Latest

Književnost

Geografija, bezgraničje i fragmenti sjećanja u romanu „Porijeklo“

Za doba u kojem živimo lako se može reći da je vrijeme migracija, a književnost, kao umjetnost, oduvijek je pratila promjene i ljudska gibanja po svijetu. Danas, više nego ikad, svjedočimo velikom broju romana i zbirki priča o premještanju u drugi, novi prostor koji valja nazvati svojim domom. Pisci i spisateljice svoja iskustva pretaču kroz fiktivne ili istinite pripovijesti, po ko zna koji put naglašavajući društvenu dimenziju književnosti. Od postkolonijalne kritike, pa sve do ovog trenutka koji teorija književnosti i dalje ne umije okarakterisati, priče izbjeglica i novopridošlih građana_ki zasigurno postaju žanr sam za sebe, omeđen određenim karakteristikama koje ne dijeli s ostalom književnošću. Takav roman o novom prebivalištu, novom jeziku i novom identitetu svakako je i Porijeklo (Buybook, 2023), bosanskohercegovačkog autora s adresom u Njemačkoj – Saše Stanišića. Već u ovoj prethodnoj rečenici izvjesno je pitanje nacionalne odredbe samog pisca, ali i njegovog književnog djela. Za književnost egzila, takva obilježja postaju manje bitna.

Ne karikiramo

Budimir Lončar – Pravi čovjek na pravom mjestu

Prva rečenica ove knjige glasi: „Knjiga o Budimiru Lončaru nastajala je predugo.“ U ovom konkretnom slučaju to znači 16 godina, što će reći od prvog razgovora koji su Tvrtko Jakovina i Lončar vodili 2004. pa sve do 2020. godine. Nema baš svaki istoričar privilegiju da razgovara sa svjedokom i često stvaraocem istorije, a Budimir Lončar to svakako jeste. Većina istoričara nema drugi izbor nego da kopa po arhivima – naravno, i ova knjiga je zasnovana na brojnim arhivskim dokumentima iz, bez pretjerivanja, cijelog svijeta – ali nekada se desi srećan splet okolnosti i čovjek može iz prve ruke da dobije iskustva čovjeka koji je svjedočio nekim od najbitnijih događaja svoga doba.

Ne karikiramo

Kadićev „Radio Piton“ – roman nesvakidašnje duhovitosti

„Radio Piton“ je roman koji zaslužuje čitanje. Prvih nekoliko poglavlja su maestralni, kasnije se stvar donekle mijenja, ali to nikako ne znači da treba odustajati. U više od jednog slučaja na javnim mjestima gdje bih se zadesio čitajući ga imao sam napade smijeha, kao da nije bilo dovoljno što sam sjedim i čitam već se pride i smijem ko budala na brašno. Duhovitost demonstrirana u ovom romanu je zaista nešto nesvakidašnje i najradije bih citirao bar trećinu romana, jer ništa drugo ne može adekvatno da prenese to bogatstvo. Samedin Kadić je dobar pisac, s više nego izraženim potencijalom da bude vrhunski, u to nema sumnje. Da li će se to desiti zavisi od milion faktora, od kojih je svakako jedan i primjena onog savjeta da dobrog pisca ne odlikuje samo ono što napiše, već posebno ono što izbriše.

Sve ovo ja

Elvedin Nezirović: O čemu se napokon može govoriti?

Ono o čemu se ne može govoriti posljednji je objavljeni roman Elvedina Nezirovića iz 2021. U podnaslovu autor obavještava da je to novo poglavlje Boje zemlje, njegovog ranije objavljenog djela. Roman je napisan kao autobiografija budući da je za Nezirovića pisanje iscjeliteljski posao: ono liječi, privija rane i olakšava dušu, ali je i način da se društvu otvoreno kaže sve što ga sljeduje. Roman je podijeljen u dva dijela – prvi dio tiče se prijeratnog i ratnog djetinjstva, a drugi opisuje situaciju u poslijeratnoj Bosni. Između ta dva dijela stoje i dva Elvedina – Elvedin kao dijete i Elvedin kao odrastao čovjek koji i piše knjigu. Iako nas životni tok vodi od dječijeg k odraslom dobu, Elvedin svoju knjigu piše retrospektivno budući da su teme o kojima nije dotad mogao govoriti još iz dalekog djetinjstva. One su ujedno njegove bolne tačke koje želi pročistiti i napokon ih pustiti da zacijele.

Ne karikiramo

„Ponos i predrasude“: Feminizam Elizabeth Bennet u engleskom patrijarhalnom društvu 19. st.

