Ante Jurić-Marijanović: Supkultura vs. kultura – para na paru, uš na fukaru

Nakon Drugog svjetskog rata pobuna kreće s rock & roll žanrom, koju nažalost nisu mogli svijetu podariti ti isti crnci koji su i taj žanr osmislili, nego bijeli im nasljednici (Elvis Presley i Beatlesi prvenstveno su odgovorni za globalnu popularnost rock & roll-a). Punk, hard-core i metal su već dio modernih vremena gdje se moglo otvoreno govoriti i pljuvati i državu i crkvu i politiku…

Radnici u kulturi se bune, kažu isti, malo im je para dodijeljeno iz budžeta. Zanimljivo je da se samo priča o budžetu Republike Srpske, a ne i Bosne i Hercegovine, a pošto je tema kultura, pare se dijele i iz državnog budžeta, nije se sjetio nitko spomenuti. Stvarno sramotno zvuči tih 150 000 KM, međutim, nakon halabuke u medijima, i samo Ministarstvo kulture i prosvjete Republike Srpske se oglasilo. Kažu da razumiju da treba više sredstava udruženjima iz oblasti kulture i ustanovama kulture, kojima je osnivač jedinica lokalne samouprave, za realizaciju njihovih projektnih aktivnosti u 2023. godini, te da će se potruditi osigurati više sredstava do kraja godine. I šta bi poslije? Kao i uvijek – tišina.  

Twitter status glumca Ljubiše Savanovića.
Twitter status glumca Ljubiše Savanovića.

Hollywood štrajka! Scenaristi i glumci hoće više para, naravno, šta drugo.

Jel’ vidite, primjećujete sličnost? Riječ je parama. Pa opet o parama. U Srpskoj je riječ o parama iz budžeta, dok je u Hollywoodu riječ o novcu kojeg zarađuju gazde, vlasnici privatnih firmi, koji ne dijele kolač sa svojim radnicima. I sada su ti radnici presretni jer su dobili veći dio kolača, veći dio dobiti.

Pita li se itko od njih kako radi, na čemu se bazira kultura koja nije dio budžeta države/entiteta, iza koje ne stoje korporacije? Ima li priče o njima? U navedenim tekstovima nitko ne spominje koliko treba raditi da bi se nešto zaradilo – ostvarila dobit, nego samo o kolaču koji nije dobro podijeljen.  

Umjetnost je do 20. stoljeća bila zarada, zanat sličan drugima, plaćalo se po narudžbi. Michelangelo je radio umjetnost za pare – naručena djela, Rembrandt, Caravaggio, Dostojevski (plaćao kockarske dugove radovima), no industrijska revolucija i razvoj kapitalizma rade svoje. Umjetnik može biti bilo tko, nije ni bitno zarađuje li, bitno je da ostavlja dojam u javnosti. Javnost kao takva postaje bitna jer ju ćaća PR-a, Edward Bernays, definira kao takvu, te predviđa njenu moć, ali i njenu glupost. Vezano za sve navedeno javlja se kontra-kultura/supkultura, izričaj koji ne traži svoju potvrdu u novcu i popularnosti.

Kao prvi takav primjer kulture koja pjeva/govori o problemima čovjeka u muzici je svakako blues – žanr koji nastaje u poljima na jugu SAD-a, kojeg pjevaju crnci dok beru pamuk. Nema gore i veće bijede tada u kapitalizmu od braće koja pjevaju jer se tako spašavaju od silne muke. Pjesme nominalno govore o problemu muškarca sa ženom, no to je samo metafora, jer kad bi samo slovo progovorili da se nešto bune protiv uvjeta rada ili slično, završili bi od bijelog gazde u roku od par minuta na obližnjem drvetu, ne kao mačke bježeći, nego kao elegantni kaput na drvenoj vješalici, obješeni. Samo poslušajte Lead Bellya i original pjesme „Where did you sleep last night?“, kojeg je kasnije obradila Nirvana.

Ne zna se koja izvedba budi više teških emocija. Koliko samo emocija budi takva pjesma dovoljno je reći da je Lead Belly bio osuđen na robiju od 35 godina zbog ubojstva, ali je pušten nakon sedam godina – legenda kaže da je upravnik zatvora bio toliko impresioniran pjesmama koje je čuo da ga je pustio kako bi i drugi slušali tu ljepotu. Blind Willie Johnson „Dark was the night, cold was the ground“ – jeza te prođe, a nisi ni krenuo kucati na YouTube-u da čuješ pjesmu.

Nakon Drugog svjetskog rata pobuna kreće s rock & roll žanrom, koju nažalost nisu mogli svijetu podariti ti isti crnci koji su i taj žanr osmislili, nego bijeli im nasljednici (Elvis Presley i Beatlesi prvenstveno su odgovorni za globalnu popularnost rock & roll-a). Punk, hard-core i metal su već dio modernih vremena gdje se moglo otvoreno govoriti i pljuvati i državu i crkvu i politiku…

Pitate se sigurno kakve to veze ima s nama. Ovdje su totalno drugi problemi i totalno druga kultura/supkultura. Kako ovdje djelovati supkulturno kada sve kontrolira vlast? „Jebo vas Vukovar“ je tekst kojeg je Boris Dežulović objavio za N1 prije malo više od dvije godine. Naravno da 90 % ljudi nije pročitalo tekst, nego se razbjesnilo. Toliko razbjesnilo da je autor dobio skoro 900 potpisanih prijetnji smrću – protiv toliko ljudi je podnesena krivična prijava – to su samo oni koji su se na svoje prijetnje jasno potpisali. Tekst naravno niti jednom riječi ne omalovažava stradanja i strahote u Vukovaru već obrnuto – kritizira politiku/medije/udruge koje parazitiraju na tom stradanju i bolu te ju čine sve bolesnijom iz godine u godinu.

Koliki je budžet bio za stvaranje toga teksta? Koliki za stvaranje bluesa, a koliki za stvaranje rock & rolla? Najveći. Kapitalni. Glavu na panj i pjevaj.

Najčitaniji tekstovi

ODGOVORI PSIHOLOGA 30: „Riječi mogu da liječe“
Zlatna Karika Lejla Selimović: Hidžama je više relaksirajući tretman
Uzroci izraelsko-palestinskog sukoba – arapsko-izraelska normalizacija odnosa i eskalacija palestinsko-izraelskog sukoba jačanjem postojećih i formiranjem novih frakcija otpora
Premotaj: Žene u BiH - od Kraljevine Bosne do danas
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Virtualni svijet i online upoznavanje: prednosti i mane
Kataloška prodaja kao prilika za zaradu i radno iskustvo
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Intervju s Dušicom Žižić, medicinskom sestrom: „Naše ranjivosti i razvojne krize su i naša šansa za samospoznaju i učenje“
20 godina Zakona o slobodi vjere – Je li samo hidžab problem i smetnja državnim institucijama?
More Stories
Kad obrazovni sistem zakaže – srednjoškolci uče vršnjake o mentalnom zdravlju