Intervju s Jovanom Gajović, psihologinjom i psihoterapeutkinjom u edukaciji: „Bez zakona o psihoterapiji, važno je da klijenti budu informisani da li radimo u skladu s etikom naše profesije“

Jovana Gajović je diplomirana psihologinja, psihoterapeutkinja u edukaciji Transakcione analize (trenutno pohađa petu godinu edukacije, sertifikovani savjetnik TA). Aktivno se bavi muzikom, preko petnaest godina. Dugogodišnja je aktivistkinja Crvenog krsta, čije principe i danas nosi kroz život (humanost, nezavisnost, nepristrasnost), a koji čine temelj njenih vrijednosti.

Još dok je studirala bila je volonter Udruženja „NARKO-NE“, gdje je radila s djecom iz socijalno ugroženih porodica. Po završetku fakulteta, uporedo je izdala pet autorskih pjesama i uskoro završava album prvenac. Nepune tri godine je radila kao psiholog/savjetnik u Udruženju za porodicu, djecu i odrasle sa poteškoćama u razvoju „Dajte nam šansu“ u Sarajevu, a zatim se prije dvije godine osamostalila i posvetila psihološkom savjetovanju i psihoterapiji. Svoj psihoterapeutski rad i ličnost predstavlja na društvenim mrežama pod nazivom „Mentalna oaza“.

Jovana, po zanimanju si psihologinja i psihoterapeutkinja u edukaciji. Sjećam sam da sam prilikom prijemnog ispita na studij psihologije, a tokom obaveznog intervjua, odgovarao na pitanja o ličnim motivima za studiranjem psihologije. Što više čitamo vlastito nesvjesno, posebno tokom edukacije iz psihoterapije, čini mi se da smo, možda, malo bliže tim odgovorima. Kako si ti svoje motive imenovala na početku studija, a kako ih sada razumiješ? Zašto psihologija i psihoterapija?

Dragi kolega, i ja sam na svojoj generaciji studenata Filozofskog fakulteta, odsjek psihologija, Univerziteta u Istočnom Sarajevu na isto pitanje odgovarala, i sjećam se da sam napisala (imali smo pismeni rad na tu temu) da sam upisala psihologiju zbog osnovnog motiva da naučim da razumijem sebe i da pomažem drugim ljudima. Jedan profesor je kasnije rekao da „svi upisujemo jer želimo ili da pomognemo ili da nam se pomogne“ – tako na kraju i ispada: željela sam da pomognem sebi i da pomažem drugima. Da li sam u tome uspjela kroz fakultet – vjerujem da jesam donekle. Psihologija je kao grana veoma široka i razgranata i meni su na tom putu pomogle edukacije iz primarnog psihoterapijskog modaliteta Transakciona analiza, ali i dodatne edukacije iz psihoanalitičke i tjelesne psihoterapije. Često koristim metaforu da opišem psihologiju kao znanje o vrstama drveća u šumi, a psihoterapiju kao oruđe kojim od te šume umijemo da napravimo sto, stolicu ili nešto sofisticiranije. Psihologija kao fakultet nas uči o svemu uopšteno: istraživanja, obrada podataka, testovno mjerenje, mišljenje, ponašanje, emocije, istorija nastanka, fiziološke osnove itd., a dodatna edukacija iz psihoterapije nas specijalizuje za detalje. Volim da učim, i naš poziv je takav da se stalno dobijaju nove informacije i razvijaju novi pravci, te se smatram vječnim učenikom razumijevanja ljudske duše.

Šta te je potaklo da upišeš edukaciju iz psihoterapije? Za koju školu/pravac u psihoterapiji si se odlučila i zašto baš taj izbor? Koja su tvoja iskustva u radu do sada?

