Ante Jurić-Marijanović: Kazalištem u čelo

UVOD:

Nedavno je u srcu Srpske, u Narodnom pozorištu Republike Srpske, održan 25. Teatar fest. Nastupio je Sarajevski ratni teatar (SARTR) s predstavom „Moj sin samo malo sporije hoda“.

ZAPLET:

Radio-televizija Republike Srpske otkazala je medijsku podršku Teatar festu. Direktorica RTRS-a Dijana Milanković povodom navedenog otkazivanja rekla je: „Ono što ove godine nismo mogli da prihvatimo jeste činjenica da se na repertoaru Teatar festa našla i predstava Sarajevskog ratnog teatra, te smo iz tog razloga odbili da medijski podržimo ovogodišnji Teatar fest. Riječ je o pozorištu koje je, kako sami navode na svojoj zvaničnoj internet stranici, osnovano u periodu opsade kao svjedočanstvo o fenomenu duhovnog, odnosno kulturnog otpora fašizmu i agresiji.“

Idemo predstaviti aktere.

  1. Sarajevski ratni teatar – SARTR

„Sarajevski ratni teatar SARTR utemeljen je 17. maja 1992. godine okupljajući glumce i suradnike iz tri profesionalna sarajevska teatra a koja su, zbog agresije na Bosnu i Hercegovinu, morala obustaviti svoj rad. U augustu 1992. SARTR je konstituiran kao vojna jedinica pri Regionalnom štabu Oružanih snaga BiH Sarajevo, a 12. januara 1993. godine Odlukom Ratnog Predsjedništva Skupštine grada Sarajeva kao javna ustanova iz oblasti kulture od posebnog interesa za odbranu grada. SARTR, kao teatar osnovan u periodu opsade, svjedočanstvo je o fenomenu duhovnog, tj. kulturnog otpora fašizmu i agresiji. SARTR ne samo da čuva uspomenu na taj period već i danas nastoji snažno afirmirati univerzalne vrijednosti: bogatstvo različitosti, antifašizam, svetost mira, aktivizam, internacionalizaciju, suosjećanje prema svim onima koji trpe nepravde širom svijeta. SARTR sa svojim nasljeđem nastoji biti – mjesto naše savjesti i hrabrosti da se suprostavimo nepravdama i svim devijacijama vremena u kome živimo.“ (Preuzeto sa same stranice pozorišta)

SARTR pripadnike određenih vojnih formacija prisutnih u posljednjem ratu u BiH kategorizira kao fašiste. Baš je zanimljivo da teatar koji ima rat u nazivu ne precizira na koje se to vojne formacije odnosi. Zašto tu kulise?

  1. Narodno pozorište Republike Srpske – NPRS

„Narodno, nacionalno i jedino

Branko Brđanin, dramaturg, NARODNO POZORIŠTE REPUBLIKE SRPSKE

NARODNO, NACIONALNO I JEDINO

CUIUS PANEM EDO, ILLIUS CARMINA CANO…?

(Narodno pozorište u Banjoj Luci: pokušaj istorijske panorame repertoara)

Definišući pojmove, mjesto i ulogu ‘narodnog’ i ‘nacionalnog’ – preko repertoara i realizacija-predstava – u različitim istorijskim etapama i kontekstima, do određenja karaktera konkretnog pozorišta, sa aspekta mogućeg odgovora na temu, o nacionalnom i (ILI) nacionalističkom pozorištu; posebno u godinama raspleta.

(Sjećanje: BANOVIĆ STRAHINJA B. M. Mihiza, Gradimira Mirkovića i Dobrivoja Stefanovića… deset godina poslije)

