Međuetničke predrasude: Jesu li Srbi genocidan narod i znaju li Bosanci i Hercegovci i za jednu drugu raspravu osim burek ili sirnica?

U prvom tekstu serijala Tačke susreta – kada se i kako oslobađamo predrasuda razgovarali smo s mladima iz Srbije i Bosne i Hercegovine šta im je lično pomoglo da se oslobode međuetničkih predrasuda.

Aleksa Milovanović, devetnaestogodišnji student primijenjene matematike u Novom Sadu iz Kraljeva, tokom svog odrastanja slušao je da su Bosanci i Hercegovci nespretan narod granične crte funkcionalne inteligencije. Verovatno znaju samo za argumentovanu raspravu je li burek ili sirnica. Na kraju, oni su samo Srbi/Srpkinje koje čekamo da nam se konačno pripoje. Amina Magoda, dvadesettrogodišnja studentica književnosti naroda Bosne i Hercegovine i bosanskog, hrvatskog, srpskog jezika iz Sarajeva, navodi da su stavovi koje je slušala tokom odrastanja o Srbima uglavnom imali negativan predznak. Ne mogu izdvojiti upečatljive predrasude iz tog perioda, ali imam osjećaj kao da se podrazumijevalo nepovjerenje i negativna slika o srpskom narodu. U najbližem okruženju Maše Vukobratov, dvadesetjednogodišnje studentice Fakulteta organizacionih nauka u Beogradu, također iz Kraljeva, ne priča se toliko o Bosni i Bosancima. Godinama nisu na Evroviziji, pa ih čak ni u tom kontekstu ne pominjemo, haha. Kod kuće se Bosna pominjala jedino kroz banjalučke ćevape i sarajevsku kafu i u školi, takođe, ne pamtim da se preterano pominjalo.

Drži Turčina (Bošnjaka) pod stolom u vreći, drugog za stolom i hrani ga – isto ti misle

Slađan Tomić, dvadesetšestogodišnji novinar Buke, tokom odrastanja se naslušao raznih stereotipa. Od toga da su Srbi genocidaši, da im je krv prljava, da su rođeni da ubijaju, do toga da su mnogi spašavali svoje komšije u ratu, da su najbolji domaćini. Kao dijete, od jedne daljnje rođakinje je čuo Drži Turčina (Bošnjaka) pod stolom u vreći, drugog za stolom i hrani ga – isto ti misle. Koliko su predrasude neinventivne i kako je samo pitanje vremena kome će se prilijepiti potvrđuje i Slađanov primjer. Kada je s Pala došao u Sarajevo da studira, istu je stvar čuo od bliskog druga. Samo se ovaj put pod stolom nije držao Bošnjak nego Srbin. Jednom mi je prišao gospodin dok sam čekao snimatelja ispred jedne kantonalne institucije i misleći da sam Bošnjak rekao – Srbi su nečiste krvi jer ih roditelji začinju dok su u haramu, pod dejstvom alkohola.

Slađan Tomić, privatni arhiv

Ivana Krstanović, tridesetjednogodišnja profesorica engleskog jezika, lektorica i novinarka, odrasla je u Tomislavgradu, nacionalno-religijski homogenoj, većinski hrvatskoj odnosno katoličkoj sredini. Od brojnih stereotipa i predrasuda, Ivani se danas znakovitijom čini šutnja o tome zbog čega su i pod kojim okolnostima neki od „drugih“ i „drugačijih“ nestali iz Tomislavgrada. Puno se više pričalo o tome zbog čega i pod kojim su okolnostima u naš kraj došle izbjeglice iz drugih krajeva, opet pretežno hrvatsko-katoličke pripadnosti. Prateći svjesnije medije, ali i razgovore oko sebe, u svojoj sredini, sve više je primjećivala da većinu Bošnjaka i Hrvata povezuje dominantno negativno mišljenje o Srbima kao glavnim krivcima za rat i nasilje. Takav stav bio je prožet nerijetko stereotipima i predrasudama o Srbima kao okrutnim, nasilnim, nepopravljivim nacionalistima… Netko ih je preuzimao nepromišljeno iz medija, netko je potvrdu za njih nalazio u vlastitim ratnim stradanjima i traumama.