Gospodin i gospođa Bennet roditelji su pet neudatih kćeri – Jane, Elizabeth, Mary, Kitty i Lydije. Kad na obližnje imanje stigne bogati gosp. Bingley sa svojom sestrom i prijateljem Fitzwilliamom Darcyjem, gospođa Bennet počet će maštati da jednu od svojih kćeri uda za njega. Sve počinje balom na kojem gosp. Bingley upoznaje Jane, a gosp. Darcy Elizabeth…

Sve ovo ja

Cesare Pavese – književni dragulj Italije

Među najvećim i najznačajnijim književnim stvaraocima koji su rođeni na pragu XX stoljeća i koji su stekli veliki autoritet u italijanskoj kulturi i književnosti stoji i ime Cesarea Pavesea. Jedan je od najinteresantnijih italijanskih pisaca u rasponu između predratnog i poslijeratnog perioda čija djela i život neprestano nastavljaju da privlače pažnju domaće i strane književne kritike. Dio je generacije pisaca čiji je glavni zadatak i cilj bio otkrivanje Italije.

Sve ovo ja

Me’med, crvena bandana i pahuljica: čovjek, sjećanje i zaborav

Roman s ovakvom trodijelnom strukturom omeđen je s jedne strane Me’medom, a s druge Sanjom. U sredini knjige nalazi se mladi Harunov život. Njemu otac ostavlja svoje bilješke da ga podsjećaju na jezik, kulturu, porijeklo i ljubav, te da ga tako udalje od samoće koju svaki čovjek svjesno ili nesvjesno u sebi čuva. Me’med, crvena bandana i pahuljica roman je koji nas vraća našoj unutrašnjosti da bismo otkrili šta to zaista imamo i da li iza nas išta na kraju ostane.

Ne karikiramo Vidiš da smiješ

Čitalački klub „Razgovoruša“ – upoznavanje sebe i svoje ličnosti kroz knjige

O načinu samog izbora knjige za određeni mjesec dogovaraju se međusobnim glasanjem. Aleksandra smatra da treba afirmisati još studenata da im se priključe jer njihov projekat ima višestruke koristi. Postoje brojna istraživanja koja pokazuju da čitanje knjiga ima mnogo benefita kao što su: bolje zaključivanje, ljepše izražavanje, oslobađanje od stresa itd. Ono što je posebno važno jeste da kroz razgovor s drugim članovima možemo sebe osloboditi treme i straha od javnog nastupa. „Voljela bih da i nakon završenog fakulteta posjećujem 'Razgovorušu', ali ne znam na koju će me stranu vjetar odnijeti. Svakako ću čitati knjige i ako ne budem mogla prisustvovati ovim okupljanjima“, ističe za magazin „Karike.ba“ Aleksandra Đukić.

Ne karikiramo

„Mliječni zubi“ i „Herbarij svete smrti“: Rod i nasilje u djelima Lane Bastašić i Mihaele Šumić

U današnjem javnom diskursu sve se više priča o ovim problemima. Književnost za ovim ne zaostaje, može se reći čak i da prednjači. Sjajan primjer pozitivnog načina problematizacije ove teme dale su nam dvije književnice iz Bosne i Hercegovine, koje pripadaju mlađoj generaciji i koje su u svojim djelima pisale o rodno zasnovanom nasilju. U pitanju su Mihaela Šumić i Lana Bastašić.

Ne karikiramo

Lift marke Schindler: svjedok, saučesnik i(li) ubica?

Nermana Arnautović u novom prikazu knjige piše o romanu „Šindlerov lift“ Darka Cvijetića. Jer Crveni soliter doista bijaše sastavljen od...

Ne karikiramo

„Mliječni zubi“ L. Bastašić – jedinice za mjerenje poremećene ravnoteže djetinjstva

Ivo Andrić jednom je zapisao: Cijelog se vijeka liječimo od nesretnog djetinjstva. Tu ideju u svojoj knjizi Mliječni zubi (2020) dosljedno slijedi Lana Bastašić. Knjiga se sastoji od dvanaest priča, koje su većinom ispričane iz dječije perspektive, tako da možemo pratiti njihove kratke, ali upečatljive ispovijesti čiji nas reci vode u svijet dječijih problema, tajni, nada i strahova. Bastašić nas vraća u dane u kojima smo pod svačijim utjecajima usvajali znanja i navike koje su se nastavile i danas, u svijetu „odraslih“, kako bismo ih propitali te, možda, i odbacili.

Ima veze...

Kintsugi tijela: priča iz mjesta zarezanih žiletom

Senka Marić napisala je prvi roman 2018. godine kako bi u njega sažela svoju dugogodišnju bitku s karcinomom dojke. Kintsugi tijela najprije je njena autobiografska priča, a potom moguća priča svake žene koja je u svom tijelu u karcinomu pronašla ili još uvijek nalazi (ne)prijatelja. Međutim, granica ne staje s posljednjim stranicama knjige jer je ona namijenjena svakom čovjeku, bio on muškarac ili žena, dječak ili djevojčica, bolestan ili zdrav.