Od samog osnivanja prvog ‘stalnog’-profesionalnog pozorišta u Banjoj Luci (u ‘poslijedejtonskoj’ Republici Srpskoj, odlukom Skupštine RS, ovo pozorište je ‘državno’, tj. nacionalno, ali je i JEDINO, pored ‘Dječijeg pozorišta RS’ /osnovanog 1955/, koje postoji u srpskom entitetu Bosne i Hercegovine) u žižu je postavljena, pored prosvjetne-‘opštekulturne’ i nacionalna ‘namjena’, ali i određenje prema kulturno-političkom KONTEKSTU (prethodeća austrougarska aneksiona vladavina, Prvi svjetski rat, oslobođenje i ‘ujedinjenje’ slovenskih naroda u Kraljevinu Jugoslaviju, državu ‘Srba, Hrvata i Slovenaca’). A sve u dramatičnim okolnostima koje su prethodile osnivanju Pozorišta, nakon ‘šestojanuarske diktature’ Kralja Aleksandra 1. Karađorđevića, 1929. i novog ustrojstva države, na devet ‘banovina’, kada će Banja Luka /narednih 10 godina/ biti ‘glavni grad’, iako do tada tek jedva (evropska) varošica. Društveni, politički, ali i ‘nacionalni’ plan, dati su sa uklonom ondašnje ‘banovinske’ i jugoslovenske (kraljevske) zamisli i propagande.“

Kao što možemo jasno iščitati: narodno, nacionalno, političko, NPRS svakako vrlo precizno definira svoju namjenu.

  1. TEATAR FEST

„Izuzetno nam je drago što su se i reditelji nove generacije posvetili realnim, životnim temama i upravo te predstave su ušle u naš takmičarski i revijalni program. S obzirom na sva dešavanja i teške vijesti koje su dopirale do nas, smatramo da je posljednji trenutak da se ukaže na devijacije u društvu i širom otvore vrata razumijevanju i empatiji. Pozorište upravo treba da bude takvo, otvoreno za sve i nepodložno uticajima društva i vremena, njegova funkcija je da usmjerava, oplemenjuje i doprinosi ljepoti i dobroti u nama i između nas…Takođe, zahvalni smo na podršci našem osnivaču, Vladi Republike Srpske, kao i Ministarstvu prosvjete i kulture Republike Srpske, Gradskoj upravi našeg prelijepog grada, a posebnu zahvalnost upućujemo sponzorima, domaćinima večeri i prijateljima Pozorišta koji su nam, kao i svake godine, izašli u susret i pomogli da ostvarimo sve što smo planirali.“ (Bilten Teatar festa od ove godine, potpisuje v. d. direktorica Dijana Grbić)

Kako lijepo i prosvijećeno. Međutim, kao što možemo pročitati, direktorica Grbić se nije upoznala s ciljevima i temeljima Narodnog pozorišta Republike Srpske. „Otvoreno za sve i nepodložno uticajima društva i vremena…“ Mala je vjerovatnoća da Dijana Grbić ne zna šta su ciljevi NPRS, jer je vrlo ambiciozan kandidat SNSD-a, umjetnica po vokaciji, sada direktorica NPRS-a.

  1. SEJO i NELE

Kultura iz prve ruke. Od same elite.

Sejo Sekson:

„Neću više dozvoliti da pjesme o Sarajevu izvodi čovjek koji tako malo suosjećanja i onog elementarnog ljudskog osjećaja ima spram tog grada. Ne možete da vi pjevate ‘Fikretu’, a sutradan govoriti kako je to džamahirija. Potpisivati kompilacije na kojima su moje pjesme svojim potpisom, to je za mene stvarno nešto što od čovjeka kojem sam davao svoja djela 20 godina i koji je od tih djela živeo nisam očekivao.“

Nele Karajlić:

„Najavio je da na koncertu u Zagrebu neće izvoditi pjesme koje je napisao Sejo Sexon.

‘Da se razumijemo, Sejo Sexon moj je prijatelj iz djetinjstva. On je praktički bio moj stariji brat. Ja sam naučio slušati glazbu tako što je on meni donio ploče i govorio mi ovo je Queen, Jimi Hendrix’, objasnio je.

Dodaje da mu je razdoblje koje je proveo s njim jedno od najljepših.

Na Stankovićevo pitanje je li po uvjerenjima četnik, Nele odgovara da je daleko od toga.

‘Ja pripadam onome dijelu, možemo reći, srpskog naroda koji je bio protiv četnika. Što se tiče ovog konteksta priče u koju sam ja strpan kao četnik, to nema nikakve veze’, rekao je.

