Privatnost, a pogotovo privatnost na internetu, postaje luksuz koji si sve manje ljudi može i želi priuštiti. Kažem „želi” zato što ljudi sve češće svoje fotografije i informacije o tome gdje se nalaze, s kim su i šta tačno rade objavljuju svojevoljno javno na internetu i daju te informacije „na korištenje“ bukvalno svima koji mogu ili žele uraditi nešto s tim informacijama.
Štaviše, sve informacije koje razmjenjujete preko interneta vi na ovaj ili onaj način dajete na korištenje nekome – samo je pitanje kome i kako se te informacije koriste.
„Ma koga zanimaju moje fotke iz Budve od prošle godine, il’ šta ja znam, razgovori sa prijateljicom o tome koju će haljinu obući na dernek?“
Zanimaju, vjerovali ili ne.
Prije par sedmica sjedio sam sa prijateljem na kafi. Ne onoj kafi koja se provede na mobilnim telefonima, nego baš onoj „tradicionalnoj“ kafi – priča se o svemu i svačemu, a mobilni se uzima u ruke samo ako neko nazove. S obzirom da smo obojica IT-jevci, usput smo porazgovarali o poslu i par puta spomenuli ime jednog softverskog alata koji se koristi za izradu web stranica. Napominjem ponovo, mobilni telefoni su bili pored nas svo vrijeme, sa isključenim ekranima.
Kasnije tog dana otvorio sam na laptopu par sajtova koje redovno posjećujem a na kojim se inače nalaze reklame, i možete li pretpostaviti šta me dočekalo? Reklama za upravo onaj softverski alat o kojem smo kolega i ja razgovarali.
Da podsjetim, samo mobilni telefon je bio uz mene dok sam sa kolegom razgovarao o njemu. I to nije prvi put – prije oko godinu dana sam sa prijateljem na WhatsApp-u razgovarao o stomatološkim ordinacijama i uslugama koje one nude, i naravno dočekala me reklama za stomatološku ordinaciju.
Kako?
Kada kažem ljudima da su sve ovo što je gore opisano zapravo oni dozvolili da se dešava, oni nemaju pojma o čemu razgovaram. Naravno, to je sasvim očekivano jer danas niko ne čita pravila korištenja i izjavu o privatnosti kada otvara korisnički račun na nekoj društvenoj mreži ili servisu. A i zašto bi, šta tu ima bitno, to su samo naše privatne informacije. Koga briga.
Ako ste se ikada zapitali kako velike kompanije poput Google-a zarađuju ogromne sume novca, odgovor se krije upravo u onom Gmail-u koji ste napravili i koji koristite i na mobilnom, i na računaru, i gdje već ne. Naime, Google i druge kompanije koriste vaše lične podatke kako bi vam prikazali prilagođene reklame – upravo ono što se meni desilo sa softverskim alatom navedenim iznad.
U te lične podatke najčešće ne spadaju vaše ime i prezime jer se te informacije „čuvaju u privatnosti“ , ali spada sve ostalo što radite na internetu. Uzmimo za primjer Facebook i njihovu izjavu o prikupljanju i korištenju podataka koja navodi da Facebook, za početak, prikuplja podatke o tome šta vi i ostali radite na Facebook-u, odnosno „sadržaj, komunikacije i ostale informacije koje pružate koristeći naše proizvode, uključujući (situacije) kada se registrujete za korisnički račun, kreirate i dijelite sadržaj, te dopisujete se ili komunicirate sa drugima“ (orginalna verzija dostupna na ovom linku).
Nisam pravnik, ali ne znači li ovo da Facebook-u dopuštamo da čita naše privatne poruke?
I ne samo to, zapravo. Fotografije koje objavljujete na Facebook mogu sadržavati informacije o lokaciji i uređaju koji ih je napravio i kao što ste pretpostavili – Facebook sakuplja i te podatke. Također sakuplja i podatke o uređaju i sa uređaja koji koristite za pristup ovoj društvenoj mreži – i sve je navedeno u izjavi iznad.
Da se ne lažemo, Facebook nije jedini – sve velike kompanije to rade.
Facebook sam uzeo kao primjer zato što je u pitanju najpopularnija društvena mreža na svijetu, a činjenica da je Instagram sve popularniji i prijeti da prestigne Facebook nije baš neko olakšanje. Zašto? Pa Facebook posjeduje Instagram. I ne samo Instagram, nego i WhatsApp.
