Blog Bernarde Lovrinović pristigao na naš natječaj „30 godina mržnje, nacionalizma i podjela“
Neovisno postojanje. Samostalna država. Demokratska zemlja. Naša i vaša – Bosna i Hercegovina. Iako je od rata prošlo već 30 godina, nisam sigurna koliki broj nas bi mogao reći da se posljedice istog i dan danas ne osjete. Koliko je novih generacija došlo, koje rat nisu doživjele, ali eto, ipak, tu negdje u podsvijesti znaju tko je bio na čijoj strani i tko se borio za koga. Znaju razliku između Marka, Samira i Milorada. Čija je to krivica? Jesu li naši roditelji odgovorni za to? Politika? Ekonomija? Tisuću pitanja, a o odgovorima… Samo nagađati.
Ipak, kada razmišljam o BiH, razmišljam o svojoj zemlji
O domu, toplini, blagonaklonosti i dobroti ljudi. Kada razmišljam o Bosni i Hercegovini, ne mislim ni na vaše, ni na naše. Prisjećajući se osnovne i srednje škole, sjetim se ograde koja je razdvajala dvije nacionalnosti, ali i mosta poslije škole na kojem bismo se svi skupljali i družili. Išla sam u muzičku školu i svirala klavir, a moja prijateljica u glazbenu. Unatoč tomu, note su bile iste. Iste smo pjesme pjevale, ja u horu, a ona u zboru. Najvažnija je bila harmonija – sklad raznolikosti. Da biste ju doživjeli na pravi način, potrebno se zaustaviti, vidjeti i čuti te dopustiti da vas dodirne. U zboru od nas 30, iako ponekad bučne i živahne djece, vladala je sloga. Djeci nije bilo važno radi li se o glazbi ili muzici, sve dok se pjeva. Moja braća su svakodnevno odlazila na stadion igrati nogomet sa susjedima koji igraju fudbal, a zajednički cilj im je bila igra.
Odrastajući, nažalost, nametnute nam razlike izlaze na vidjelo pa mnogi nađu način da se udalje i pronađu neke nove ljude – više nalik „sebi“.
Žalosno je što nerazriješeni problemi među pojedincima u prošlosti imaju utjecaj na generacije koje dolaze. Ipak, ne kaže se uzalud da na mladima svijet ostaje, pa tako i ova naša zemlja. Želim vjerovati da će odlaskom trenutnih političara i starih generacija BiH postati ljepše i bolje mjesto za život. Ljudi iz nje ne odlaze jer im je trenutno loše, već jer se ne nadaju boljem. Ne nadati se boljem u zemlji u kojoj si rođen, odgajan, u kojoj si odrastao, upoznao prve prijatelje i imao prve ljubavi mi je istovremeno nepojmljivo i tužno. Ako se nitko ne bude nadao boljem, kako će onda do poboljšanja i doći? Ako se nitko ne bori za ljepše, kako ostvariti ljepotu o kojoj svi toliko maštamo? Nekolicina ljudi koji su ostali valjda vjeruju u bolje sutra. Nadaju se, iščekuju i bore. Bore se za svoju djecu, svoju braću, svoje roditelje.
Borba
Imenica koja na prvu u meni budi negativne emocije, vjerovatno iz priča o prošlosti. Priče o tome tko je prvi zapucao, tko je prvi nastradao i na kraju tko je pobijedio. Velika zabluda je da je tu bilo pobjednika. Svi su izgubili po nešto. Netko ljudskost, netko empatičnost, a netko bližnjega. Je li bilo vrijedno? Nije. Sve te ljude koji su se tada borili za nešto, sada da pitate bi li ponovili iskustvo, vjerujem da bi odgovorili da bi otišli iz takve situacije koliko god daleko mogu. Na kraju su shvatili da borba nije ništa značila jer su izgubili ono najvažnije – sebe. Od malena te uče da je najvažnije biti dobar čovjek, ali se taj nauk negdje putem izgubio. Naravno, ne treba generalizirati, pa tako znam da se među njima svima skrivalo i časnih, poštenih i dobrih ljudi koji su prije svega i u tadašnjem vremenu bili spremni pomoći. Njihov put trebamo slijediti. Boriti se za dobro. Za ljubav.
Za kvalitetnije i bolje dane
Za odsustvo tame i pronalazak svjetlosti. Naučeni da volimo svoje, a poštujemo tuđe, hajdemo sve jednako voljeti i poštovati. Ista je tuga bake Marice i nane Samre kada izgube svoje dijete. Kada smo isti u tuzi, zašto ne možemo biti isti u ljubavi? Zašto se ne bismo mogli zajedno veseliti i pružati podršku jedni drugima onako kako smo to znali kao djeca?
Iako je nebrojeno više razloga za odlazak, možda ovih nekoliko za ostanak budu presudni
Trebamo naučiti vidjeti dalje od čahure u kojoj se svi u nekom trenutku nađemo. Proširiti vidike, spoznati nove stvari i uvidjeti da mržnja, koliko god nametnuta bila, ne treba imati utjecaj na naše živote. Kada se nađemo u krugu mladih, ambicioznih ljudi koji su spremni dati sve od sebe za bolje sutra, shvatimo da nije važno ni ime, ni nacionalnost, ni vjeroispovijest, ni boja kože, ni naglasak. Važna je vjera. Vjera da mi i naša država možemo puno više. Puno bolje. Jače i hrabrije. Bosna bila kakva bila – traje. Stoji i bori se unatoč nedaćama s kojima se svakodnevno susreće. Ona uistinu jest naša.
Kada razmišljam o ostanku ili odlasku, prvenstveno gledam što mi je sve dala
A dala je. Nebrojeno puno osmijeha, prelijepih šetnji, nezaboravnih pogleda, najboljih kava, suncem okupanih dana i ono najvažnije – ljudi kakvih nigdje drugo na svijetu nema. Nema čovjeka do Bosanca – uvijek bilo i bit će. Pozitivni, ponosni, ponekad sebični i hrabri. Sve nam je to zajedničko i dok god je tako, imamo se gdje vratiti, imamo dom. Dok god imamo nekog našeg tko nas čeka raširenih ruku, gdje god otišli, nismo sami. Pa i kada mislimo da jesmo, ona sluša. Miris šume, cvrkut ptica, svjež planinski zrak, hladna jezera i topla cesta stoje i stajat će… dok god im se ima tko vratiti. Šteta što ljudi imaju čudnu naviku vidjeti samo loše. Samo razlike koje ih dijele.
Kada bi gledali s više ljubavi, vidjeli bi uglavnom ono što im je zajedničko – i pola problema „našeg“ svijeta bi bilo riješeno
Sretna sam da živim u ljepšem vremenu u kojem, koliko god različiti, pronalazimo načine za spajanje. Sretna sam što živim u Bosni i Hercegovini koja ne znam je li ljepša u prosincu ili septembru. Zemlja koja je u očima mnogih taman za ništa, a meni taman za sve.
Jedino ljepše od odlaska iz Bosne je povratak u nju
Osjećaj pripadanja. Osjećaj bivanja svog na svom. Naposljetku, velike istine da ne dijele svi ovo mišljenje. Prava istina je da se ništa ne smije zaboraviti, ali ne da bi se mržnja nastavila, već da se ne bi ponovila. Biram živjeti u nadi za bolju budućnost, a ne prisjećanja nedoživljenih dana prošlosti. Biram graditi više mostova i porušiti sve ograde. Ne idem nigdje, ovdje pripadam.
Bernarda Lovrinović