Edukaciju iz Transakcione analize sam upisala negdje na sredini svoje lične psihoterapije, na koju sam otišla jer sam primijetila kod sebe jedan šablon i željela sam da vidim šta mogu da uradim po tom pitanju. Odabrala sam taj pravac jer mi je bio poznat (i moja terapeutkinja je iz TA) i lako sam razumjela način objašnjavanja koji Transakciona analiza koristi. Do sada sam najviše radila s porodicama djece i odraslih s poteškoćama u razvoju, kako s roditeljima, tako i s djecom s poteškoćama, ali i s njihovim braćom ili sestrama. Svako od njih je imao svoj problem, bilo da roditelju treba podrške, edukacije u vidu roditeljskih stilova, bilo asertivne  komunikacije, zatim borbe sa strahom od budućnosti, krivice iz prošlosti itd.

Djeca su imala potrebu da ih neko čuje i sasluša, da budu viđena i uvažena takva kakva su, da steknu više samopouzdanja u sebe, da ih društvo prihvati bez sažaljenja, kako da potraže adekvatan posao. Veoma mi je dragocjeno ovo iskustvo i jako sam zahvalna na toj prilici. Zajedno s kolegom sam organizovala niz tematskih psihoterapijskih radionica koje su bile dobro posjećene i praktično osmišljene. Moja iskustva u radu su divna – kako svake godine upišem dodatni kurs ili doedukaciju iz neke druge škole/oblasti, primjećujem da se u mojoj glavi sve tako lijepo veže s prijašnjim temeljnim znanjem iz psihologije. Planiram da nastavim jer znanja nikad dosta.

Jovana Gajović, privatni arhiv

Kreatorka si Instagram stranice „mentalnaoaza“ koju vodiš veoma aktivno kada je u pitanju psihoedukacija o mentalnom zdravlju. Ono što me posebno raduje jeste činjenica da ostavljaš mogućnost osobama koje te prate da postavljaju pitanja koja ih zanimaju iz oblasti mentalnog zdravlja što predstavlja sličnu poziciju s našim magazinom „Karike“ u rubrici „Pitaj psihologa“, gdje mlade osobe mogu direktno da nam se obrate sa svojim nedoumicama i problemima, te potraže mišljenje psihologa. S kojim temama se najčešće susrećeš u dm-u? Koji su nam simptomi, brige i preokupacije danas? O čemu govorimo, a šta prešućujemo, potiskujemo?

„Mentalnu oazu“ sam otvorila usred pandemije – i to negdje odgovara mom načinu nošenja sa stresom: „Šta ja sad mogu da uradim?“ Dakle, od onih sam ljudi koji pod stresom rade dobro jer je stres njihovo „prirodno stanje“, nešto na šta su naučili. To podrazumijeva „odgovor na traumu“ i, u biti, najveći izazov mi je bio da se naučim da funkcionišem u miru. Primijetila sam uporedo s otkrivanjem sopstvene ranjivosti i načina prevazilaženja da ljudima najviše pomaže da se identifikuju, otvore i opišu svoje stanje u kome se nalaze, a gdje uvide da nisu sami, ali i da psiholozi nisu „mali bogovi“ koji nikad nemaju svoje probleme. Naprotiv, to su ljudi od krvi i mesa. Mislim da je veoma važno da, kao psiholozi prije svega, uvijek budemo na zemlji, uz naravno jasno postavljene granice.

Meni se nekako najviše javljaju ljudi od nekih šesnaest do pedeset i pet godina, svako sa svojim problemima: strahom od budućnosti, strahom od odbacivanja (što od roditelja, partnera i društva), od separacije, strahom da će ostati sami bez partnera, ne znaju kako da odtuguju ili prebole, te nešto oproste, borbe s raznim zavisnostima: kockanje, alkohol, hrana, radoholizam. Ili jednostavno žele da se upoznaju bolje, da dođu do svojih autentičnih potreba, te da nauče da se zauzmu za sebe uz granice. Rekla bih da svi pričamo o anksioznosti, a manje o tome koliko su duboke naše rane.

