Piše: Nevad Bašić “Šta se tu ima za pričati? Bosanski film je uvijek bio u krizi”, tako Senad Bašić komentira situaciju bosansko-hercegovačkog filma, a Ema Hamulić ističe: ”Kakvo društvo takva i umjetnost” Domaće dugometražne filmove koji godišnje ugledaju svjetlo dana, možemo prebrojati na prste jedne ruke – svega dva ili tri. Dok se produkcije oslanjanju […]

Piše: Nevad Bašić

“Šta se tu ima za pričati? Bosanski film je uvijek bio u krizi”, tako Senad Bašić komentira situaciju bosansko-hercegovačkog filma, a Ema Hamulić ističe: ”Kakvo društvo takva i umjetnost”

Domaće dugometražne filmove koji godišnje ugledaju svjetlo dana, možemo prebrojati na prste jedne ruke – svega dva ili tri. Dok se produkcije oslanjanju na ograničene resurse, manjak sistemske podrške i lošu infrastrukturu, nosioci filmske kulture unatoč svim izazovima nastoje održati bh. film u životu. Oslanjanje na susjedne koprodukcije i strani kapital, postalo je pravilo bez kojeg je novi naslov u kinima samo plan na papiru. Avantura Film Festival u Bihaću, okupljalište je kako filmskih veterana mladih autora koji predstavljaju budućnost domaće kinematografije. Na Festivalu imali smo priliku razgovarti sa glumačkom legendom naših prostora, Senadom Bašićem i Emom Hamulić, studenticom filma i videoprodukcije, koja se predstavila kratkim filmom „Frankofonija“.

Foto: Makus Spiske – Unsplash

Bašić naglašava da je bh. film u krizi još od njegovih dana na akademiji.

“ Kriza je bila još od kad je partija zabranjivala sniamnje pojednih filmova. Najbolji primjer je zabrana snimanja filma Otac na poslovnom putu, koje je zabranio Centralni komitet Savezne Republike Bosne i Hercegovine, pa su iz Beograda morali naložiti da se dopusti nastavak snimanja. Već tad je bila kriza, politička kriza. Iza toga su ekonomski odnosi bili loši pa se jako malo snimalo. Tokom rata sam snimao Neočekivanu šetnju, bila je nevjerovatno kriza za naći sedamdeset hiljada maraka da platimo laboratorijske troškove, a iza rata kad se snimao Savršeni krug isto je bila kriza. Iza toga isto nastupa kriza, pa se pojavljuje televizija koja producira serije, pa je film pao u još veću krizu. “

S druge strane Hamulić daje drugi pogled na situaciju: “Nismo samo mi u krizi”  Ističe da je cijeli svijet preokupiran i da sve manje imamo obzira za umjetnost.

“Ima i toga što nismo više u stanju držati pažnju dva sata na filmu, ima i toga da imamo previše problema pa su ljudi zato zanemarili umjetnost. To je prirodno da se desi s obzirom na to kakvo nam je društvo. Ja kao student tu ne mogu ništa puno. Dakako i finansijski su problemi. Svi su nam putevi blokirani. Ni najveći autori mislim da nsiu cijenjeni, pa me ni ne čudi da mladi nemaju mogućnosti za snimanje. Ja kao student, ne mogu puno. Mogu samo nastaviti da stvaram i nadam se da će jednom biti bolje.”

Foto: Ema Hamulić privatna arhiva

Institucije nas ne razumiju. U njihovim očima je umjetnost trošak. Moraju se osvrnuti na zapad i ugledati se na njih, moraju shvatiti da nam film gradi audiovizuelni identitet. Ovo su zaključci onoga šta Bašić ističe:

“Problem je nerazumijevanja vlasti posebno onih povezanih s kulturom, oko toga da su audiovizuelni uradci ono šta nam gradi identitet, u koji se mora ulagati. Koliko Skandinavija ulaže u audiovizuelne projekte ili Španija koja je otvorila gotovo neograničen budžet”

Nadalje naglašava da u ovom kapitalističkom društvu i film treba posmatrati kapitalistički, kao industriju koja traži investiciju a vraća profit.

“ (U Španiji) To već postaje audiovizuelna industrija koja vraća profit. Samo recimo serija La Casa de Papel koja je urađena u Španiji, pa je licenca prodata i u Aziju i u većinu evropskih država, tako da su oni dobro na tome zaraditi. Ljudi su počeli kapitalistički razmišljati, skidajući model Holywooda.”

Naglašava i važnost stručnosti te talenta, koji trebaju biti veliki faktori u industriji.

“Samo je pitanje da se okupe sposobni ljudi a ne podobni ljudi, oni koji se plaho u to razumiju, da naprave neki profit. Ali moraju (vlast) dati poticaj, moraju stvoriti kreativnu atmosferu i okupiti sposobne ljude a ne neke sebi podobne koji se nešto u to sve ni ne razumiju ,pa skidaju velika sredstva sa budžeta a ne daju ništa.”

