Nasilje bez vidljivog traga je jednako teško kao i ono vidljivo; ljudi treba da shvate da je svako nasilje ozbiljno krivično djelo i da svako ko se nađe u ulozi žrtve osjeća posljedice dalekosežno. Moja trauma s pedofilom je ostala urezana u sjećanju godinama kasnije i teško sam se nosila s tim.
n-l
Kad si tako ničija, prepuštena si sebi. Ali i porodici koja te nauči neke nenadane lekcije vrlo rano. Jer, odjednom bez muškarca u kući i bez sistemske zaštite i podrške u vidu alimentacije, naučiš da moraš zarađivati novac za sebe još od ranih dana. Mama prihvatiti gomilu dodatnih poslova a baka podučavati djecu pod stare dane honorarno. Sve zato što jedan muškarac nije dovoljno muško da bude otac. A sistem ti postane loš očuh.
sara-v
Diskriminacija je diskriminacija, ona nema rod, vrijeme, ni mjesto. Dešava se svuda. Nekada baš tamo gdje biste najmanje očekivali pusti svoje korijenje duboko u tlo. I teško se otklanja. Zato se svi moramo potruditi da u nečijem životu ne budemo to sjeme.
omladinski-magazin-karike
Zašto da mi na kraju svakog radnog vremena uputi tri rečenice koje govore da oni meni čine uslugu što sam zaposlena tu. Jer, da ne radim tu, ne bih nigdje drugo mogla. Tako malo vrijedim. Tako malo mogu. Iako mi se ljudi dive. Iako mi je znanje toliko široko, toliko duboko, a srce toliko oglabano riječima koje te učine manjim od makovog zrna. A ko da me štiti? Zakon? Koji? Čiji? Napravili su ga za sebe, zbog sebe i u ime sebe. Ovi privatnici. Ovi koji sebe nazivaju privrednicima.
lorena-krstic
Ovo što pričam nije važno zato što se desilo meni, već zato što je to priča mnoštva ljudi, ljudi mojih godina, mlađih od mene i onih kojima je mladost otišla u potrazi za poslom. U prosvjeti postoje dvije vrste konkursa – za osobe bez iskustva i osobe s iskustvom. Iako su prvi konkursi rijetki i stoga je želja za poslom veća, kao i agonija kada posao ne dobijete, ići na konkurs za osobe s iskustvom izgleda kao ulazak u carstvo depresije. Okruženi ste ljudima koji godinama ne mogu da pronađu posao i rade ono za šta su se školovali.
fedor-m
Ignorisao sam uvrede, psovke, govor mržnje i mnogo sličnih stvari očekujući da će proći, ali vremenom je postajalo gore. Nisam znao šta je tačno uzrok takvog njihovog ponašanja, nisam mogao vjerovati da to rade samo zato jer dođem u drukčijoj odjeći. Nisam se imao kome obratiti, par puta kada bih roditelje ili nastavnika pokušao asocirati da se nešto događa, pobijali su i nisu reagovali. Krio sam od svih šta se dešava.
omladinski-magazin-karike
„Ne daj da te sistem slomi!“, šapnu mi otac dok mu se suza od ponosa skriva u oku. Njegovo najmlađe dijete je upravo položilo zadnji ispit. Tog 2. jula 2018. godine mi nije bilo jasno zašto mi to govori, dok su mi ruke pune cvijeća i snage jer sam završila fakultet. Pa oče, cijeli svijet je sada moj, o kakvom sistemu pričaš?
emina-d
Kao osoba s invaliditetom, vrlo rano osjetite da ste drugačiji, da u pristupu drugih prema vama postoji neka „kočnica“ i da mnogi oko vas jednostavno izbjegavaju da se ponašaju prema vama potpuno prirodno, onako kako bi se ponašali da niste drugačiji. Nešto slično se dešavalo i meni.
alija-lj
Idući na autobusku stanicu poslije škole, ugledao sam iza sebe petoricu meni poznatih lica. Jedan je držao letvu u ruci. Mislim da je rekao nešto poput: Drži ga.
Lica kojih ću se zauvijek sjećati, ne zbog njihove zlobe, njihovog bijesa niti nedostatka njihove samokontrole. Pamtit ću ih uvijek samo po bolu, mome, njihovom i međusobno isprepletenom kao neko klupko kojem nema početka niti kraja. Sjećam se svojih uzdaha dok su mi se pluća praznila kisikom i, nošena adrenalinom, zahtijevala od mog tijela veću dozu ATP-a (adenozintrifosfata) i veću količinu energije. Trčao sam koliko me noge nose. Možda da sam pojeo onaj Snikers imao bih dovoljno šećera za glikolizu, ali ovako sam jedva imao dovoljno snage da ne završim na ortopediji i generalnoj hirurgiji. Vika djece, strka i zvuk dva tupa udarca.
emir-osmic
Kada je riječ o stvarima koje sam naučila tokom svog srednjoškolskog obrazovanja u Gimnaziji „Mustafa Novalić“ u Gradačcu, uvijek se prije osvrnem na neke praktične stvari koje sam naučila, poput borbe za pravo glasa te uspješno nošenje sa zastrašivanjima i ucjenama.
Mnogi su me pitali čemu ovaj blog sada kada sam završila srednju školu, upisala fakultet i pobjegla od srednje škole, direktorice, direktora i profesora/ica. Smatram da ljudi nažalost misle da nepravda ne postoji ukoliko se o njoj ne priča, a mnogi ne pričaju jer ne smiju, i to je savršen trenutak da se zapitamo zašto kada imamo pravo na slobodu govora (ili… imamo li fakat?). Da krenemo od početka.
nerma-dzaferovic
„Ma samo se ti smiri. Nije ti ništa. Mlada si ti. Pa vidi ovih ljudi i njihovih problema“, bile su to najčešće riječi doktora na rutinskim pregledima, sve dok nije počelo drhtanje nogu i ruku u kasne noćne sate. Tada je prvi put u životu vozilo hitne pomoći došlo po mene. Napolju je padala kiša, a mama i baka krenule su sa mnom u strahu za moj život. Nisam mogla disati, tresla sam se i vjerovala da ću pasti u nesvijest. Ležala sam na bolničkom ležaju u vozilu hitne pomoći dok su me baka i mama držale za ruke i smirivale. Pred vratima hitne pomoći zatražile su pomoć jednog od medicinara jer me nisu mogle samu izvesti iz vozila. Dotični je tada odgovorio: „Pomozi joj ti, ti si joj mama.“
sara-v
Prije pet-šest godina, ugledna urednica jednog portala mi je rekla: „Slušaj, ne možeš biti i majka i novinarka. Prije ili kasnije moraš postaviti prioritet, ili dijete ili novinarstvo, jer oboje ne može. Biti novinar nije samo pisati, već stalni kontakti i sastančenje s ljudima mimo radnog vremena i po kafanama. Zato, ako nisi spremna da žrtvuješ dijete, mani se novinarstva.“ Ove riječi mi često odzvanjaju u glavi i često poželim reći mojoj kolegici da nije u pravu, ali je činjenica da biti novinarka u našem društvu znači žrtvovanje porodice i privatnog života. Nisam je poslušala da odustanem od novinarstva, ali isto tako nisam trenutno zaposlena kao novinarka.
a-m