Stereotipi nastali na podlozi ratnih dešavanja devedesetih

Opća i nacionalna enciklopedija predrasude definira kao donesen sud ili mišljenje o nečemu što se dovoljno ne poznaje niti se temeljito i kritički proučilo. Naša sagovornica Amina Magoda svjesna je da brojne predrasude koje su njeni vršnjaci ispoljavali prema Srbima još u osnovnoj školi nisu mogli sami da stvore, što znači da brojne predrasude čujemo u vlastitoj porodici od najbližih. Tako predrasude cirkuliraju iz generacije u generaciju dok se neko ne odvaži da ih kritički sagleda. Nije samo porodica odgovorna za cirkuliranje najrazličitijih predrasuda. Magoda ističe da je, u melanžu društveno-političkih zbivanja, balkansko okruženje postalo kotlovnica predrasuda i (auto)stereotipa. Jasno joj je da su stereotipi uglavnom nastali na podlozi ratnih dešavanja devedesetih, pa se tako pojedincu pripisuju negativne karakteristike skupine odgovorne za ratne zločine, zato što pripada istoj etnonacionalnoj grupi. Kako sam odrastala, takvo gledište se oko mene sve više razvodnjavalo. No, stvaranje socijalne distance nastavlja se putem popularne kulture, a dijelom i obrazovanja, gdje se, primjerice, jezik koristi kao sredstvo nacionalnog deklarisanja.

Amina Magoda, privatni arhiv

Nepogrešivi i omalovažavani

Predrasude, dakle, čujemo i u širem okruženju: školi, ulici, zvaničnoj politici, a, kako ističe Maša Vukobratov, i u medijima. Tu bih najviše izdvojila televiziju i deo Twittera, ono što sam najviše slušala i čitala jeste kako se u Srebrenici nije desio genocid, veličanje Srba i Ratka Mladića. Aleksa Milovanović predrasude koje je čuo tumači kao apsolutno neosnovane i previše generalizovane. Delom preuzet dominantni model patrijarhata pravljenja vrhunske i nepogrešive figure, a istovremeno omalovažavanje ostalih aktera. 

Aleksa Milovanović, privatni arhiv

Amina Magoda s jedne strane razumije revolt ljudi koji su preživjeli ratne događaje devedesetih, ali, s druge strane, generalizacija u toj mjeri joj je nesuvisla. Svaki je stereotip zasnovan na generalizaciji, a rezultira segregacijom, naročito u prostoru gdje koegzistiraju različiti kulturološki modeli. Uzimanje stereotipa kao činjenica je i ambiciozno i neuvjerljivo. Slađanu Tomiću je nekada bilo teško slušati predrasude. Pomišljao sam da se selim van BiH, ali želja za promjenom me je zadržala. Danas takve komentare, nakon ulaganja u sebe, obrazovanja, znam da okarakterišem necivilizacijskim i primitivnim i tako se i odnosim prema njima. Nekada nemam ni problem nekome reći da je primitivan. Jer ne treba mene da bude stid zbog tuđeg neznanja i ormara.

Oslobađanje predrasuda je kompleksan proces

Slađan Tomić smatra da je oslobađanje predrasuda kompleksan proces. Spisak stvari koji je njemu pomogao je dug. Iskustvo, znanje, ludost da pričam i sa selefijama i sa četnicima i sa svima onima koji podstrekuju radikalizaciju i polarizaciju. Amina Magoda smatra da predrasude nikada nisu ni postale dio njenog habitusa, no ne može reći da nije postojao proces odučavanja od onoga što je „naučila“ tokom odrastanja. Budući da se predrasude i arbitrarni sudovi mogu ukorijeniti toliko da postanu dio tradicije, smatram da upravo na „odučavanju“ počiva dekonstrukcija etnonacionalnog narativa i historijskog revizionizma. Aleksa Milovanović je potpuno iskren, pa ističe da nema neki zavidan razvoj na tom polju, ali u većini slučajeva liberalniji pogled na psihološke atribute društva utiče na njegovu percepciju predrasuda.

Susret i prijateljsko lice

Ivana Krstanović smatra da bez svakodnevnog doticaja s drugima, dijeljenja životne svakodnevice, neznanje o drugima čini nas neusporedivo ranjivijim za predrasude i stereotipe.

Susret je najbolji lijek protiv stereotipa i predrasuda. Prijateljsko lice! Zbog toga sam sretna što sam se zbog studija preselila upravo u Sarajevo koje je nacionalno-religijski neusporedivo raznolikije od mog rodnog kraja. Kroz brojna prijateljstva puno sam naučila o običajima ljudi drugačije nacionalne i religijske pripadnosti. Usvojena znanja prožeta prijateljstvom postala su moj lični štit protiv stereotipa i predrasuda. Kroz različite mirovne projekte upoznala sam se podrobnije s načinom nastanka, vrstama i razornošću stereotipa i predrasuda za svako društvo, ali sam ujedno dobila i prigodu pomagati mladima, prije svega osnovnoškolcima, da ne budu žrtve stereotipa i predrasuda. Rad na sebi povezao se i prelio u rad s drugima, što je izuzetno iskustvo.

