LAT - ЋИР

Blog

Iza duge

Helsinški odbor za ljudska prava u akciji za bolja radna prava LGBTIQ+ osoba: Diskriminaciju treba zabraniti i zakonima o radu

Pripadnici LGBTIQ+ zajednice često dobiju otkaz ili počnu doživljavati razne oblike diskriminacije i nasilja odmah nakon što njihova seksualna orijentacija postane poznata u kolektivu u kom rade, pokazalo je istraživanje Helsinškog odbora za ljudska prava.

Dobila sam otkaz na poslu zato što roditelji nisu htjeli da ostave svoju djecu sa mnom samo zato što sam lezbejka. Tražila sam pomoć od direktorice koja je kao bila suportivna, ali nikad nije reagovala, priča žena koja je bila zaposlena u vrtiću.  

Dobijala sam jako malu platu jer je ona ovisila o broju tretmana koje odradim. Vrlo brzo sam dobila otkaz uz obrazloženje da je promet zapeo zbog mene, svjedoči jedna maserka.

U Bosni i Hercegovini je diskriminacija zabranjena Ustavom BiH, zatim međunarodnim ugovorima i domaćim zakonima, posebno Zakonom o zabrani diskriminacije, ali je njima propisan relativno mali broj kaznenih odredbi za poslodavca u slučaju kršenja odredbi o zabrani diskriminacije, upozorava Mirjana Ćuskić iz Helsinškog odbora za ljudska prava.

Pitaj psihologa

Intervju s Jovanom Gajović, psihologinjom i psihoterapeutkinjom u edukaciji: „Bez zakona o psihoterapiji, važno je da klijenti budu informisani da li radimo u skladu s etikom naše profesije“

Jovana Gajović je diplomirana psihologinja, psihoterapeutkinja u edukaciji Transakcione analize (trenutno pohađa petu godinu edukacije, sertifikovani savjetnik TA). Aktivno se bavi muzikom, preko petnaest godina. Dugogodišnja je aktivistkinja Crvenog krsta, čije principe i danas nosi kroz život (humanost, nezavisnost, nepristrasnost), a koji čine temelj njenih vrijednosti.

Još dok je studirala bila je volonter Udruženja „NARKO-NE“, gdje je radila s djecom iz socijalno ugroženih porodica. Po završetku fakulteta, uporedo je izdala pet autorskih pjesama i uskoro završava album prvenac. Nepune tri godine je radila kao psiholog/savjetnik u Udruženju za porodicu, djecu i odrasle sa poteškoćama u razvoju „Dajte nam šansu“ u Sarajevu, a zatim se prije dvije godine osamostalila i posvetila psihološkom savjetovanju i psihoterapiji. Svoj psihoterapeutski rad i ličnost predstavlja na društvenim mrežama pod nazivom „Mentalna oaza“.

Vidiš da smiješ

Lonac.pro Zlatna Karika – Mlada aktivistica Belma Ramić

Kada bi me neko pitao na koga sam ponosna, za mene bi to bila mlada osoba koja ne sjedi skrštenih ruku, nego želi svoju zajednicu učiniti boljom – aktivira se i doprinosi. Imam tu sreću da sam u lonac.pro zajednici stalno okružena takvim mladim ljudima – inspiriraju me i vraćaju osmijeh na lice.

Jedna od njih je dvadesetjednogodišnja aktivistica, Belma Ramić, osjećajna, vrijedna i kreativna studentica treće godine Fakulteta elektrotehnike. Belma voli čitati i pisati, a njeni prijatelji i poznanici opisuju je kao dobru prijateljicu koja rado pomaže. Upoznala sam Belmu i njeno veliko srce, pa s pravom kažem da je i ja mogu tako opisati – kao volonterku i aktivisticu velikog srca. 

Ne karikiramo

SOC-ova borba za prava LGBTIQ+ osoba u zdravstvenom sektoru – I ljekari pitaju šta je rodna disforija