Dijelimo još jednu etičku vrijednost između „Mentalne oaze“ i „Karika“ – na oba mjesta je naglašeno da takva mjesta ne mogu predstavljati zamjenu za odlazak kod psihologa / psihijatra / psihoterapeuta što ne isključuje značaj edukacije. Iz tvoje perspektive, kako vidiš ulogu, značaj i domet edukacije i prevencije na polju mentalnog zdravlja?   

Smatram da je apsolutno neophodno da se postave granice i u internet svijetu, da se objasni da nema čarobnog štapića niti pilule koja sve probleme rješava – i to najbolje znaju ljudi koji i idu na psihoterapiju/savjetovanje, koji spadaju u red najhrabrijih. Jer baviti se sobom nije nekad prijatno, ali je neophodno. Takođe, veoma je važno, pošto još uvijek nemamo zakon o psihoterapiji i savjetovanju, da nam ljudi koji dolaze budu upoznati s našim edukacijama i školama – odnosno da su informisani da li radimo u skladu s etikom našeg primarnog modaliteta.

Danas su ljudi posredstvom medija i društvenih mreža, te poznatih ljudi iz svijeta šoubiza koji su otvoreno pričali o svom iskustvu lične terapije, doprinijeli da ljudi češće potraže pomoć, čak se i povećao broj muškaraca koji dolaze na psihoterapiju (ovo naglašavam jer nije lako biti muškarac na Balkanu od kog se očekuje da sve može i mora sam, kroz transgeneracijske poruke; svakako, nije lako ni biti žena na Balkanu, to je tema za sebe). Mišljenja sam da bi bilo dobro da se radi više edukacija u srednjim školama, zbog povećanog vršnjačkog nasilja – znanje je moć: znanje nam objašnjava prirodu nastanka problema i upućuje nas na edukovane osobe/institucije. Definitivno nam fali više grupnih tematskih edukacija i/ili grupnih terapija, razmišljam da nešto uskoro organizujem dok razradim detalje.

U opisu profila kao osnovne crtice navodiš da osnažuješ autentičnost, poštovanje i samoljubav. Riječ autentičnost je konstanta u psihoterapeutskom diskursu koja se često čuje u govoru terapeuta. Lakan nas je s druge strane suočio s našim ontološkim rascjepom u biću, a Milivojević nam govori da „iako svaka osoba teži unutrašnjoj konzistentnosti i integraciji, unutrašnja podeljenost ličnosti je veoma česta“. Šta znači biti autentičan? Ko određuje šta je autentično? Koje parametre psihoterapeut uzima kada procjenjuje autentičnost klijenta preko puta sebe?

Kada sam birala riječi za opis profila, željela sam da pošaljem poruku koja je osnovni postulat Transakcione analize, a to je „Ja sam OK, i ti si OK“. Ok si takav kakav si. Na psihoterapiji se mi ne mijenjamo suštinski, već se više učimo vratiti „originalnom sebi“. Zato ta sintagma da osnažujem autentičnost. Mi se formiramo kao ličnosti gledajući šta roditelji, društvo, sredina žele/očekuju od nas, te svoje potrebe stavljamo u razne kalupe, prilagođavamo – a nekada i totalno odbacujemo. Cilj je da nađemo neku zlatnu sredinu između svega. Da budemo spremni da će to povremeno prevagnuti malo više na jednu ili drugu stranu, ali da ćemo moći posmatrati širu sliku i da ćemo se izboriti za najbolje po sebe (npr. želimo da radimo posao koji nije dobro plaćen, ali nas usrećuje – i želimo da ne izdamo porodični biznis i razočaramo svoje roditelje). Autentično je ono što je u našem srcu istinito. A ko to određuje – svaka osoba za sebe. Svi smo mi stručnjaci za svoj život. 

Volio bih da nam kažeš nešto više o samoljubavi i uopšteno o odnosu prema sebi: kako, kada i odakle nastaje? Teorija atačmenta, objektnih odnosa, relacione psihoanalize nam govore da je mjesto s kojeg sebe gledamo, doživljavamo i tretiramo određeno pogledom značajnih drugih, u prvom redu roditelja. Kako „izdržati misao“ o našoj zavisnosti i ranjivosti prema drugima?

