A zašto ON plače?

Sjećam se dana kada sam ga prvi put vidjela kako plače. Drugarica i ja smo došle u park gdje nas je čekao ostatak društva. Tu je bio i Marko – pijan i uplakan. Na prvu mi ništa nije bilo jasno.  Uvijek je bio jedan od onih pozitivnih ljudi i nisam očekivala da ću ga tako iznenada vidjeti uplakanog. Ali eto, to je bio, valjda, jedan od onih trenutaka kada čovjek pukne, prelomi se na pola i ne može da zadrži u sebi sve ono što ga je mučilo godinama…

Od prvog osnovne je znao da je gej. Tada se zaljubio u druga iz razreda, iako nije znao da se to tako zove. Jednostavno je konstantno želio da bude u njegovoj blizini i da se druže. Ubrzo je čuo i tu riječ ,,peder” i shvatio da su njom odrasli označavali one koji su slabići, koji su kao curice, one koji hodaju, pričaju i smiju se drugačije od drugih i da su to oni koji se smatraju ljudima koji spadaju u one manje vrijedne, predodređene da pripadaju onima koji treba da budu odbačeni, ismijavani i da im se prilijepi etiketa bića niže vrijednosti. Povjerovao je da je on ,,peder” i stavio ovaj teret na svoja mala dječačka leđa.

Tog dana u parku, ispričao nam je kako mu je teško da se iz dana u dan bori s tim što je sam. Boljelo ga je to što svakoga dana dolazi u kuću u kojoj živi sam, što nema s kim da popriča kada bi htio, da podijeli doručak ili čokoladu, da prepriča kako mu je tog dana bilo na fakultetu ili se pojada kada mu je teško. Znao je da nikada neće imati porodicu, onu porodicu o kojoj većina mašta. Patio je jer neće imati djecu kao ostali.

 

Život s moje strane duge

Kako sam se ja osjećala kada sam ovo saznala? Pa bilo mi je baš loše. Ja tada, te noći, nisam tu riječ peder čula u nekoj super opuštenoj situaciji  ili pogrdnim vrijeđanjima i ismijavanjima. Te noći ta riječ je u mojim ušima bila izmiješana s ogromnom količinom nesreće i tuge. I tada nisam samo shvatila, nego sam i bolno osjetila da biti baš to znači trpjeti stalno odbacivanje, nerazumijevanje, mržnju i strah. Trebalo mi je tri dana da izađem iz neke vrste totalne zbunjenosti i da se oslobodim neraspoloženja koje se uvuklo u mene. Kao da sam saznala da se Markov život okrenuo totalno naglavačke.

Od tad sam postala skener za gejeve. Posmatrala sam ljude i brzo zaključivala mogu li biti to ili ne. Istraživala sam mnoge stvari koje se tiču ove teme kako bih što bolje razumjela Marka. Kada sam iz genetike na fakultetu učila poremećaje pola, udubila sam se u gradivo  kao da izučavam neku stvar od životne važnosti i zaprepastila se koliko je zapravo ljudi koji su gej osobe, neutralnog pola, rođeni u tijelu pogrešnog pola i sl. Pa recimo, otprilike, da je svaka deseta osoba na svijetu homoseksualac. I sve to su zato što imaju gene koji su im predodredili da budu to što jesu. Znači, oni nisu ludi, bolesni, nenormalni, već su jednostavno genetski predodređeni da imaju malo drugačije doživljavanje seksualnosti od heteroseksualnih ljudi. I samo to, ništa više.

Odrastanje s one strane duge

Još u vrijeme dječaštva primječivao je kako raste broj stvari zbog kojih se stidi pred svojim drugovima i zbog kojih mu je neprijatno u društvu sa njima. Oni predstavljaju ,,prave” dječake kojima se roditelji ponose i koji će jednog dana postati pravi muževni muškarci, a on je sasvim drugačiji – on je ,,peder”. Pokušavao je to da sakrije kako bi drugovi i dalje mislili da je on kao i oni, ali mu je išlo sve teže.

Oni su počinjali da pričaju o curama ili seksu na način na koji on nije mogao. Bilo je sve više tema kojih se bojao. Bojao se da će ga neko pitati nešto na šta neće umjeti da odgovori. Kao na primjer: zašto nema djevojku.  U njemu se počeo javljati sve veći strah da će ga neko otkriti. Jer, ne možeš vječno da izbjegavaš neke priče, neka pitanja, odgovore.

Vremenom je razvio strah od druženja sa momcima. Polako se počeo udaljavati od njih i sve više družiti sa curama. Bitno je naglasiti da nije bio feminiziran, imao je mnoge osobine koje bi se uklapale u sliku muškosti koja je podrazumijevana u našoj kulturi. Djevojke su mu prilazile, nabacivale mu se misleći da je hetero..

Pravi momci se ne druže sa curama, tako nalaže društvo, i tako su se javila i prva dječija podrugivanja. Marko je gej. To je bilo vrijeme kada je doživio prvi strah zbog onoga što jeste. Počeo je da se boji muškaraca jer je vjerovao da oni sad znaju da je on ono što znači da je bolestan i nenormalan. Bojao ih se jer je vjerovao da su oni pravi muškarci, a on to nije i ne može da bude.

 

Boj s one strane emocija

Sve mu je postalo stresno. Sa svakim izlaskom iz kuće ponio bi i ogromnu količinu stida i kompleksa niže vrijednosti. Situacije koje su uključivale druge ljude za njega su predstavljale neku vrstu opasnosti i nosile određenu dozu ograničenja i tjeskobe.  Sve se više zatvarao u sebe, pokušavao se izolovati, bježati od ljudi, društva.

