konačno, ne bi trebalo zaboraviti ni kontekst pandemije, koja, srećom, nije omela snimanje filma, ali jeste obilježila njegovu distribuciju: filmska ekipa je tek nakon mnogo opiranja pristala na VOD (video na zahtjev). U ovim uslovima se dogodila i nominacija za nagradu Oskar, te kampanja koju je rediteljica opisala kao „partizansku“. Činilo se da je sve bilo protiv ovog filma, no on je ipak trijumfovao na mnogo načina.  

„Moj prvi ratni film“

Prije svega, na estetskom nivou: Quo vadis, Aida prikazuje genocid uz pijetet, dokumentarizam i maltene bez ispaljenog metka. Nema nasilja radi nasilja; pucnji i krici su uvijek negdje u pozadini. Ne može se reći da se devastacija prikazuje na simboličkom nivou, jer su ruinirani grad, panični civili i raspojasana brutalnost vojnika prikazani skoro pa naturalistički. Ne troši se vrijeme na ideološka objašnjenja i historijska podsjećanja, nego prikazuje njihov neposredni rezultat gotovo dokumentarnim sredstvima. Za Žbanić je ljudska drama – drama njene junakinje Aide – uvijek ispred ideoloških motiva, kojih se dotiče na vrlo suptilan način. Dobar primjer je motiv kamere koja neprekidno prati Ratka Mladića (Boris Isaković), dok on poput reditelja komanduje šta treba da se snimi. Ovi prizori s velikom preciznošću kopiraju one jezive ratne snimke koji su nam urezani u nesvjesno, čime film odaje da je snimljen upravo za publiku koja ih se itekako nagledala. No, uz jedan širi pregled devastacije iza kamere, čime se sučeljava ratna propaganda s istinom Aide i svih preživjelih žrtava, simbolički predstavljeno njenim užasnutim pogledom iza žice holandske vojne baze. Žbanić vrlo jasno upućuje na itekako savremenu borbu za interpretaciju događaja u Srebenici 11. jula i protestuje protiv negiranja genocida. To potvrđuje i ono što je rekla primivši nagradu za doprinos očuvanju kulture sjećanja Modula memorije:

Kada počnem raditi film, prije svega mislim na sadašnjost, jer želim raditi filmove koji su za ljude danas, o onome što nas muči danas, o pitanjima na koje nemamo odgovor, o skrivenim stvarima koje se trudimo ne dirati. Sve ono što nas oblikuje kao ljude je danas uslovljeno jednom velikom traumom koja nas progoni i koju nismo zaliječili. To je rat. Zvuči isprazno kada kažemo da trebamo više učiti o prošlosti da se ona više nikada ne bi ponovila. Vidjeli smo da ne znamo kako to da postignemo. Možda je problem u našem sistemu učenja. Možda imamo previše filmova o ratu koji ne prikazuju istinu, kompleksnost rata, često ga veličajući na način koji nas ne priprema dovoljno na sve ono što užas rata znači.

 „Dokad više ratni filmovi“ jedan je od tipičnih komentara publike na umjetnost koja se bavi proteklim ratom. To je ujedno i iskren, mada nespretan iskaz težnje da se traume iz prošlosti prevaziđu, a ne samo plošno razumijevanje umjetnosti kao zabave. Međutim, ukoliko ste poklonik ideje da umjetnost možda ne može mijenjati svijet, ali može svijest, da nas ne može poučiti, ali može opomenuti, onda je teško okrenuti glavu od užasa koji je još uvijek nezaliječen i koji će se, ukoliko ne učinimo nešto, preliti i u sljedeću generaciju. To je i motivacija Žbanić, koja je u nastavku svog govora podvukla jednu vrlo važnu poentu:

– Ovo je moj prvi ratni film. Ljudi često kažu da im je dosta filmova o ratu, ali mi imamo svega tri ili četiri dobra ratna filma. To nije dovoljno da bi se spoznalo šta sve rat čini ljudskom biću i da bi se odgovorilo na pitanje zašto se desio, zašto su se toliki zločini desili i koliko čak i danas rat utiče na našu stvarnost. Zločine iz prošlosti prati diskriminacija u sadašnjosti. U sadašnjosti trebamo pokušati razumjeti i emotivno spoznati ono što nam se desilo.