U prvom momentu je Alijeva dijagnoza za nas bila strašna spoznaja jer nemamo s kim razgovarati, sami smo bili, ali onda, s obzirom da sam bila aktivna u nevladinom sektoru, sam se sjetila da ima mnogo udruženja koja se bave različitim pitanjima, i počela sam da tražim. Da nema tog nevladinog sektora, mi bismo bili stotinu godina unazađeni i bilo bi daleko gore. Jednostavno sam na internetu ukucala transpolnost u BiH i na moju veliku sreću pojavio mi se SOC i poslala sam im pismo, jednostavno napisala ko sam, šta je moj problem, da moje dijete misli da je transpolno i da mi treba pomoć, informacija, razgovor… Od tada je to krenulo. Pozvali su me na jednu radionicu na kojoj je bio endokrinolog iz Zagreba i endokrinolozi iz BiH, troje iz Sarajeva iako ih je bilo pozvano mnogo više, i taj susret je bio zastrašujući, ali i pozitivno iskustvo jer sam slušala tu doktoricu koja divno radi s djecom u Zagrebu i onda sam shvatila imaju pozitivna iskustva, da moje dijete nije jedino, da se to dešava, da su to samo stvari o kojima se u BiH ne priča, ali se dešava, čak i u mojoj Tuzli. Sada znamo da Ali nije jedina transpolna osoba u Tuzli, bilo ih je i prije, a meni je ta spoznaja bila potrebna i bila je relaksirajuća, spremila me na sve što se kasnije dešavalo – i Zagreb i doktoricu Žeguru… Jako mi je pomoglo i kada sam čula majku čiji je sin prošao cijelu tranziciju – meni se sve otvorilo, sve sam shvatila jer najveći je strah od tih operacija i krajnjeg ishoda, funkcije organizma, ali kada je ona meni to sve opisala i rekla da sve savršeno funkcioniše i kada sam vidjela njenog sina koji je divan, znala sam da će i kod nas sve biti dobro. Danas smo i muž i ja spremni da govorimo javno, pojavljuju se i drugi roditelji, i sada, ako se neko nađe u istoj situaciji kao ja i obrate se SOC-u – oni ih upute na nas i vjerujem da to pomaže, kaže Dinka.

Sve ovo ja

Kada tijelo kaže DOSTA

U januaru prošle godine sam doživjela vrhunac svog „izgaranja“ kojem su najviše doprinijeli završni ispitni rok i izrazito toksična veza. Mjesečnicu nikako nisam dobila dva mjeseca, pojavile su se ciste na jajnicima, osjećala sam se izrazito slabo s visokom temperaturom, bez koncentracije i motivacije. To je ujedno bio i prvi put kada sam doživjela svoj prvi panični napad, iznenadno i u pola noći. Čitala sam i ranije o paničnim napadima i kako se razlikuju od onih anksioznih, ali na ovo nisam bila spremna. Prvo znojenje dlanova pa ubrzano kucanje srca, bol u grudima, neprestano drhtanje, gubitak daha i nemogućnost disanja. U tom trenutku zaboraviš na sve vježbe disanja i one koje ti pomažu da se smiriš, i samo želiš ili da prestane ili da te nema. Čak i kada je to sve prestalo, u narednih nekoliko dana najmanja sitnica je bila potrebna da bude okidač za ponovljeni teror organizma.

Ne karikiramo

Romi žive s nama, a ne pored nas

Primjer Amre Ahmetović potvrđuje da želja može postati stvarnost. Pored želje, potrebna je i podrška, kako porodice, tako i okoline. Nije lako uspjeti kada te većina sputava. Jedan od osnovnih izazova za smanjenje marginalizacije i povećanje sigurnosti Roma jeste mijenjanje svijesti građana, ali i mijenjanje svijesti kod vladajućih struktura. Na taj način bi bilo moguće prestati doživljavati Rome kao problematičnu populaciju. Oni su ljudi sa snovima, željama i nadom u bolje sutra, a prvenstveno s ljudskim dostojanstvom i pravom da budu poštovani.

Ne karikiramo

Tuzlanski otvoreni centar u akciji: LGBTIQ+ zajednici treba svaki oblik podrške

Nepostojanja reprezentativnosti LGBTIQ+ zajednice, kulture, stvaralaštva i života u javnom prostoru vodi do stvaranja predrasuda i miskoncepcija o zajednici. U javnom prostoru LGBTIQ+ teme su još uvijek tabu ili su čak i zabranjene, što dovodi do potpunog ignorisanja zajednice, a kroz aktivnosti poput čitanja LGBTIQ+ poezije, gledanje filmova i diskusija otvaramo LGBTIQ+ teme javnom životu i prostoru, našim sugrađanima/kama, našim komšijama/nicama, našim prijateljima/cama, i sve to s ciljem informisanja i senzibiliziranja, te otklanjanja postojećih predrasuda i iskrivljenih mišljenja. Također, kroz te aktivnosti nudimo LGBTIQ+ zajednici siguran prostor u kojem mogu biti autentično ono što jesu, te širimo prostor slobode, ljubavi i zajedništva. Sve nabrojane aktivnosti pomažu građanima i građankama da se upoznaju s LGBTIQ+ osobama i njihovim životima i da strah od nepoznatog pretvorimo u prihvatanje poznatog – to pomaže i LGBTIQ+ osobama da se osjećaju sigurnije i prihvaćenije u bosanskohercegovačkom društvu, kaže Bajraktarević. Cijeni da se promjene dešavaju, ali vrlo sporo.

