Priznati sebi, a onda okolini, da si žrtva je opasno

Priznati sebi, a onda okolini, da si žrtva je opasno. Ne samo zbog reakcije nasilnika, nego i zbog reakcija porodice, prijatelja, poznanika, a i drugih ljudi do kojih će se priča pronijeti raznim sredstvima komunikacije. Njihove reakcije, ako su lišene saosjećajnosti i razumijevanja, mogu izazvati suicidalne misli, napade panike ili otpor izlasku napolje i komunikaciji s ljudima. A žrtve, koje o tome šute zbog ovih reakcija, odabrat će da ostanu u krugu nasilja koje može završiti i smrću.

U Centru za socijalni rad Travnik kao jedan od razloga neprijavljivanja nasilja navode sram, uz konstataciju „nerijetko se žrtva bilo kojeg oblika nasilja smatra poraženom, a o porazima ne može svatko lako govoriti“. Nažalost, iako je ovo logično i očito, victim-blaming odnosno prebacivanje krivice na žrtvu (zbog pretrpljenog nasilja) ostaje zastupljeno u svakodnevnim razgovorima. Da li su ljudi svjesni da prebacivanjem krivice na žrtvu direktno podupiru nasilje?

Kako se ispoljava sramoćenje žrtve? 

Prebacivanje krivice na žrtvu ukazuje da osoba ne posmatra nasilje kao pojavu opasnu po zdravlje i život. U njegovim ili njenim očima, nasilje je normalizovan oblik odnosa dvoje ili više ljudi. Ovo se pokazuje istinitim naročito kada osoba komentariše nasilje čije okolnosti i aktere ne poznaje, ali daje komentare poput „sigurno je zasluženo“ ili „ako je hodala polugola, onda je to i tražila“.

Lana Jajčević, pravna savjetnica u Fondaciji „Udružene žene“ iz Banja Luke, ravnodušan stav prema žrtvama je susretala kod stručnjaka/inja i predstavnika/ca institucija koje bi se trebale baviti zaštitom žrtava nasilja.

„U jednom dežurstvu u kojem sam ja bila dežurna, došla sam na teren u dva sata poslije ponoći. (…) Žena je imala vidne povrede u vidu masnica po licu i rukama, a suprug pijan toliko da nije mogao ni sa nama iz tima komunicirati. Policajac mi je rekao ove riječi: ‘Gospođo, nemojte Vi tako strogo suditi o njegovom postupku, mi smo s njim razgovarali pa nam je rekao da se napio zbog problema na poslu sa šefom koji mu je prijetio otkazom i tako nanerviran došao je kući, a žena je počela da ga dodatno sekira protestujući što je kasno došao i što je pijan.“

Već odavno tvrdim da sama ne bih prijavila policiji da sam zlostavljana, jer se uz njih ne osjećam sigurno. Naprotiv, bojala bih se da možda ispijaju kafu s nasilnikom ili od njega uzimaju 20 maraka, da ih smiri. Možda bih, da se nađem u ulozi žrtve, postupila drugačije, možda ishod prijave ne bi bio ovakav i ne tvrdim da je takav u 100 % slučajeva, ali takav osjećaj prema policiji, od države ovlaštenom tijelu da štiti njene građane i građanke, ne bi smio postojati.

OSCE (OESS) je 2018. radio istraživanje u Bosni i Hercegovini, a jedno od pitanja na koje su odgovarali je i zašto se nasilje ne prijavljuje policiji ili centrima za socijalni rad, te šta se desi nakon prijave. Ispitanice su pričale o svojim iskustvima, a neka od njih glase:

„Kada sam odlučila (da zovnem policiju), shvatila sam da se ništa ne bi desilo i da sam ga ranije prijavila. Nisam naišla ni na kakvo razumijevanje kod njih. Prva stvar koju je inspektor uradio jeste da je pozvao mog muža i rekao mu: ‘Zdravo, stari prijatelju, što si to opet uradio?’“

ili

„Kad god sam pozvala policiju i rekla im što on radi, policija bi ga samo usmeno opomenula: ‘Nemoj više to raditi.’ On bi odgovorio: ‘Nisam to ja uradio. Bog zna tko je udarao nogom o vrata sinoć.’“

„Šta je čekala dosad?“ i „Što nije prijavila odmah?“ su dva pitanja koja pokazuju potpuno odsustvo razumijevanja nasilja kao lične i društvene opasnosti. Neko ko je u stanju da postavi ovo pitanje ne razumije strah žrtve od nasilnika. Ako je u stanju da je zlostavlja zato što je žena, šta je u stanju uraditi ako ga optuži i dovede u sukob sa zakonom? Ne razumije da je biti preplavljen modricama ili ostati bez zuba, biti povrijeđen fizički na drugi način, šokantno. Izbijanje zuba nije način pozdravljanja. Nije nešto što doživljavamo svaki dan od bilo koga. Ne razumije da je agresivno skidanje odjeće, dodirivanje i na kraju ulazak u tvoje tijelo, poniženje, da je to krađa i povreda intime. O intimi ne pričaš na ulici, ne pričaš bilo kome ni kada se radi o dobrovoljnom seksualnom odnosu, a pogotovo nećeš (tako lako) o tome pričati da te neko natjerao na to i da si bila nemoćna da se odbraniš. Uvijek mi se odgovor na pitanje „Što nije prijavila odmah?“ sam nametao i činio logičan. Međutim, to nije opšta percepcija.