Iz dana u dan rasli su njegov strah, samoća i bol sve do trenutka kada je shvatio da ljudi kao on imaju samo dvije opcije. Mogao je da se krije i uradi sve kako bi sebe i druge ubijedio da je strejt ili da prizna. Živjeti u stalnoj  laži, biti opčinjen zabludama je nešto što ljude vremenom dovede do ludila.

 

Izvan ormara

Prvo je rekao najbližim prijateljima i porodici. Imao je sreće, svi su ga, nekako, prihvatili kao takvog. Malo je takvih slučajeva, u većini sredina  kod nas, ljudi to ne prihvate lako. Nerijetko se dešava da ljudi poput Marka budu izbačeni iz kuće, da njihovi najbliži prekidaju svaki kontakt sa njima.

Da se ne lažemo, mnogi od njih zbog svog priznanja često budu i fizički napadnuti. Jer, kod nas se zna – nema problema koji šaka ili šamar ne može riješiti. Pitam se, kako ne prihvatiti osobu kao što je Marko. Mi smo njega zavoljeli zbog toga što je nosio neku dobrotu i plemenitost u sebi, inteligenciju, radoznalost, duhovitost i  skromnost. Odnosio se prema nama s poštovanjem i pažnjom. Ljubav nema nikakve veze sa seksualnošću. Toliko smo stvari zajedno prošli, o toliko tema razgovarali. Zajedno smo sakupili mnoštvo uspomena. Razgovarali smo, družili se i stvorili jednu bliskost koju jedno saznanje o nekoj stvari koja se tiče isključivo njega nije moglo da sruši. Svi u našem malom društvu i dalje imaju isti odnos prema njemu i isto ga doživljavaju kao i prije saznanja da je gej.

 

Unutar društva

Ipak, većina ljudi još uvijek nije spremna da prihvati ljude poput njega. Marko je svjestan toga.  Bio je član LGBT društva. Kada je negdje otputovao sa njima znao je lagati da ide na neko drugo mjesto i nekim drugim povodom. Znao je da ga mnogi ljudi podrugljivo gledaju zbog njegovog malo drugačijeg stila oblačenja, frizure, zbog izbora muzike…

Većina tih prokuva od bijesa kada se spomene lgbt populacija ili su spremni da tek prihvate postojanje ovih ljudi kao nečega što nije baš dobro, normalno, zdravo ili šta god, ali eto postoji, pa neka ga onda. Recimo, i njegova porodica ga je na neki način prihvatila.Ali, da li onako stvarno, jako, onako kako bismo svi mi željeli? Sumnjam. Jer da je tako, Marko ne bi morao ići tako daleko od svega i svih – u Ameriku.

 

Život s one strane duge

Čuli smo se nedavno. Ne planira da se vraća. Čeka da dobije azil na osnovu toga što je homoseksualac. Kaže da nailazi stalno na ljude koji se izjašnjavaju kao homoseksualci, biseksualci ili one koji su neutralnog pola, pa ih moraju oslovljavati sa oni(they). I svi oni normalno bez straha šetaju ulicama, rade na najrazličitijim mjestima, izlaze ili šta god. Ne boje se da će ih neko  prezrivo pogledati, dobaciti nešto uvredljivo ili još gore da će ih možda neki huligan pretući. Vjerujem da je tamo srećan zbog mnogih stvari, a najviše zbog toga što je jasno i glasno rekao šta je htio i šta je imao i što se tako konačno oslobodio.

Mnogi gejevi se nabildaju do krajnjih granica, izgledaju kao pravi mačo muškarci, nabrijano, ludo i imaju djevojke, koje im kasnije postaju žene, a onda ih okolo varaju sa muškarcima. I baš takvi onda, kako bi prikrili to što jesu, najčešće pljuju po onome što su i sami – po gejevima. Nema ograničenja ko je gej. Svako je od nas mogao biti srećnik i pored svih osobina koje ima dobiti i te neke gene koji bi izmijenili samo jedan aspekt našeg života – fizičku i duhovnu privlačnost prema osobi određenog pola.

Gejevi su Oliver, koji je natprosječno inteligentan i zgodan iz Call me by your name ili Šajron, crnac iz geta koji živi od dilanja, ima zlatne zube, kajlu od 10 kila i 3 metra preko leđa – Moonlight. Džim Parsons koji glumi Šeldona u Teoriji velikog praska je gej baš kao i T. R. Najt iz Uvoda u anatomiju. Šekspir, Leonardo da Vinči, Čajkovski, Rembo… Mogla bih nabrajati unedogled.

Dragi ljudi samo pokušajte shvatiti da biti homoseksualac nije stvar odluke, nego stvar moranja, ne osuđujte, nego volite i pustite druge da isto to rade bez straha i bola.


Foto: Demian

 

 

Najčitaniji tekstovi

Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Intervju s Asimom Bratanović, psihologinjom i psihoterapeutkinjom u edukaciji: „Kojim god putem da krenemo, vratićemo se tamo gdje smo osjećali da nismo dovoljno voljeni, ili da jesmo“
Zlatna Karika Nikolina Zubac: Volim izazove, timski duh i adrenalin koji košarka donosi
Zašto muškarci (ne) vole kučke?
Haruna Bandić, bh. booktuberka: Književnost je intrigantna, mijenja nas iznutra, iznova
Namazana kriška s onim koga voliš ukusnija je od kavijara sponzorskih veza
Ko je, zapravo, Ognjen Pjano – psiholog (Karika)?
Ajdin Fejzić: Potreba za više praktičnog iskustva u školama
Premotaj: Žene u BiH - od Kraljevine Bosne do danas
Posjetili smo kafiće u kojima stavljaju drogu u piće
More Stories
Ko će pobijediti čovjeka?