Suptilan pristup, odbijanje da njen film bude spektakularizacija rata, kako to često viđamo u visokobudžetnim produkcijama, ili, pak, estetska samozaljubljenost, što se može lako desiti umjetničkom filmu, omogućava jasnu komunikaciju filma sa novom generacijom. Doista je vidljiva ta intencija na svim nivoima filma, ali posljednja scena ju najupečatljivije prenosi. Dječija školska priredba koju izvode upravo učenici glavne junakinje, povratnice u Srebrenicu, počiva na motivu otvaranja i zatvaranja očiju. Njihova gotovo komično ozbiljna dječija lica izmjenjuju se sa licima raznježenih roditelja u publici, među kojima su i oni koji su preživjeli genocid i oni koji su ga provodili ili omogućili – zajedno. Malo koja slika u filmu funkcionira tako moćno i na simboličkom i na sasvim konkretnom nivou, prizivajući sve ono što znamo o Srebrenici danas – mnogi su zločinci nekažnjeni, još se ne znaju lokacije svih masovnih grobnica, diskriminacija povratnika i dalje traje… Da, naslijeđe genocida ostavljamo sljedećoj generaciji, ali njihov je izbor hoće li oči držati otvorenima ili zatvorenima. Misija preživjelih je i da im predoče svoju istinu, bez kompromisa.

Nastojim da mladi ljudi, gledajući filmove o prošlosti, dobiju jednu vrstu emancipacije, da kroz to što prežive gledajući film dobiju ono što je naše iskustvo, da se ne bi morali pitati šta je to bilo, da bi mogli ići dalje. To je moja želja, to je ono zbog čega i snimam filmove, ispričala je Žbanić malobrojnim novinarima koji su pratili dodjelu nagrade Modul memorije. Dodaje da neprekidno dobija mnogo „dragih i dirljivih poruka“ upravo od mladih ljudi. Baš mi se nedavno javio jedan mladić iz Beograda koji je gledao film i nije znao šta se desilo u prošlosti, film ga je dirnuo, „rasturio“. Zahvalio mi je što na takav način govorim o prošlosti. Stalno dobijam takve poruke i mnogo su mi važne.

Quo vadis Aida, DEBLOKADA

Banalnost zla

Moglo bi se reći da se Jasmila Žbanić kroz cijelu svoju filmografiju pripremala za film Quo vadis, Aida. Pripadnica one generacije kojoj su rat u Bosni i opsada Sarajeva obilježili mladost, Žbanić se od najranijih radova bavila upravo posljedicama rata na društvo i svakog pojedinca i pojedinku. Ovaj tematski impuls vidljiv je još od njenog dokumentarnog prvijenca, Noć je, mi svijetlimo, gdje jasno fokusira posljedice netom završenog rata, te diplomskog rada, Crvenih gumenih čizama, o bolnoj potrazi preživjelih za nestalima. U svom prvom dugometražnom igranom filmu, Grbavici, za kojeg je dobila i nagradu Zlatni medvjed, Žbanić ulazi u tešku temu ratnog silovanja. Njoj će se vratiti i u filmu Za one koji ne mogu govore, načinjući pritom i vjerovatno jednu od ključnih tema naše današnjice – nepriznavanje zločina. Kroz njen se opus vidi kako se postepeno izoštrava fokus na sudbine žena u ratu, na tu tako često neispričanu i nevidljivu stranu rata, upravo onu na kojoj se može graditi kontranarativ (muškom) militarizmu, trijumfalizmu, pa i patriotizmu, glorifikaciji i estetizaciji rata kao fenomena koji dječake kali u muškarce, pokazujući da on, radije, od preživjelih (žena) stvara ruine. 

Quo vadis, Aida, sinteza svih tematskih i estetskih stremljenja Jasmile Žbanić, ujedno je i uloga života Jasne Đuričić koja sudbinu Aide izdiže na nivo antičke heroine. Ova bivša nastavnica, prevoditeljica u UN-ovoj bazi, uloga je koja transcendira granice i posreduje. Ona je i tamo i ovamo, ali ni tamo ni ovamo. Na samom početku filma general Karremans u razgovoru s gradonačelnikom Srebrenice izgovara jednu duboko ironičnu repliku. On kaže: „Ja sam samo pijanista“, u značenju, „Ja sam samo glasnik“. Time se signalizira i nemoć junakinje: ona će prenositi poruke  izgubljenima, ali neće moći spasiti vlastitu porodicu. Tragedija je u spoznaji da nju i njenu porodicu ne može zaštititi ništa, pa ni UN, ali njena je lična tragedija i da će nadu izgubiti mnogo kasnije no drugi, do zadnjeg se momenta uzdajući u zaštitu, makar i kroz mučno izmoljenu privilegiju od UN-ovih vojnika, sve dok ne završi na koljenima pred majorom Frankenom.