Ivana Krstanović, privatni arhiv

Interkulturalni monolog prekodirati u dijalog

Maša Vukobratov smatra da ono što svako može da uradi za sebe jeste da se trudi da ne generalizuje i da ne stavlja drugima etikete. To jeste teško, ali veruje da svako od nas to može da uradi, ako ne zbog većeg dobra, onda može da se pođe od sebe/nas. Srbi su ovaki i onakvi, ako veruješ da takva izjava nije istinita i nije primenjiva na većinu, onda to funkcioniše i u drugom smeru. Dobra praksa jesu i razmene. Kako ja volim da kažem – kultura se upoznaje kroz ljude. Amina Magoda se pita da li većina mladih zaista želi da prevaziđe predrasude. Bilo bi odlično da je tako, jer mladi imaju mogućnost napraviti odmak od mrzilačkih ideologija koje proizvode oni koji su ogrezli u diferencijaciji. Za nju je najvažnije interkulturalni monolog prekodirati u dijalog. Ipak smatra da navedene solucije, uprkos važnosti, postaju kliše. Na primjer, uvjereni smo da je rat primitivan, destruktivan i paganski čin, no i dalje ga prepoznajemo kao stvarnost našeg vremena. Čovječanstvo je zatomljeno u neprekidnom, krvavom ciklusu u kojem jedan rat uzrokuje drugi, a svaki ostavlja ranu koja ne zacjeljuje decenijama. Toliko smo puta rekli nikad više nakon logora, progona i ubijanja, no izgovarajući to, prethodna je grobnica neumoljivo ostavljala talog budućoj.

Maša Vukobratov, privatni arhiv

Sama priča o stereotipima je stereotip

Nacionalizam je za ovu našu sagovornicu u teoriji banalan, čak i apsurdan, a u praksi – letalan. Egzaktni podaci govore da je napravio više štete nego koristi. No, plašim se da je sama priča o stereotipima postala stereotipna. Preostaje nam jedino da se gradualno lišavamo takvih koncepata. Prije nego što to pokušamo učiniti, trebalo bi vidjeti je li takvo što ikada i igdje moguće. Aleksa Milovanović kao način borbe protiv predrasuda vidi zajedničke aktivnosti u kojima bi se saradnja predstavila normalizovanom, a sam nivo tolerancije na promjene visoko poboljšao. 

Slađan Tomić ističe da putovanje, druženje, neformalno obrazovanje… mogu učiniti ono što bi trebalo da rade roditelji, političari, obrazovni sistem. Kako smo siromašna zemlja, ostaje samo nada da će političari početi da ruše nevidljive barijere jer će i oni uskoro biti u velikom problemu. Njihove velike, i u većini, ne svim slučajevima, nezarađene plate neće im imati ko zaraditi. Ivana Krstanović, s obzirom na sve svoje dosadašnje iskustvo, smatra da bi se u našem društvu svi ključni društveno-politički akteri – porodica, obrazovne strukture, vjerske zajednice, mediji… – pod hitno morali okrenuti borbi protiv stereotipa i predrasuda jer iz njih buja govor mržnje, iskre iz kojih prije ili kasnije plane nasilje koje prvo isključuje a potom i eliminira druge i drugačije. Pritom bi ključan morao biti odgoj za empatiju, sposobnost da svijet promatramo i doživljavamo iz perspektive drugog koji je, onkraj svih nacionalnih, religijskih, političkih… razlika, prije svega i naposljetku naš brat, naša sestra u ljudskosti.

Šta je tvoje iskustvo i mišljenje?

Posmatrati ljude isključivo kroz prizmu predrasuda je svakako lakši i jednostavniji način. Ne moraš da misliš svojom glavom nego samo usvojiš serviranu sliku o nekome. Posljedice su pak dalekosežne i pogubne.

Zbog predrasuda, između ostalog, se ljudi plaše jedni drugih, ne sreću se, ne sarađuju i ne žive kao susjedi nego kao neprijatelji. Od tog neprijateljstva, oni koji najviše insistiraju na mržnji i podjelama – političari – imaju i konkretnu materijalnu korist. Za razobličavanje predrasuda je potrebna motivacija, snaga, znanje, često hrabrost. Mjesta odakle bi mladi mogli da crpe energiju – obrazovni i politički sistem – ispražnjena je i suha kaljuža. Prepušteni su sami sebi da u moru mržnje: porodične, vršnjačke, medijske, religijske, političke, pronađu vlastite razloge da ljude posmatraju prvenstveno kao ljude.

 

 

Najčitaniji tekstovi

Zašto sve manje studenata upisuje fakultete u BIH - loš kvalitet, demografska kriza ili neperspektivne karijere?
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Zlatna Karika Saldina Nurak: Programiranje nije struka za slabiće
Call centri: ZA ili PROTIV?
Ne sudi knjizi po guzici
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Darko Rundek za „Karike“: „Rijeke znače slobodu i opstanak svih nas“
Odlaze li mladi jer žele ili jer nemaju drugog izbora?
Sigurne kuće imaju skloništa i za djevojke – incesti i seksualno nasilje u porastu
Ivana Džamić: Ponekad mislim da nijedan virus ne može da bude toliki neprijatelj kao što čovek može prema čoveku
More Stories
Širim ruke ljubavi – zar nije bolje tako?!