Autocenzura znači svjesno i dragovoljno ograničavanje vlastite slobode govora, pisanja ili stvaranja. Osoba sama sebe ispravlja i šuti o nekoj temi. To radi prije nego što javno objavi misli. Autocenzura uz to je i velika opasnost za filmsku, a i umjetnost uopšte, kako trvrdi Hamulić.

“Autocenzura je najopasnija stvar koja se može desiti umjetnosti. Cenzura od nekog trećeg okej je donekle, na to se ne može uticati. Ako se neko odluči baviti umjetnosšću, mora odlučiti i da autocenzure ne bude. Podrške svakako nema, nema se šta izgubiti”

Bašić ističe kvalitet tv serija, kao formata. Smatra da je američka televizija HBO svijetao primjer uspjeha koji je rezultat davanja kreativne slobode autorima.

“Serije nikako nisu manje kvalitetni projekti. Kad je HBO osnovan, rekli su da će proizvoditi kvalitetne serije. Rekli su im da će propasti za šest mjeseci. Ali šta su oni uradili, dali su slobodu autorima, režiserima, piscima da rade šta god hoće. Onda su imali Sopranos, izuzetno kvalitetnu seriju koja se prodala po cijelom svijetu. HBO i dan danas opstaje i funcioniše po tom principu–može samo kvalitetno i sloboda autorima. Preuzeli su sve šta je radio film, ali su oslobodili režisere svih cenzura.”

Foto: Daizy Isumi – Unsplash

Loš kavlitet filmova nastao je usljed marketing, sponzora i korporativnih faktora. Planski rad na filmovima je izuzetno važan, kako bi se osigurao i kvalitet i kvantitet. O tome nam govori i Senad Bašić.

“Mi smo poznati po tome da pravimo jako loše filmove. Vrlo često se od strane sponzora i donatora ili budžeta podržava nešto jako sumljivog kvaliteta, što je opet manjak stručnosti. Pitanje je… Oni koji odlučuju šta će podržati i tu se postaraju da se podržava sve i svašta. A ono šta bi se trebalo podržati i umjetnike koje Bosna i Hercegovina itetakako ima, prolaze ispod radara. Ako je istina da je ovaj festiva (Avantura Film Festival Avant&Una) podržan sa samo 8000 maraka sa federalnog ili kantonalnog nivoa, to je odvratna sramota što je samo toliko.(…)Treba imati kvantitet. Treba se dati neki četverogodišnji plan. Ako ćemo imati šesnaest filmova, da se snime svake godine po četiri i da se svaki podrži sa million maraka.U Hrvatskoj se dijeli 30-40 miliona eura. Ali kod nas se onda povlače pitanja koja će televizija raditi film, hoće li Sarajevo ili Herceg Bosna. Mi smo u nekom nacionalnom blatu iz kojeg ne mogu izaći ni političari ,a kamoli filmadžije.”

Ni film nije pošteđen odliva mozgova. Mladi talenti Bosne i Hercegovine, koji ne mogu ostvariti svoje potencijale u domovini, sve više odlaze u zemlje koje im nude bolje prilike. Ema Hamulić ih ne osuđuje, štaviše saosjeća se i podržava ih.

“Ja te odlaske ne osuđem, čak ih i podržavam s neke strane. Ako ovdje nema mjesta za mene, negdje će biti. Jedini način da se tima mladi zadrže jeste da im se da šansa da rade. Tužno je da danas rijetki mladi autori, tokom studija nemaju priliku vidjeti pravi set, a kamoli nešto na njemu raditi. Malo je prilika da se radi. Ja sam spremna otići, ako ovdje ne bude mjesta za mene.”

Film gradi kulturni identitet. Bašić naglašava upravo koliko je film bio važan u Titovoj Jugoslaviji.

“Tito je volio film i držao se one Lenjinove da je film najvažnija umjetnost. Tito se toga držao i podržavao je film. Bili su otvoreni bužeti za film i sve šta se radilo u kulturi. Zato je i kulturni identitet Jugoslavije bio prepoznat u cijelom svijetu. Za kulturu nisu pitali koliko košta. A sad je kultura otišla skroz na rep i ko to šljivi.”

Unatoč teškoj situaciji bosanskohercegovački film i dalje opstaje. Razlog tome kako Bašić kaže je to što je bosanski.

“To je duh Bosne. Postoji hiljadu godina i to je nešto neuništivo. Može se uništiti i film i možemo doživjeti i razaranja. Ali duh Bosne će ostati jer ova zemlja i ovaj narod ima dušu. Ali mi smo zagledani samo u meračanje i merak.”

Za kraj Senada smo pitali hoće li biti serije, koja će imati kulturni uticaj kao Lud, zbunjen, normalan.

“Hoće. Čvrsto vjerujem da hoće. Svaka generacija nosi nešto svoje. Vjerujem u novu generaciju. Mi smo već na izmaku. Vi ćete donijeti svoje viđenje Bosne i Hercegovine i dati svoj pečat kulturi. Ne daj se Bosno.”

NE PROPUSTI NIŠTA VAŽNO.

Najbolje priče direktno u tvoj inbox, svake sedmice.

Imaš priču za Karike?

Postani dio naše dopisničke ekipe.

POSTANI DOPISNIK/CA →