LAT - ЋИР

Blog

Pitaj psihologa

Intervju s Asimom Bratanović, psihologinjom i psihoterapeutkinjom u edukaciji: „Kojim god putem da krenemo, vratićemo se tamo gdje smo osjećali da nismo dovoljno voljeni, ili da jesmo“

Želeći vam približiti različite psihoterapijske pravce i tako produbiti vaše znanje o psihoterapiji i mentalnom zdravlju, Ognjen Pjano, klinički psiholog naše stalne rubrike „Pitaj psihologa“, donosi vam novi intervju i nastavak razgovora sa psihoterapeutima i psihoanalitičarima. Sa psihologinjom i psihoterapeutkinjom u edukaciji Asimom Bratanović razgovorao je o savremenim simptomima u psihoterapeutskim ordinacijama, vrijednosti i značaju psihoterapeutskog procesa, odrastanju i onim manje lijepim mjestima u njemu, često traumatskim, koja nose breme patnje. Bratanović nas senzibiliše o međusobnoj povezanosti učenja, rasta i upoznavanja s obje strane kauča, između klijenta i terapeuta. Otvara, uvijek pomalo vulnerbilna, pitanja roditeljstva i njegovog odnosa prema međugeneracijskoj traumi, te načinu izlaska iz začaranog kruga – putem svjesnog roditeljstva kroz edukaciju i učenje.

Ne karikiramo

Međuetničke predrasude: Jesu li Srbi genocidan narod i znaju li Bosanci i Hercegovci i za jednu drugu raspravu osim burek ili sirnica?

U prvom tekstu serijala Tačke susreta – kada se i kako oslobađamo predrasuda razgovarali smo s mladima iz Srbije i Bosne i Hercegovine šta im je lično pomoglo da se oslobode međuetničkih predrasuda. Zbog predrasuda, između ostalog, se ljudi plaše jedni drugih, ne sreću se, ne sarađuju i ne žive kao susjedi nego kao neprijatelji. Od tog neprijateljstva, oni koji najviše insistiraju na mržnji i podjelama – političari – imaju i konkretnu materijalnu korist. Za razobličavanje predrasuda je potrebna motivacija, snaga, znanje, često hrabrost. Mjesta odakle bi mladi mogli da crpe energiju – obrazovni i politički sistem – ispražnjena je i suha kaljuža. Prepušteni su sami sebi da u moru mržnje: porodične, vršnjačke, medijske, religijske, političke, pronađu vlastite razloge da ljude posmatraju prvenstveno kao ljude.

Vidiš da smiješ

Zlatna Karika Džana Kapić: Kada spasite nečiji život, onda shvatite koliko je bitno sve što ste ikad učili i radili

S obzirom na to da sam nacionalni trener u podizanju svijesti u borbi protiv trgovine ljudima i instruktor prve pomoći, to su mi dvije najdraže oblasti; pored toga bavimo se animacijom građanstva za dobrovoljno darivanje krvi, imamo program psihosocijalne pomoći, potom promocijom humanih vrijednosti, rodnom ravnopravnosti, empatijom, nediskriminacijom kao i obilježavanjem važnih datuma kao što su Nedjelja solidarnosti, Borba protiv tuberkuloze…

Sve ovo ja

Rod ne treba odlučivati ko smo mi

Počevši od obdaništa i osnovne škole, pa kroz daljnji život, svi se nađemo u situaciji da se moramo suočiti s određenim osudama društva. Od malena nas uče da je plava boja za dječake, a roza za djevojčice, dječacima se kupuju autići, a djevojčicama lutke. Da li je tako i s poslovima? Ako se odlučimo za suprotno, hoćemo li biti još jedni od onih u redu za osudu društva? Bilo da je to zbog izgleda, seksualne orijentacije, rase ili zanimanja kojim se bavimo.

Vidiš da smiješ

Prva lonac.pro Zlatna Karika, mladi preduzetnik Jovan Grahovac: „Uspjeh je zbir nekoliko neuspjeha“

Dvadesetšestogodišnji Jovan Grahovac, apsolvent na Prirodno-matematičkom fakultetu u Banja Luci, uspješan je preduzetnik koji je spojio svoje znanje s fakulteta i iskustvo koje je imao u radu u drvnoj industriji, a onda je uz podršku Startup studija osnovao JoWood – kompaniju koja se bavi proizvodnjom inovativnih proizvoda za uređenje poslovnih i stambenih objekata.