Aida, Ćamila i sve druge žene koje pratimo kroz film daju nam fluidnu, ali konzistentnu i duboko empatičnu žensku perspektivu rata. Uz protagonistkinju, čiju golgotu i gubitak proživljavamo, preko imenovanih ili anonimnih žena iz mase u UN-ovoj bazi i ispred njenih kapija dok očajno dozivaju muževe i sinove, sve do supruge ratnog zločinca koja Aidi nakon rata, uz kafu i kolače, iznosi i torbu s njenim preostalim stvarima, u stanu koji su joj oduzeli. Kontrast tome je odsutni general Karremans, koji se na vrhuncu haosa jednostavno zaključava u svojoj kancelariji. Očigledno, kao i mladima, film se sasvim jasno obraća ženama, apelirajući na njihovu solidarnost i prepoznajući u njihovom iskustvu istinski potentnu silu za demontiranje militarizma i fašizma. 

Kroz istoriju filma nema dovoljno filmova koji govore kroz žensku perspektivu. I kad govore o ženama, vrlo često mi se čini da govore kroz mušku perspektivu. Ono što je drugačije jeste da ženska perspektiva, bar po meni, vjerovatno jer sam i sama preživjela rat u Sarajevu – u ratu ne može vidjeti ništa spektakularno i lijepo. Tu nema ničeg što želim estetizirati. Ja u ratu vidim banalnost zla i upravo sam na taj način i režirala Quo vadis, Aida, kazala je za Naratorium rediteljica.

Jedna od posebno snažnih poruka je i da ovaj film pripada majkama Srebrenice, odnosno članicama Udruženja Majke enklave Srebrenica i Žepa, s kojima je Žbanić dočekala vijest o nominaciji za Oskara i koje bi, kako je više puta rekla, voljela vidjeti kao dobitnice Nobelove nagradu za mir. Koliko je fikcionalna UNPROFOR-ova prevoditeljica njihova junakinja, pitala sam je.

– Stalno sam u kontaktu s njima. Bile smo zajedno i na dan nominacije. One izuzetno podržavaju film i žele mu uspjeh, drago im je da je ovoliki odjek i da se Srebrenica na ovaj način ne samo ne zaboravlja nego se o njoj saznaje i na jedan mnogo emotivniji i neklasičniji način. Sada će i mnogi, koji nikad ništa o Srebrenici ne bi pročitali, znati šta se desilo – jer film je masovna i moćna umjetnost, kaže Žbanić.

Konačno, odluka Američke akademije neće promijeniti činjenicu da je film na više nivoa već postigao svoju misiju, već samim tim što je to prvi film o srebreničkom genocidu. U „malim“ kulturama je biti prvi ili prva u bilo čemu svojevrstan kompleks, no u ovom je slučaju značajno, jer Žbanić otvara mogućnost filmskoj umjetnosti da ne zazire pred ideologijom koja od ovog zastrašujućeg zločina pravi bojište za interpretaciju, bilo da ga nipodaštava ili tabuizira. Quo vadis, Aida pokazuje da se o srebreničkoj tragediji može govoriti s poštovanjem i bez revanšizma, bez neposredne surovosti, ali uz nepogrešivo osjećanje užasa, s ironijskim odmakom, a uz vjernost faktima. Ako gledatelji išta ponesu iz ovog filma, neka to budu dvije uzročno-posljedične scene koje svojom višedimenzionalnošću svjedoče umjetničku maestralnost i odvažni angažman: muškarci natrpani u kinosalu, kojima zločinci govore „sad će film“ da bi ih trenutak kasnije strijeljali i, potom, preživjele žene koje u tišini obilaze posmrtne ostatke, tražeći svoje najmilije. 

Najčitaniji tekstovi

Jednog sunčanog dana u aprilu jedan čiko je ostavio mladu djevojku u bolu
Elma Omersoftić, psihoterapeutkinja: Kada igramo igre, izbjegavamo stvarnu intimnost i bliskost s drugim ljudima
Poziv novinarima/kama, medijskim aktivistima/cama, studentima/cama – Sa politikom na TI!
Provjeri svoje znanje – Kviz o odnosu politike i ljudskih prava
Poziv foto-novinarima/kama i freelancerima – Novo lice lokalne politike!
Borba s koronavirusom: Kako izgleda rad u COVID ambulanti?
Dr. Nina Krajnik, lakanovska psihoanalitičarka: Nesvjesno – najvažnija knjiga koju možete pročitati
Kako izgleda „nevidljiva ruka“?
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Call centri: ZA ili PROTIV?
More Stories
Rijaliti naš svagdašnji