Piše: Nahla Muradbašić
Ideje često nastaju iz radoznalosti, ali njihova realizacija zahtijeva hrabrost, upornost i spremnost na izlazak iz zone komfora. Profesionalni put Adnana Kevrića obilježili su upravo takvi koraci, od poduzetničkih početaka do dizajna i stvaranja digitalnog arhiva Retroperspective 70, posvećenog očuvanju domaće primijenjene umjetnosti. O poduzetništvu, kreativnosti i potencijalima koje Bosna i Hercegovina još uvijek nedovoljno prepoznaje, govori nam Adnan Kevrić.
1. Kada biste se trebali predstaviti nekome ko vas prvi put upoznaje, bez titula, fakulteta i funkcija, šta biste rekli? Ko je Adnan Kevrić?
Neko ko voli stvarati i neko kome je komfor zona jedna velika nelagoda. Ukratko. Ako treba malo šire, osoba sam koja se najbolje osjeća kad ima nešto konkretno pred sobom, problem koji treba riješiti ili nešto što treba složiti da funkcioniše. Radoznao sam, volim probavati stvari, pokušavati, griješiti. Osoba sam koja, ako projekat ili bilo šta u mom životu prođe bez nekih komplikacija i problema, poslije smatra da nije ništa naučila iz toga. I tvrdoglav sam, mada mislim da sve ovo prvo ne može bez toga proći.

2. Dolazite iz porodice u kojoj je biznis dio svakodnevice. Koliko je odrastanje u takvom okruženju uticalo na način na koji danas razmišljate o radu, riziku i pokretanju vlastitih ideja?
Ključno, iako to dugo nisam prepoznavao kao prednost. Tu je moj otac odigrao najveću ulogu u mom razmišljanju, definitivno. Mislim da moja radna navika, opuštenost u jako teškim situacijama i slično, dolazi iz toga što sam jako rano bio izložen obavezama, radu i odgovornostima, pa mi je kasnije to sve bilo normalno. To sam razumio tek možda poslije osamnaeste godine, a prije toga sam mrzio svaki momenat proveden u radu s njim. Inače, dolazim iz mesarske porodice, tradicionalno visočki, pa sam prije svega radio i učio taj zanat, dok se nisam opredijelio za nešto drugo.
3. Sa samo 20 godina otvorili ste vlastiti kafić, paralelno pohađajući fakultet. Šta vas je tada natjeralo da kažete „Idem pokušati”, a šta vas je nešto više od godinu dana kasnije natjeralo da kažete „Ovo ipak nije za mene”?
Iskreno, iz ove perspektive to je bila prilično luda i neiskusna odluka. Ali možda i najvrednija koju sam imao u životu. Natjerala me je nestrpljivost, energija, osjećaj da ne radim dovoljno iako studiram i radim s roditeljima. A to je jedan od najgorih poslova iz više perspektiva, to zna svako ko je to iskusio. Ali naučio me je svemu, vođenju tima, razgovaranju s različitim ljudima, finansijama, organizaciji, svemu što jedan biznis nosi sa sobom. Ono što sam shvatio nakon godinu dana jeste da sam tu bio menadžer, a ne autor. Moj posao je bio da sve funkcioniše, i to je legitiman posao, samo nije moj. Nedostajalo mi je ono osjećanje kad nešto napraviš, a to prije nije postojalo. Uz još neke probleme oko samog kafića, odluka je bila prilično laka, mnogo lakša nego što je izgledala sa strane.
4. Kada ste prvi put shvatili da dizajn za Vas nije samo posao, nego nešto čime se zaista želite baviti?
Kad sam primijetio da radim i onda kad ne moram. Zvuči banalno, ali mislim da je to jedini pouzdan test. Bilo je noći kad sam sjedio nad nečim što niko nije naručio, samo zato što me je zanimalo da vidim kako će ispasti. To mi se s drugim poslovima nikad nije desilo. Druga stvar je bila kad sam shvatio koliko dizajn zapravo utiče na svakodnevicu, a niko ga ne primjećuje. Sve što vidite u toku dana neko je oblikovao, donio odluku, izabrao. To me je potpuno uvuklo.

