Tamara Sobota, Autor na Kar!ke

Jednog sunčanog dana u aprilu jedan čiko je ostavio mladu djevojku u bolu

Moje tijelo je već naviklo na neočekivane dodire, bilo je osakaćeno, slomljeno i osramoćeno. Dobro znamo da tijelo pamti, pa je tako ovo malo tijela koje nosim na nogama uspjelo da promijeni svoj položaj i da pokuša da se snađe. Jadno se uspaničilo jer i da se okrene prema njemu, i da se okrene na suprotnu stranu od njegovog, nije vodeće u ovoj igri.

Sve ovo ja

Moja priča dublja je od najdubljeg mora, ljubav mi je šarenija od najšarenijeg leptira

Na svojoj koži osjetila sam njegove ruke. Voljele su one, znate. Ali ipak, bile su ruke monstruma. Nešto toliko čvrsto i hrapavo ne može biti samo nježno. To sam shvatila, mjesecima kasnije. Ali te ruke nisu bile problem društva, nego moj problem. Samo moj! Ne može društvo da mi odredi koga da volim, ili koga da se bojim. Ili koga da uzdižem do zvijezda, znajući da će svaka prsnuti kao prenaduvani balon onoga momenta kada te zvijezde dotakne. Napominjem, ovo pišem u svoje ime, odlučna da podijelim svoje osjećanje i tok misli.