Self-love ili samoljubav je još jedna riječ koja se možda i prečesto koristi a možda nekad pogrešno razumije. Primijetila sam često miješanje dva suprotna pojma: samoljubavi i sebičnosti. Sebičnost i samoljubav nisu isto i nikada ne mogu biti isto. Iz životnih pozicija po Transakcionoj analizi, samoljubav bi bila „Ja sam OK, i ti si OK“ što znači da uvažavamo svoje potrebe i poštujemo druge, dok bi sebičnost bila u poziciji „Ja sam OK, ali ti nisi OK“. Granicu je lakše prepoznati na banalnom izmišljenom primjeru.

Samoljubav kaže: „Ja sam umoran i treba mi da se odmorim, vidimo se sutra“, ali ako nam se javi neko i na to kaže da je upravo slomio nogu i zato nas zove upomoć (jer je recimo sam u nepoznatom gradu), tada ćemo svoje potrebe za odmorom ostaviti po strani i reagovati angažovanjem oko pomoći. Sebičnost kaže: „Ja sam umoran i treba mi da se odmorim, vidimo se sutra“, i briga ga za druge, on je sebi prioritet bez pitanja. Mislim da je jasnije da je zapravo malo krajnje sebičnih ljudi – više nas tako nazivaju oni koji otpisuju svoje realne kapacitete.

Kako si rekao, ko smo mi i koliko smo važni učimo prvenstveno od roditelja/staratelja. Primjećujem da smo mi s Balkana dosta infantilizovani, odnosno dugo ostajemo u zavisnom odnosu prema roditeljima. Zbog raznih transgeneracijskih trauma, s koljena na koljeno se prenose poruke koje su nekada bile itekako važne za preživljavanje, ali sada često nisu vezane za isto, već su zavedene pod narativ da se „to tako treba“ – uzmimo za primjer građenje kuća s više spratova gdje se očekuje od djece da zasnuju svoje porodice i presele na više spratove, te ljutnju roditelja ako slučajno odbijemo i odlučimo se za samostalni život. A zapravo bi roditelji trebali biti ponosni na sebe kako su odradili „posao“ roditelja: kada imamo slobodu da tražimo za sebe svoj prostor, umjesto da bez pogovora i preispitivanja prihvatamo njihova očekivanja.

U intervjuima i objavama na svojoj stranici često govoriš o svom izboru da se baviš dvjema profesijama: psihologijom/psihoterapijom i muzikom. Kako i na koji način umjetnost liječi?

Odrasla sam u porodici u kojoj je bilo važnijih tema od bavljenja dječjim talentima. Oni su često bili sputavani, ali su našli svoj put jer je kreativna energija najjača pokretačka energija. Pola svog djetinjstva sam željela da budem slikarka pa spisateljica, modni ili grafički dizajner, a uporedo sam bila u crkvenom i školskom horu. Nagrade sam dobijala za svoje pisane i slikane radove, nikad muzičke. Nikada nisam vjerovala, kad sam bila mala, da bih jednom stvarno mogla da se i bavim muzikom (i dobar dio života da živim od toga), iako u porodici imam nekoliko muzičara, od kojih i poznatog kompozitora. Odlučila sam se za nju u trenutku kada sam imala jednu težu životnu fazu uslijed gubitka, i naporno sam radila i uzimala časove da izbrusim svoj zapostavljeni talenat. Kada sam bila svježe diplomirani psiholog, koji je svoje školovanje i stanovanje samofinansirao upravo od bavljenja muzikom, osjetila sam jedan veliki teret: šta želim da budem uopšte? Dio ljudi me je podržavao za jedno, dio za drugo zanimanje, u meni je bio pravi rascjep, i tu je moja draga terapeutkinja prepoznala moju borbu i rekla jednu rečenicu kojom je taj teret ubrzo prestao da postoji: „Vidi Jovana, ne mogu svi ljudi da se bave sa dva i više zanimanja, ali – neki mogu. Ja mislim da bi ti mogla pa vidi šta ćeš da uradiš“, i to je možda najljepši primjer kako je nekad dovoljno da samo jedna važna osoba vjeruje u nas.

