LAT - ЋИР

Oznaka: na mojoj koži

Ima veze... Ne karikiramo

Korona je na mojoj koži potvrdila ruglo bh. zdravstvenog sistema

U trenutku kad sam se zarazila korona virusom, sve što sam znala o njemu postalo je nefunkcionalno. Prije zaraze, smatrala sam da ću se, ukoliko se to desi, samoizolovati i liječiti prirodnim lijekovima. No, kad mi je tijelo počelo slati signale iz sata u sat i postajati sve slabije, shvatila sam da ću se ipak obratiti zvaničnoj medicini. Otišla sam doktorima da bi mi korona potvrdila sve što sam već znala o našem zdravstvenom sistemu. Samo, jedno je kukati na njega kada si zdrav, ali kada si bolestan…

Ne karikiramo Sve ovo ja

Nasilje u porodici – moja životna priča

Nadam se da će sva ova sjećanja prenijeta na ovaj papir vremenom skroz nestati iz moje glave, mog života. Bit će ih jako teško prenijeti na papir, a čitaoci će vjerovatno shvatiti koliko je teško sve to i PREŽIVJETI! Zovem se Adna, imam 24 godine i djevojka sam s kombinovanom cerebralnom paralizom. Otkako sam počela da saznajem o životu, vrlo dobro sam se upoznala s užasnim pojmom: nasilje u porodici! Kamo sreće da sam ga samo čula.

Ne karikiramo

Pet ljudskopravaških scena iz Kurčeve BiH

– Gospodine, molim Vas, ne može u apelaciji Ustavnom sudu da stoji „Kurčeva BiH“! – bio je izričit advokat, iako je otac insistirao na takvoj formulaciji.

– Kako ne može? Da li u mom rješenju o penzionisanju stoji Bivša BiH? I to Bivša s velikim B?

– Da.

– Da li je to službeni naziv?

– Nije, bivša je Jugoslavija, možda bi moglo da stoji bivša Socijalistička Republika BiH ili bivša Republika BiH…

– Ali, stoji Bivša BiH, je li tako?

– Da.

Sve ovo ja

Hvala mojim roditeljima što su me naučili da volim svoje djevojčice

Prebacujući kanale na TV-u, naišla sam na emisiju u kojoj se govorilo o položaju žena u BiH prije nekih pedeset, šezdeset godina. Govorilo se kako su žene bile apsolutna svojina muževa i njihovih porodica – bez ikakvog prava na glas, izbor i mišljenje. Akteri emisije su prepričavali anegdotu iz nekog sela u BiH, gdje su samo i isključivo žene išle da donose vodu kilometrima udaljeno od sela. Na pitanje djeteta svome ocu zbog čega majka ide po vodu svaki dan tako daleko kad imaju volove, otac je odgovorio: „Žao mi volova.“

Ima veze...

Na Univerzitetima u BiH (ne) trebaju da postoje kvote za nacionalne manjine! – Debata

Druga debata u sklopu projekta “Na mojoj koži” koju smo organizirali u sklopu IMEP-ovog programa osnaživanja nezavisnih medija. Podršku u snimanju debate smo imali od strane Programa za osnaživanje nezavisnih medija (IMEP), koji sprovodi Centar za promociju civilnog društva (CPCD) u saradnji sa Radio Otvorena mreža, a podržan je od strane Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID).

Ne karikiramo

Navikli smo na loš zdravstveni standard kao žabe koje se žive skuhaju a da i ne primijete

Odgovor iz Budimpešte sam dobio za mjesec dana. Tražili su mi broj računa na koji mi mogu vratiti novac. Izvinuli su se zbog greške. Tek nakon ovog iskustva shvatio sam do koje mjere smo navikli na loš standard. Kao žabe koje se žive skuhaju kada im se postepeno povećava temperatura vode, mi više ni ne reagujemo na uslove života koji, u mnogo slučajeva, predstavljaju kršenje naših osnovnih ljudskih prava. Naša ljudska prava, na taj način, dovode se u pitanje, a da mi toga nismo ni svjesni. A i kada jesmo, često ne poduzimamo ništa po tom pitanju.

Ne karikiramo

Kolica su moj najvjerniji saputnik, moj merdžo i moj prijatelj

Volim svoja kolica. Zaljubila sam se u njih od prvog dana našeg susreta. Boja se na njima sijala, odavalu su eleganciju i sigurnost, a ja sam u njima izgledala viša i nekako samouvjerenija. Šepurila sam se i hvalila svima kako imam novog merdžu (tako im tepam). Ali moj merđo je počeo da kašlje. Dugo je kod mene, skoro osam godina. Nisam ga htjela mijenjati iako mu je rok istekao prije tri godine, dobro se držao. Međutim, nisam mogla ni da zamislim da će s mojim merđom otići i dio mene.

Sve ovo ja

Moja priča dublja je od najdubljeg mora, ljubav mi je šarenija od najšarenijeg leptira

Na svojoj koži osjetila sam njegove ruke. Voljele su one, znate. Ali ipak, bile su ruke monstruma. Nešto toliko čvrsto i hrapavo ne može biti samo nježno. To sam shvatila, mjesecima kasnije. Ali te ruke nisu bile problem društva, nego moj problem. Samo moj! Ne može društvo da mi odredi koga da volim, ili koga da se bojim. Ili koga da uzdižem do zvijezda, znajući da će svaka prsnuti kao prenaduvani balon onoga momenta kada te zvijezde dotakne. Napominjem, ovo pišem u svoje ime, odlučna da podijelim svoje osjećanje i tok misli.

  • Avatar photo tamara-s
  • 25.10.2020
  • 0 Comments
  • 30 Views
Sve ovo ja

Kao sjekira u zaleđenom moru, tatino pitanje – Ko je tu muško, ko žensko? Ko tu koga?

Ima tome već desetak godina, možda nešto i više, kada se Natali Dizdar pojavila s pjesmom „Ne daj“; tri i po minute spota se vrte konjići, čarobni zmajevi, ona na ringišpilu, a i meni se vrti u glavi. Tad jednako kao i danas kad vidim Natali. Ona mi je trebala biti prvi pokazatelj da će me pametne, „njanjave“ djevojke dok sam živa izuvati iz cipela, tj. postati mojom Ahilovom petom. Više na moju sreću, nego na bog zna kakvo umijeće, jer sam smotanija od svake sajle – upravo takva će biti i prva djevojka u koju ću se zaljubiti do peta.