U slučaju kada od nasilja indirektno (dakle, ne trpe sami fizičko nasilje) pate i žrtvi bliski ljudi, nerazumijevanje i osude su još oštrije.

U Centru za socijalni rad Travnik, odgovarajući na pitanje ko najčešće prebacuje krivicu na žrtvu, kažu da to dolazi i od porodice, komšija, prijatelja i poznanika. „Kada su u pitanju članovi obitelji, prijatelji i poznanici, prebacivanje krivice se najčešće javlja u slučaju nasilja u slabije funkcionalnim obiteljima ili parovima. (…) Supruzi koja godinama trpi nasilje od strane muža te ne napušta (van)bračnu zajednicu će njeni poznanici vrlo često pripisati određeni dio krivice za nasilje koje je pretrpjela, osobito kada su dio toga i djeca.“

Sama pojava minimiziranja ili ismijavanja vlastite žrtve, teška sama po sebi, postaje još mračnija i nesnošljivija kada je čine roditelji, porodica i prijatelji, osobe koje prirodno doživljavamo kao zaštitnike i sigurno okruženje. Edina Sejmenović, iz Centra ženskih prava iz Zenice, podijelila je primjer „okretanja leđa od strane roditelja“ s kojima su se u Centru susreli. „On je njoj izbio zub. To su također teže tjelesne ozljede. Međutim, njena majka je rekla: ‘Nemoj da iko zna, nemoj molim te meni da ideš. Strpi se. Popravit će se. Nemoj da ti otac sazna. Sramota je.’“

Nataša Kahrimanović, profesorica pedagogije, porodična psihoterapeutkinja i stručna savjetnica u Porodičnom savjetovalištu Kantona Sarajevo, učestalost prebacivanja krivice na žrtvu objašnjava činjenicom da se na ovim prostorima porodično nasilje smatralo i porodičnim problemom, privatnom stvari, a tek odnedavno se postavlja kao društveni problem. Kaže da se „u našem društvu na nasilje nad ženama gleda kao na ženski problem, a ne kao na društveni problem što implicira neku vrstu ženske krivnje za tu pojavu i na neki način amnestira muškarce i sve važne strukture društva od odgovornosti, kako za činjenje tako i za nečinjenje.“

Ekipa “Centra ženskih prava”. Fotografija preuzeta sa Facebook stranice organizacije

Gdje vodi tolerancija na sramoćenje žrtve?

„Naša sklonost da i dalje tražimo kod žrtve nasilja bilo kakav trag njene odgovornosti utječe na stavove koje usvajaju naša djeca i mladi, oni koji će sutra možda biti počinitelji ili žrtve nasilja. Nadalje, perzistencija takvih stavova u društvu direktno utječe i na obrazovanje i osposobljavanje profesionalaca i stručnjaka koji djeluju kao pomagači žrtvama nasilja u obitelji te rodno zasnovanog nasilja“, mišljenje je radnika i radnica Centra za socijalni rad Travnik.

Edina Sejmenović također dodaje da je kroz rad sa žrtvama uočila vrlo često prebacivanje krivice na žrtvu od strane nasilnika.

Biti u stanju fizički povrijediti ženu zbog odbijanja seksualnog odnosa, zbog suprotnog mišljenja, zbog slobode da se sama kreće, zbog umišljanja izazvanog ljubomorom i vlastite nesigurnosti i brojnih drugih motiva, a onda je ubijediti da je zaslužila, je pokazatelj drskosti, potpune superiornosti i toksične muškosti, koja se može uništiti samo ako društvo postane izuzetno osjetljivo na takve pojave, te spremno da ih oštro osudi i stane na stranu žrtve, bez slijeganja ramenima i okretanja glave na drugu stranu.

 

Tekst je nastao u okviru projekta „Sveobuhvatna strategija prilagođena situaciji sa COVID-19 za Sarajevo bez nasilja na osnovu spola“. Sadržaj teksta je isključiva odgovornost Udruženja BH novinari i Medicus Mundi Mediterania i ne odražava nužno mišljenje ACCD.

Najčitaniji tekstovi

Zašto sve manje studenata upisuje fakultete u BIH - loš kvalitet, demografska kriza ili neperspektivne karijere?
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Zlatna Karika Saldina Nurak: Programiranje nije struka za slabiće
Darko Rundek za „Karike“: „Rijeke znače slobodu i opstanak svih nas“
Call centri: ZA ili PROTIV?
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Ne sudi knjizi po guzici
Odlaze li mladi jer žele ili jer nemaju drugog izbora?
Ivana Džamić: Ponekad mislim da nijedan virus ne može da bude toliki neprijatelj kao što čovek može prema čoveku
Virtualni svijet i online upoznavanje: prednosti i mane
More Stories
Vraćanje prirodi – korak nazad ili naprijed?