Jovana Gajović, privatni arhiv

Da li je i sama psihoterapija jedna vrsta umjetnosti? Polazeći iz vlastitog iskustva i prakse, šta je ono što u psihoterapeutskom procesu pomaže, zacjeljuje i vodi promjeni?

Psihoterapija je umjetnost slušanja i prepoznavanja vlastitih snaga, suočavanje s našim dječjim strahovima u sigurnim uslovima, te preuzimanje odgovornosti za svoj život. Iz mog iskustva, ono što pomaže, zacjeljuje i vodi k pozitivnoj promjeni je prihvatanje od strane terapeuta da smo mi ok takvi kakvi smo, da su naši izbori ok jer smo ih donosili s našim najvišim znanjem u tom trenutku i da nam sticanje novih saznanja pomaže da razmotrimo i dobro promislimo, odvagamo, te možemo da odlučimo da nešto konkretno naučeno i primijenimo. U terapijskom odnosu se možemo osjetiti svakako, ali nikad odbačeno i nesigurno.

Nedavno sam se susreo sa zanimljivim naslovom u psihoterapeutskoj literaturi koji nije novog datuma izdanja, a naslov knjige glasi „Menjati se, a ostati isti“. Šta zaista možemo promijeniti tokom psihoterapije? Šta je to što se opire promjeni? Koji je to dio pred kojim trebamo srušiti vlastite iluzije da je promjena moguća? U konačnici, šta nosi prihvatanje da nešto ostaje ireverzibilno i da niko neće doći da nas spasi?

Kao što sam na početku rekla, mi se zapravo u psihoterapiji vraćamo originalnom sebi, a ne postajemo neko drugi – suština nam se ne mijenja. Ne možemo promijeniti naše djetinjstvo, našu prošlost, naše roditelje, neke stare odluke, ali možemo naučiti da razumijemo šta možemo uraditi sada da vodimo smisleniji život, kako da postavimo granice (i izdržimo da nas nazivaju sebičnima), da smislimo svoje kriterijume za razne stvari u skladu s našim vrijednosnim sistemom, da naučimo da ne otpisujemo svoju moć, ali niti moć sutrašnjeg dana.

Preporuči nam nešto za čitanje.

Imam mnogo knjiga za preporučiti, moji favoriti su:

  1. a) „Emocije“, autor Zoran Milivojević – sjajna knjiga za razumijevanje svih emocija;

  2. b) „Toksično vaspitanje“, autori Suzan Forvard i Kreg Bak – jedna užasno teška, ali prosto neophodna literatura za razumijevanje sebe i svojih izbora;

  3. c) „Školovanje srca“, autor Klod Stajner – praktična knjiga koja nam pokazuje koliko je važno da razumijemo sebe i svoje ponašanje da bismo razumjeli druge i njihovo;

  4. d) „Telo sve beleži“, dr. Besel A. van der Kolk – o razumijevanju i iscjeljenju od trauma;

  5. e) Sve od I. Jaloma.

 

Najčitaniji tekstovi

Zašto sve manje studenata upisuje fakultete u BIH - loš kvalitet, demografska kriza ili neperspektivne karijere?
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Zlatna Karika Saldina Nurak: Programiranje nije struka za slabiće
Call centri: ZA ili PROTIV?
Ne sudi knjizi po guzici
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Darko Rundek za „Karike“: „Rijeke znače slobodu i opstanak svih nas“
Odlaze li mladi jer žele ili jer nemaju drugog izbora?
Sigurne kuće imaju skloništa i za djevojke – incesti i seksualno nasilje u porastu
Ivana Džamić: Ponekad mislim da nijedan virus ne može da bude toliki neprijatelj kao što čovek može prema čoveku
More Stories
Emina Hebib: Djevojka koja je prepoznala ljubav prema pčelama