Kolica su moj najvjerniji saputnik, moj merdžo i moj prijatelj

Volim svoja kolica. Zaljubila sam se u njih od prvog dana našeg susreta. Boja se na njima sijala, odavalu su eleganciju i sigurnost, a ja sam u njima izgledala viša i nekako samouvjerenija. Šepurila sam se i hvalila svima kako imam novog merdžu (tako im tepam). Ali moj merđo je počeo da kašlje. Dugo je kod mene, skoro osam godina. Nisam ga htjela mijenjati iako mu je rok istekao prije tri godine, dobro se držao. Međutim, nisam mogla ni da zamislim da će s mojim merđom otići i dio mene.

U našoj državi, zakon je takav da na svakih pet godina imamo pravo na iznos od 440 KM za nabavku novih kolica, koja u stvarnosti koštaju minimalno 5.000 KM. Zakon je takav da ako si RVI (ratni vojni invalid) imaš pravo na 5.000 KM svakih pet godina. Zakon pravi diskriminaciju, nadležne ustanove se ograđuju time da poštuju zakon, nadležni organi i institucije prebacuju nadležnosti na druge organe i institucije, a mi, pogođeni ovim problemom, molimo nekog za rješenje, ali se u cijeloj zbrci samo naša molba ne čuje.

Nisam mogla pretpostaviti da ću uopšte naići na ovakav problem poslije svega onoga što sam dala našem gradu i državi.

Biljana Nedić, privatna arhiva

Poslije svih zahvalnica, plaketa i ostalih nagrada, ja sam NIŠTA

Iscrpljena sam od kucanja na vrata iza kojih sjede ljudi koji mogu da odluče da nam pomognu, ali to ne žele. Preplašena sam kada ugledam novu kovertu u svom poštanskom sandučetu, jer su u njima samo odbijenice, opravdanja, skidanje nadležnosti, obavještenja da sam izgubila još jednu bitku, a znam da nemam vojsku za novu. Teško mi je breme odgovornosti i očekivanja da mogu nešto da učinim jer se moj glas malo dalje čuje, a sve više vidim da se odbija i vraća mi se kao eho. Vrlo često mislim da pričam sama sa sobom, čak i kad jasno vidim sagovornika ispred sebe, jer znam da će zaboraviti i da sam bila tu kada izađem i zatvorim vrata.

Nemam snage više da hrabrim druge, ne mogu im pomoći više svojom energijom jer ju i sama gubim i uskoro će i meni trebati pomoć.

Ne mogu da gutam više suze jer sam toliko otupjela da ne osjećam da mi liju niz obraze kada me neko pita dokle sam stigla s akcijom „kolica nisu luksuz“, a ne znaju da sam se strmoglavila niže od početka.

Boli me što moram da spustim glavu dok prolazim glavnom ulicom jer me sramota koliko mi kolica škripe od dotrajalosti.

Boli me i to što neko češće mijenja auto nego mi kolica.

Najviše me boli što je jedna jaka žena puzala do WC-a jer joj je otpao točak. Rekli su joj da ne može dobiti nova kolica jer joj nisu ugrožene osnovne vitalne funkcije, kada se to desi kolica joj i ne trebaju, trebaju joj sad da se to ne bi desilo.

Voljela bih da svi shvate da nam ne treba milostinja, treba nam pravo. Da ne treba da skupljaju novac da kupimo pomagalo – ima drugih načina da nas podrže i pomognu. Voljela bih da ljudi shvate razliku između običnih bolničkih kolica koja služe da se pacijent preveze od tačke A do tačke B. Mi nismo pacijenti, mi smo ljudi koji sticajem okolnosti ne mogu da hodaju i kolica su nam sredstvo pomoću kojeg se krećemo i obavljamo sve životne aktivnosti. Ona nam pomažu, bez njih mi gubimo sebe.

Moja kolica su moj prijatelj. Lagana, pravljena su od takvog materijala, uglavnom karbona. On je skup, sva ortopedska pomagala su skupa. Njihova lakoća i izrada po mjeri meni daju mobilnost. Kada se probudim, sjedam u njih i idem u novi dan. Sjedam na jastuk koji je isto skup, košta oko 1.000 KM. Ne mogu se oteti mislima da moja stolica baš mnogo košta, preko 7.000 KM. Rekao bi čovjek da volim luksuz.

Skidam im točkove, sklapam ostatak kolica, ubacujem u auto koje košta manje od moje luksuzne stolice, mjerim koliko mi vremena treba. Tačno 16 sekundi, dovoljno da se ne smočim previše kada kiša pada. Kada je snijeg, moji točkovi šlajfaju, a drugari me zezaju da mi trebaju lanci i za točkove od kolica. Postoje veći i bolji točkovi, ali su skupi. Odlazim na košarkaški trening.

Biljana Nedić, privatna arhiva

Prebacujem se iz kolica koje svakodnevno koristim u sportska. Ona su izlijepljena raznim trakama koje čuvaju stiropor koji je priljubljen na dijelovima kolica koji su oko mojih bokova. Odavno mi trebaju nova, ali su skupa, pa se snalazim kako znam. Poslije toga idem na ples. Tamo plešem u svom merđi. Prevrnem se koji put, ako se ne koncentrišem dovoljno na sva okretanja tokom plesa.