Iza duge

Granice

Proklete granice, da nema njih sada bih mogla ovdje u centru Beograda da poljubim svoju djevojku kao i svi heteroseksualni parovi. Dođavola s tim, ja ću da pomjerim granice. Želim da je poljubim. To ću i učiniti, biće na blic, niko neće vidjeti. Stigao je tramvaj. Ona izlazi iz njega, pogledi nam se odmah susreću, krećem polako klecavih koljena prema njoj. Širim ruke i hvatam je u jak zagrljaj. Ne puštam je neko vrijeme, osjetim miris vanilije koji mi mazi nozdrve. Polako opuštam ruke i dižem glavu. Gledam njene oči, obojene su svim bojama duge. Cijeli jedan svijet stao je u taj jedan par očiju.

Iza duge

ONAuBiH i Omladinski magazin „Karike“ kao online kuća mladih: Liječe male rane i velike bolesti našeg društva 

Početkom jula 2022-ge, par dana nakon sarajevske Parade, u sred jednog vrelog dana, na jednoj raskrsnici bez imalo hlada, zaustavi me vremešni gospodin i kaže da zna da sam novinarka i da ne razumije zašto podržavam one. Pitam koje one, a on odgovora samo one i pokazuje glavom negdje ustranu. Ponovim pitanje uz osmjeh znajući šta slijedi, a on utiša glas i kaže pa pedere, brate. Na to krenem da mu objašnjavam šta zapravo traže pripadnici LGBTIQ+  populacije, kako žive i slično i nakon 40-ak minuta razgovora se rastanemo s njegovim zaključkom Bogami si me načela, odoh kući razmišljati, možda i nisam u pravu!

Ovaj događaj je još jedan dokaz da otpor dolazi iz neznanja!  A tu, barem u slučaju LGBTIQ+ populacije, nastupaju karike.ba, portal ili web magazin-online kuća mladih specifičan po tome što mladi kreiraju sadržaje za mlade i gdje svi, bez ikakvih ograničenja, cenzure ili pritiska, mogu da iznesu svoja iskustva vezana za kršenje ili poštivanje i njihovih i ljudskih prava drugih osoba i to podijele sa širom javnošću, i mladi i oni koji  rade s mladima.

Vidiš da smiješ

Zlatna Karika Saldina Nurak: Programiranje nije struka za slabiće

Ponosna sam na to što radim ono što volim, te na znanje i poruku koju prenosim. Život je previše kratak da biste svaki dan osam sati provodili u grču, radeći posao koji ne volite ili u iščekivanju vikenda u kojem dobijete tek nešto malo slobode. Ponosna sam na „CodeBeauty“ zajednicu i na rezultate svih ljudi koji me prate. Pored znanja iz programiranja, ljudima prenosim i ideju da posao ne mora biti nešto što se radi na silu, bez uživanja, a kroz moje društvene mreže ljudi sve više uviđaju da im posao može biti i veliki izvor sreće u životu. Ponosna sam i na rezultate postignute za manje od tri godine. Čast mi je da danas surađujem s najvećim svjetskim kompanijama iz IT sektora, no također je velika odgovornost raditi s firmama koje imaju multibilionske budžete i rade na realizaciji ideja koje će mijenjati našu budućnost.

Sve ovo ja

Ona

Rodila sam se u oktobru 1990. godine. U svijetu je tog oktobra došlo do građanskog rata u Ruandi, internet je bio nepoznanica jos uvijek za većinu svijeta, koristio se pejdžer, kultna serija „Beverly Hills“ je upravo napravila svoj debi, grupa „Queen“ je još uvijek bila na okupu, SSSR je bio pred raspadom, a u BiH se rodila jedna ženska osoba više – ja.

Dok sam bila mnogo mlađa nego što sam sad, obožavala sam tu činjenicu da sam žena i život u svojoj „nježnoj“ ženskoj koži. Voljela sam sve što sam bila i što sam postajala, što sam učila i otkrivala o sebi, zahvaljujući svojim roditeljima, koji me nisu sputavali na putu samorealizacije moje ličnosti, i što me nisu odgajali kao žensko dijete, nego kao svoje dijete. Kako vrijeme prolazi, kako sazrijevam, ne gledam više život kroz ružičaste naočale, bar ne u tolikoj mjeri kao prije; ne mogu reći nikako, ali nerijetko se dese neke flash situacije, gdje ne uživam toliko u činjenici da sam žena u BiH. Koliko god biološki bilo prelijepo biti „ona“, sociološki i nije baš.