Još u svojoj porodici koja se bavila malim biznisom u obradi drveta, Jovan je stekao radne navike i znanje u obradi drveta. Mali biznis nije preživio pandemijsku krizu, ali Jovan je odlučio biti preduzetan, uzeti stvar u svoje ruke i krenuti iz početka. Prvo je otišao u Ameriku na program Work and Travel gdje je napornim radom i trudom zaradio početni kapital. Međutim, to nije bilo dovoljno za realizaciju njegove ideje, ali Jovan nije odustajao i odlučio je potražiti potencijalne investitore i partnere.

Vidiš da smiješ

Zlatna Karika Ismail Šehić: Koliko god vlasti moraju raditi na mladima, toliko i mladi moraju raditi sami na sebi

BRAVO provodi razne projekte koji se tiču svih problema u našoj državi, ali i u Europi, počevši od nezaposlenosti, diskriminacije, jednakosti spolova, inkluzije, sporta, poduzetništva, lažnih vijesti, lažnih medija, izbjeglica, volonterizma i mnogih drugih. Svi naši projekti su podržani od raznih europskih institucija kroz gotovo sve programe europske komisije. Većina naših projekata je namijenjena mladim ljudima, ali dosta njih je namijenjeno i starijoj populaciji, sportistima, ekspertima, profesionalcima i drugima koji kroz razne aktivnosti doprinose Bosni i Hercegovini. Posljednjih godina, veliki fokus smo stavili na osobe koje imaju umanjene mogućnosti, od osoba s invaliditetom do osoba koje imaju slabije finansijsko stanje, koji dolaze iz ruralnih područja, do onih koji su isključeni iz svakodnevnog života „normalnog čovjeka“.

Sve ovo ja

Anes Osmić: Nakon četiri godine više nisam glavni i odgovorni urednik omladinskog magazina Karike

U aprilu 2018. godine izabran sam za glavnog i odgovornog urednika omladinskog magazina Karike. Imao sam iskustvo pisanja tekstova uglavnom za Školegijum, magazin za pravedno obrazovanje, ali i neke druge portale i medije kakav je bio novinar.me. Radio sam i kao nastavnik BHS jezika i književnosti na zamjenama u osnovnim i srednjim školama Kantona Sarajevo. Poučen iskustvom nastavnika želja mi je bila da na Karikama sa mladima iz cijele Bosne i Hercegovine kreiram siguran i zaštićen medijski prostor unutar kojeg ćemo razgovarati o temama o kojima se škola i roditelji još uvijek stide razgovarati s mladima. Redakciju i dopisnike/ce sam vidio kao još jedan razred kojem ću biti razrednik i kojeg ću voditi ka otvorenijem i konstruktivnijem dijaloga na brojne teme koje se tiču života mladih u BiH ovih dana.

Iza duge

Moja žena i ja

Moja žena i ja prošle smo razne dogodovštine. Sve ono što jedan dug i posvećen odnos sa sobom neizbježno nosi, imale smo duboke i teške razgovore, iskusile velike emocije, ljubavne i one neke druge, planirale svakodnevni život i prevazilazile životne izazove. Kao i svi drugi parovi. Ipak, postoji taj jedan dio iskustva koji je svojstven samo nama i našoj kvir zajednici, nešto što zasigurno ne olakšava život u paru. Situacije čije prevazilaženje zahtijeva odličnu povezanost sa sopstvenim emocijama i spremnost da se o njima komunicira s partnerom otvoreno i ranjivo.

