Piše: Ema Smriko
Glas žena oduvijek je bio prostor borbe. Nekad tih, nekad prigušen, nekad oštar i odjekujući, ali rijetko kad prihvaćen bez zadrške. Od malih nogu djevojčice uče kako je „lijepo“ govoriti tiho, ne prekidati, ne proturječiti. „Budi fina“, „Ne galami“, „Ko će te takvu?“ – fraze koje se urezuju u podsvijest mnogo dublje nego što mislimo.
Pa ipak, odrastamo u svijetu u kojem se od žena traži da govore: da budu vođe, poduzetnice, aktivistice, političarke, majke, glasnogovornice svojih zajednica. Glasna žena nije problem, osim onda kada se taj glas ne uklapa u ono što društvo očekuje.
Dvostruki standardi
Muškarac koji govori glasno često se opisuje kao odlučan, samouvjeren, lider. Žena s istim tonom i gestikulacijom doživljava se kao naporna, agresivna, emocionalna. Isti sadržaj, isti stil, ali ipak različita percepcija.
Prema istraživanju American Psychological Association, ljudi su skloniji percipirati žene koje govore glasno kao „manje simpatične“, dok muškarcima ta ista osobina podiže kredibilitet. Dakle, istraživanja o rodnim stereotipima u komunikaciji potvrđuju ovaj obrazac: dok se kod muškaraca dominantan govor tumači kao znak kompetencije, kod žena izaziva nelagodu ili otpor. „Glasna žena“ postaje etiketa kojom se pokušava smanjiti njen uticaj i vjerodostojnost.
Upravo tu leži paradoks: žene se potiče da se bore za svoja prava, ali se istovremeno kažnjava kada to čine na „previše glasne“ načine.
Glas kao otpor
Historija nas podsjeća da nijedna promjena nije došla iz tišine. Suffragetkinje koje su izborile pravo glasa, žene koje su prkosile kolonijalnim režimima, aktivistkinje koje su preživjele ratove, feministkinje koje su srušile zidove patrijarhata, sve su one bile glasne.
Ali biti glasna nosi rizik. Žene koje se ističu često postaju mete ismijavanja, napada ili čak nasilja. Internet, koji bi trebao biti prostor slobode, pretvorio se i u prostor napada na žene koje se usude javno govoriti. Od političarki do novinarki, od aktivistkinja do studentica koje podignu glas na fakultetu, svaka od njih zna cijenu vidljivosti. OSCE izvještaj za 2022. navodi da je 60% političarki u jugoistočnoj Evropi doživjelo neki oblik online nasilja ili govora mržnje. Glasna žena usvari nije problem. Ona je prijetnja ustaljenom poretku. A prijetnje se, historijski gledano, uvijek pokušava utišati.
Kada glas postaje „previše“
Postoji i druga strana. Nije svaka glasnost jednako osnažujuća. Nekada žene koje su u pozicijama moći, političarke, javne ličnosti, liderke, svoj glas koriste da brane sisteme koji i dalje ugnjetavaju druge žene. Tada glas postaje instrument održavanja nepravde, a ne njeno rušenje.
Ovdje se otvara važno pitanje: nije dovoljno biti samo glasna. Bitno je šta govorimo, za koga govorimo i ko nas sve može čuti. Glas bez empatije može postati jednako štetan kao i tišina.
Glasna žena u svakodnevici
Ako spustimo ovu temu na nivo svakodnevnog života, jasno je koliko je iskustvo glasnih žena slojevito.
- Na poslu: žena koja na sastanku iznese prijedlog nerijetko biva ignorisana – dok se isti prijedlog, ponovljen od strane muškarca, dočekuje kao briljantna ideja. Ako digne glas, optužuju je da „pravi dramu“.
- U porodici: kćerka koja ne pristaje na šutnju proglašava se tvrdoglavom. Supruga koja insistira na ravnopravnosti proglašava se „nemogućom“. Majka koja se bori za svoje dijete optužuje se da je „previše zaštitnički nastrojena“.
- U društvenim krugovima: žena koja postavlja granice često se doživljava kao hladna, bezobrazna ili neprijatna.Ovo svakodnevno umanjivanje glasa vodi do toga da mnoge žene u tišini gutaju svoje mišljenje. A tišina, znamo, ima cijenu – od gubitka samopouzdanja, preko osjećaja bespomoćnosti, pa sve do potpunog povlačenja iz javnog života.
Snaga kolektivnog glasa
No, tu dolazimo do ključne tačke: jedna glasna žena može biti ignorisana, ali stotinu glasnih žena ne može. Kolektivni glas žena kroz pokrete, proteste, inicijative i svakodnevne mikrootpore uvijek je bio snažniji od pokušaja ušutkivanja. Primjeri širom svijeta, pa i na Balkanu, pokazuju koliko je ženski glas važan u izgradnji pravednijeg društva. Od borbi protiv femicida, preko zahtjeva za ravnopravno obrazovanje i zapošljavanje, pa sve do kulturnih inicijativa koje redefinišu šta znači biti žena danas, sve upućuje da glas žena oblikuje našu budućnost.
Zaključak: glas kao izbor
Na kraju, postavlja se pitanje: Kada žena treba biti glasna? Odgovor je jednostavan, uvijek kada to osjeća kao svoju potrebu, kao svoj poziv. Glas žene ne treba biti uslovljen time šta društvo smatra „primjerenim“. Glasna žena nije problem. Problem je društvo koje se boji njenog glasa. Problem su sistemi koji žele da žene šapuću umjesto da govore. Problem su norme koje očekuju da žena bude tiha dok se svijet oko nje raspada.
I zato, možda je krajnje vrijeme da prestanemo vagati koliko je glas neke žene „prihvatljiv“. Da prestanemo postavljati ograničenja glasnoći koja dolazi iz iskustva, bola, ljubavi, borbe i nade. Jer svaka žena koja digne glas ne govori samo za sebe – ona govori za generacije koje dolaze.
Riječima Audre Lorde: “When I dare to be powerful, to use my strength in the service of my vision, then it becomes less and less important whether I am afraid.”