Znate li da je bivši direktor WhatsApp-a nedavno napustio kompaniju jer zbog „nesuglasica oko privatnosti korisnika“, čitaj: jer je Facebook preuzeo sve podatke korisnika WhatsApp-a i spojio ih sa svojim?
„Dobro, čekaj sad, krenuo si priču o reklamama, kakve veze sad imaju Facebook i ti podaci?“
Google, Microsoft, Apple, Facebook i sve druge velike kompanije sakupljaju podatke o svojim korisnicima kako bi ih mogli iskoristiti za, parafraziram: „prilagođavanje korisničkog iskustva, uključujući prikazivanje prilagođenih reklama“.
Te prilagođene reklame vam se prikazuju na osnovu vaše lokacije (da, i to prate), stvari o kojim komunicirate sa drugim korisnicima, vaših navika pri surfanju na internetu – dakle, skoro svega što radite na internetu. Dio toga se može i isključiti, međutim većina korisnika to neće uraditi jer su mišljenja da kompanije poput Facebook-a „nemaju šta vidjeti“. Većina korisnika će dozvoliti velikim kompanijama da se bogate bukvalno prodajući njihove podatke.
Ne znam za vas, ali meni je jezivo koliko neko o kome mi ne znamo apsolutno ništa, zna toliko o nama – i gdje smo, i šta radimo, i s kime smo, i gdje i s kim smo bili jučer.
„Dobro, stani sad. Rekao si da smo mi sami dozvolili to sve – kako da to zabranimo?“
To je već malo kompleksnija tema koja se veže za anonimnost na internetu, a o tome sam već ponešto i rekao u OVOM tekstu. Ne mogu reći da se to može potpuno isključiti, ali možete makar smanjiti količinu podataka koje ovakvim kompanijama dozvoljavate da prikupljaju.
Naprimjer, na OVOM linku možete vidjeti i urediti vaše postavke za reklame na Facebook-u, ali ne i potpuno isključiti reklame. Iste postavke, kao i još neke postavke praćenja i dijeljenja informacija, možete urediti za vaš Google račun na OVOM linku. U suštini, ako se zadubite u postavke većih internet servisa, pronaći ćete i postavke o prilagođenim reklamama i dijeljenju vaših podataka sa oglašivačima.
Osim postavki unutar samih internet stranica i servisa koje vam prikazuju reklame, u vaš web preglednik instalirati neki dodatak za blokiranje reklama poput Adblock-a, te dodatak za blokiranje praćenja kao što je Ghostery koji će se pobrinuti da web stranicama koje vas žele pratiti kaže ne kada upitaju za vaše podatke.
Kolačići (cookies) su još jedan način na koji web stranice i servisi prate ko ih posjećuje.
U jednu ruku, to može biti i dobra stvar, jer se u kolačićima nalaze informacije o tome kad ste posjetili određenu web stranicu, ili šta ste radili na njoj, ili čak određeni ID sesije koji omogućava da se automatski ulogujete, odnosno da ne morate unositi vaš email i šifru ama baš svaki put kad se prijavljujete na neki servis.
Međutim, podaci iz kolačića se također mogu koristiti za praćenje vaših navika pri surfanju, te prikazivanja prilagođenih reklama upravo na osnovu tih navika. Srećom, ukoliko to želite, moguće je blokirati kolačiće tako što ćete kliknuti na ikonicu kraj linka koji posjećujete, kliknuti na cookies/kolačići, i blokirati one koje želite.
To će vas, napominjem ponovo, odjaviti sa web stranice koju koristite, te ćete se pri svakom sljedećem posjećivanju stranice morati ponovo prijaviti.
Naravno, neke stranice to ne dozvoljavaju, kao naprimjer Facebook.
U suštini, čak i nakon što poduzmete sve gore navedene radnje, postoji mogućnost da će vam se i dalje prikazivati prilagođene reklame. Zašto? Zato što velike kompanije tako zarađuju i neće se nikad odreći toga, uvijek će nalaziti način da bježe od zakona, kazni i sankcija (kojih je sve više).
Naravno, nadam se da nisam upravu i da će se to promijeniti, ali dotad – svaki put kada se zapitate zašto su servisi poput Facebooka „potpuno besplatni“, sjetite se da prikupljaju informacije o vama i shvatit ćete da mi Facebook, Instagram i ostale društvene mreže – skupo plaćamo.
*Naslovna fotografija preuzeta sa media.kasperskydaily.com