Ponekad stanem točkom treneru na nogu, on se samo nasmije i kaže da je u redu. Postoje kolica za ples, ali su, pogodite šta, veoma skupa. Zimi odem na skijanje. Priuštim nekako 500 eura za tri dana zimovanja u Sloveniji. Malo jeste, ali samo skija koja se iznajmljuje košta po danu oko 70 eura. Ne volim baš skijanje, pa ne mislim o tome koliko je tek mono ski (tako se zove ta skija) skup. Predveče odem na neki koncert na otvorenom, zaglavim u blatu. Dođem kući prljavih točkova pa neplanski usisavam i džogiram kuću u 23 sata. Možda komšije misle da baš volim raditi generalku noću. Umorna i spala s nogu, bućnem se s kolica u krevet. Ona stoje pored mene i čuvaju mi san.

Onda sanjam kako ih imam još nekoliko u različitim bojama. Žuta, crvena, bijela, crna. Zatim točkova sa žicama u različitim bojama, mijenjam ih da mi se slažu uz garderobu. Pa ih onako u garaži redam i glancam kao neka žena zaljubljena u svoju kolekciju cipela.

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

Kada se probudim, čekaju me moja dotrajala kolica i svaki dan počnemo u nadi da me neće izdati.

Znam da ona to ne bi, ali godine su učinile svoje. Dok ona škripe i remete vrapcima pjesmu, ja se tjeram da odem nekoliko kilometara pješke. Reče jedan prijatelj na to moje „pješke“ da ja samo imam drugačiji stil hodanja, ostalo je sve isto. Ipak, kad merđi otpadne točak, ja sam izgubljena, uplašena i bespomoćna.

Kada se tako ponižena, uvrijeđena, razočarana, izmorena, nekako saberem, nastavim svoj put s vjerom da će jednog proljeća, dok se budem šetkala nekom alejom uz miris lipa, u našem gradu živjeti i priča da je naša akcija uspjela.

Komentar Azre Koldžo, pravne savjetnice: Ovdje je riječ o specifičnoj situaciji koja jeste pravno uređena zakonima o zdravstvenom osiguranju na nivou entiteta i Brčko distrikta, a potom podzakonskim aktima na kantonalnom nivou. Međutim, konkretna problematika ima izraženu ekonomsku i političku konotaciju – stvarna mogućnost naše države da omogući tako skupo ortopedsko pomagalo ovdje je suprotstavljena često problematiziranom raspodjelom budžetskih sredstava (enormne plate parlamentaraca, finansiranje službenih vozila, predizbornih kampanja, dočeka Nove godine, kupovina izuzetno skupih neispravnih respiratora i slično).

Ono što je najznačajnije s pravnog aspekta jesu dodatne beneficije ratnih vojnih invalida u odnosu na druge invalidne osobe. Gledajući s političkog aspekta gdje veliki broj nacionalno orijentiranih stranki politiku temelji na ratu koji se završio prije 25 godina, ova informacija nije začuđujuća, ali ona nesumnjivo predstavlja diskriminatorno postupanje naših institucija.

U smislu odredbi člana 2. i člana 6. Zakona o zabrani diskriminacije („Službeni glasnik BiH“ broj 59/09 i 66/16), diskriminacijom će se smatrati svako različito postupanje javnih tijela na nivou države, entiteta, kantona i drugih, uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti prema bilo kojem licu ili grupi lica na osnovu njihovog invaliditeta u oblasti zdravstvene zaštite, uključujući dostupnost zaštite i liječenja.

Kada je riječ o konkretnim koracima koji se mogu poduzeti, diskriminacija se može prijaviti Ombudsmenu, te se mogu pokrenuti sudski postupci, kao i lobirati za izmjenu postojećih propisa koji nisu usklađeni s naprijed citiranim zakonskim odredbama – tim više što je Zakon o zabrani diskriminacije državni zakon, dok je oblast zdravstva regulisana na nivou entiteta i kantona.  

Disclaimer ENG: „This blog is made possible by the generous support of the American people through the US Agency for International Development (USAID). The contents are the responsibility of Youth magazine „Karike“ and do not necessarily reflect the views of USAID or the United States Government.“
Disclaimer BHS: „Ovaj blog je omogućen zahvaljujući velikodušnoj podršci američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj je odgovornost Omladinskog magazina „Karike“ i kao takav ne odražava nužno stavove USAID-a niti Vlade SAD-a.“

Najčitaniji tekstovi

Kafanski filteri homofobije
Moja žena i ja
Mjesta praznine: Homoerotska ljubav je osuđena na vječiti bijeg prema azilu ili otporu, buntu, borbi, neposustajanju
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Vraćanje prirodi – korak nazad ili naprijed?
Kako do sobe u banjalučkom studentskom domu?
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Putovanje u Pariz: Savjeti za potpuno uživanje!
Call centri: ZA ili PROTIV?
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
More Stories
Emigrantski sevdah: Moje iskustvo studiranja vani