Karajlić kaže da je njegovo najveće razočaranje bio 17. studenog 1990. kada su izgubili izbore.

‘I kada su nacionalne stranke koje su na svaki način pokazivale svima koji su bili normalni, koji je imao iole političke pismenosti, pokazivali da su se spremni pobiti. Naša jedina šansa bila je da se skupimo u jednu malu gomilicu i probamo na izborima preko reformista i Ante Markovića dobiti neki postotak u parlamentu koji bi taj neizbježni sukob nekako zaustavio’, objasnio je.

Drugi razlog odlaska je, kaže, snimanje treće sezone ‘Nadrealista’ u kojima je upozorio ljude što ih čeka.“ (preuzeto sa stranice HRT-a, gostovanje u emisiji „Nedjeljom u 2“)

  1. SUKUS

Sad vam je već dosta. Pitate se, šta hoćeš reći?!

Sve ide kako je išlo, kako ide, i kako će ići. Sve je to samo fasada za dnevnopolitičko prepucavanje dokle god svi zaboravljaju šta prosječan građanin Sarajeva i politička elita Bošnjaka misli o Republici Srpskoj, šta direktno govori prvi u Srba zapadno od Drine, il presidente Dodik o Bošnjacima i Sarajevu.

Dakle, odmah sve krivo. Niti NPRS, niti SARTR ne poriču svoju osnivačku političku poruku i konkretne karakterizacije određenih događaja i vremena u kojem su nastale. A onda, odjednom, eto jedan Teatar fest, jedan bilten, jedan poziv i odmah frka. Samo naivno.

  1. POST SCRIPTUM

„Praviš se pametan, tebi ništa ne valja.“ To je odgovor koji me čeka na svakom koraku. No, evo moje replike. Podržavam svaki politički, kulturni, sportski i čaršijski moment/izjavu/ideju koja nije licemjerna. „Pa šta ti je to?“ Pa recimo Oliver Frljić. Došao je u Banjaluku i Prijedor i postavio predstavu „Aleksandra Zec“. Nakon lokalnog oduševljenja publike i kulturne elite, Frljić je samo rekao: „Ide predstava o Srebrenici.“ Nitko više nije spominjao Frljića. Postavljen kao direktor Narodnog kazališta u Rijeci, percipiranoj kao liberalnoj prijestolnici Hrvatske, odmah je stavio već spomenutu predstavu. Izašli su u protest isti pripadnici iste vrste ljudi kao sada u Banjaluci, ubrzo je smijenjen i maknut; nije baš toliko liberalna Rijeka, izgleda. Zadnja predstava Frljića koju sam gledao bila je u Berlinu. Gdje otvoreno i beskompromisno napada njemačku politiku prema migrantima. Brutalno, bez zadrške, šaka u glavu. Prva mu predstava tamo.

Eto, kad čitate kulturnu elitu BiH, da ne idem sada po imenima, koji hvale potez glumaca i menadžmenta navedenog festivala, sjetite se da je to i dalje ta jebena Bosna, srpska, hrvatska i bošnjačka, i da i dalje se nešto tu kotrlja, a ne iskrena namjera. Jer, naime, zašto Frljić radi predstave u Berlinu, a ne u Prijedoru, Osijeku ili Tuzli? Nije Frljić jedini, možemo nastaviti diskusiju. Bujrum.  

Naslovna fotografija preuzeta sa zvanične Facebook stranice SARTR-a.

Najčitaniji tekstovi

Jezičke greške u medijima – nemar novinara, redakcije bez lektora
Zar je zaista važno za kim mi srce žudi?
Odbrane u momentima kad ih ne očekujete su uvijek srcu najmilije
Iskustva banjolučkih studenata s "neperspektivnih" i "najtežih" fakulteta
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Zlatna Karika Lejla Selimović: Hidžama je više relaksirajući tretman
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Kako s ovjerenom kopijom aplicirati na više fakulteta u BiH?
Studentski domovi u Sarajevu: Gdje su, kakvi su, kako se prijaviti?
Bruno Jelović: Želja mi je osnovati azil za napuštene životinje
More Stories
Natrag u prošlost (3): Povratak nostalgije