Iza duge

Ukoliko otvorimo naša srca, možemo prevazići predrasude i graditi bolje i pravednije društvo

Smatram da su predrasude samo vrsta slabosti osoba koje imaju određeni strah, ali i manjak znanja o osobama koje pripadaju marginaliziranim skupinama društva. Ljudi nisu stvari pa da ih sortiramo po kutijama, te ih ne treba etiketirati i odbacivati, bez obzira na to o kakvom razlogu se radi. Vjerujem u to da smo svi individualni, različiti i specifični na svoj način, te da je to jedna od osobina čovječanstva koja ga čini prelijepim. Sretna sam, ali i bogata, jer imam prijatelje i prijateljice koje su osobe s invaliditetom, pripadnici i pripadnice nacionalnih i vjerskih manjina, dio LGBTI+ zajednice, jer me je svako to prijateljstvo obogatilo empatijom i ljudskošću. Nepravdu koju su oni/e osjetili/e je i mene zaboljela, te me je to podstaklo na aktivističko djelovanje. Ubijeđena sam u to da ne moramo biti pripadnici ni jedne marginalizirane skupine da bismo primijetili nepravdu koja joj se nanosi. Zato je važno obrazovati se o temama vezanim za prava marginaliziranih skupina ili razgovarati s pripadnicima i pripadnicama marginaliziranih skupina, kako bismo razumjeli njihov položaj, osjećanja i okolnosti u kojima se nalaze, te svakodnevno preispitivati predrasude. Jedan mali gest aktivizma danas, bilo da se radi o verbalnom ili online ukazivanju na nepravdu, ispravljanju diskriminatornog diskursa, izbjegavanju pejorativa koji se odnose na marginalizirane skupine ili organiziranom antifašističkom djelovanju s drugim ljudima može spasiti jedan život sutra i pomoći nekome da se osjeća prihvaćeno u društvu koje jeste njegovo/njeno. Ukoliko otvorimo naša srca, možemo prevazići sve predrasude, a jedino tako možemo graditi bolje i pravednije društvo.

Iza duge

Kafanski filteri homofobije

Znam! Odrastanja u palankama nose sa sobom kojekakve strukturalističke zatvorenosti. One koje ne dozvoljavaju da isplivaš iznad površine i udahneš vazduh vlastitim kapacitetom pluća. Brojne teme dolaze na noćni red rasprava u kafanskim ambijentima. Na kurikulumima mahalaških profesora se može naći sve – od sporta do geopolitike koja je u posljednje vrijeme izgleda svačiji hobi i specijalizacija, pa do religije, muzike i književnosti. Tako, u mojoj palanci skrivenoj u srednjoj Bosni, koja se ni po čemu specijalnom ne razlikuje od desetina sličnih u našoj nam zemlji, dođe na repertoar i jedna tema koja posljednjih godina predstavlja i misteriju i izazov lokalnih sveznalica s „kafanskom diplomom“ – ona o prvoj povorci ponosa u Bosni i Hercegovini.

Iza duge

Život iza duge – imam pravo da čekam svoj trenutak kada ću biti spreman da kažem ono što osjećam

Još u osnovnoj školi sam shvatio da imam identitet „drugačiji“, međutim, zbog nedostatka znanja i iskustva nisam znao da definišem koji dio slagalice nedostaje. Zašto drugačiji? Probat ću zajedno s vama odgovoriti na ovo pitanje. Prva faza mog gay života počela je sa sestrinim i maminim haljinama, torbicama i štiklama. Zatim, konstantno okružen djevojčicama, a umjesto brzog autića, mama mi je s pijace donosila bebe i barbike. Mama kao mama nije obraćala pažnju na to, vjerovatno jer joj je moj osmijeh uvijek bio važniji od svega. Štaviše, zabavljala bi se kada bih imao performans Seke Aleksić s njenim štiklama, tri broja većim od mojih stopala. Zar nije zabavno? Uglavnom, long story short, prošao sam kroz „tipičnu“ torturu gay dječaka od strane mojih vršnjaka; najgore uvrede jer sam se samo, jednostavno, družio s djevojčicama, prijetnje, nasilje, neugodnosti i uznemiravanja. Ali eto kažu „što te ne ubije, to te ojača“. Ili, u mom slučaju, ostavi traumu. Bilo kako bilo, uvijek tražim da opravdam svaku situaciju jer sam optimistična osoba, ali kada u ovim godinama uradim retrospektivu svega što se desilo, apsolutno ne postoji ni jedno jedino i valjano opravdanje za sve što su mi moji vršnjaci radili, ne znajući da ni sam ne razumijem svoj identitet i da imam teret i osjećaj krivice, a nikome ne radim ništa, osim svojim mislima.