5. Kroz fakultetski projekat otkrivate primijenjenu umjetnost. Šta Vam danas znači pojam „primijenjena umjetnost” i zašto Vam je ta oblast postala toliko važna?
Općenito kroz fakultet i sve projekte otkrivam primijenjenu umjetnost. Primijenjena umjetnost je umjetnost koja mora raditi. Ne visi na zidu, nego je ambalaža, plakat, znak, enterijer, stolica na kojoj sjedite. Ima funkciju i mora je ispuniti, a pri tome i dalje može biti lijepa i pametna. Nekako sam uvijek bio tip dizajnera koji je tražio tu funkcionalnost u svemu, tu sam i završio na kraju. Više me zanima sama funkcionalnost dizajna nego njegov izgled. A primijenjena umjetnost BiH i općenito naših prostora mi je postala važna kad sam shvatio koliko je toga kod nas napravljeno, a koliko malo o tome znamo. Vizuelni identitet Olimpijade 1984, omoti ploča, znakovi preduzeća koja više ne postoje, sve je to radila jedna generacija ljudi koja je bila na svjetskom nivou. To je nešto što je bezvremenski kvalitet i čemu moramo dati pažnju.
6. U suradnji s Varvarom nastala je ideja o Sett Agency. Kako je izgledao trenutak kada je san počeo ličiti na ozbiljan posao?
Da budem iskren, nije bilo tog eureka trenutka, i smatram da je to baš rijetkost i da to ljude većinom razočara u samom procesu stvaranja bilo čega. Bilo je niz malih pomaka. Prvi klijent koji nije bio poznanik. Prvi projekat koji je trajao mjesecima umjesto sedmicama. Prvi put kad smo morali reći ne nečemu jer nismo stizali. Prvi put kad smo shvatili da druga strana od nas očekuje da znamo šta radimo, i da to zapravo i znamo. S Varvarom to funkcioniše jer se ne preklapamo previše. Mogu reći da smo totalno dvije različite osobe i da gledamo svijet iz različitih uglova, a što je najvažnije, poštujemo jedno drugo i to drugačije viđenje. Zato je to suradnja u kojoj nadopunjujemo jedno drugo.
7. Radili ste na projektima za klijente iz različitih zemalja i oblasti. Šta ste kroz rad sa stranim klijentima naučili o sebi, a šta o tome kako BiH može biti prisutna na globalnoj kreativnoj sceni?
O sebi sam naučio da sam bio nepotrebno nesiguran. Kad prvi put sjednete s klijentom iz Londona ili Osla, očekujete da ćete biti korak iza. Onda vidite da niste. Standard je isti, alati su isti, a ponekad smo mi brži i fleksibilniji jer smo manji. O nama sam naučio da nas ne koči kvalitet, nego vidljivost i samopouzdanje. Mi imamo ljude koji rade odličan posao, ali ga ne pokazujemo, ne dokumentujemo, ne pričamo o njemu. Kultura je takva da se hvaliti smatra neprimjerenim. Ja mislim da je najveća prepreka to što ne vjerujemo da naše mjesto za stolom već postoji. I mi imamo jako puno uspješnih ljudi na internacionalnoj sceni, samo nekako ni oni ni društvo ih ne promovišu na pravi i dovoljan način.

8. Kako Vas je odlazak na master studij u Barcelonu promijenio profesionalno, ali i lično? Postoji li nešto što ste tamo naučili, a što Vam nijedan fakultet nije mogao pružiti?
Profesionalno mi je dao mjerilo. Kad radite samo u svojoj sredini, ne znate gdje ste stvarno. Vani vidite gdje je nivo i prestanete se mjeriti prema ljudima oko sebe, pa gledate samo da budete bolji od onoga što ste bili jučer. Lično me je promijenilo to što sam bio potpuno sam, u gradu gdje me niko ne poznaje i gdje nikoga ne zanima odakle sam. To vas brzo natjera da krenete razumijevati sebe, ko ste i šta ste zapravo, u sredini gdje je sve normalno i dopušteno, bez nekih socijalnih barijera. Ono što mi nijedan fakultet nije mogao dati jeste drugačija perspektiva na prilike u BiH. Imamo ogromnih prednosti u digitalnom poslu, ali negativa ljudi ovih dana više dolazi do izražaja. Promjena percepcije je prijeko potrebna, jer bismo imali puno sretnije i uspješnije društvo.
9. Često čujemo da mladi odlaze jer smatraju da ovdje nemaju dovoljno prostora za kreativnost i napredak. Vi ste imali priliku graditi karijeru vani, ali ste se ipak vratili. Šta mislite da mladi ovdje mogu izgraditi, a šta im trenutno najviše nedostaje?
Prije svega da kažem da svako ima svoj put i da odlazak uopće ne smatram nečim lošim. Ali mislim da se ovdje danas može graditi više nego što se priča. Pogotovo ako radite digitalno, granice praktično ne postoje, štaviše, zbog standarda i statusa smo u velikoj prednosti nad ostalima. Mi radimo za klijente u Velikoj Britaniji, Norveškoj, Turskoj, Americi, iz Sarajeva, i to nikome nije problem. To je prilika koju smatram da svi trebaju iskoristiti. Nama nedostaje pozitive i pozitivnih primjera, da se mladima da elana i samopouzdanja da ostanu i da grade sebe u BiH, bilo to na našem ili na internacionalnom tržištu. A najveći problem je strpljenje. Kod nas se očekuje da rezultat dođe odmah i da nam neko sve servira. Nigdje to ne funkcioniše baš na taj način.
10. Jedan od projekata koji je nastao u toku prošle godine jeste Retroperspective 70. Kako je jedan fakultetski zadatak prerastao u ideju o prvom digitalnom arhivu primijenjene umjetnosti i dizajna u BiH?
ULUPUBiH je za svoju sedamdesetu godišnjicu godinama skupljao građu, digitalizovao je i od toga napravio izložbu Retroperspective 70 u Historijskom muzeju. To je bio ogroman posao udruzenja. Moj dio priče počinje kad mi je profesor Ljubomir Todorović dao zadatak da tu izložbu pretvorim u digitalnu verziju, u web stranicu. Bio je to fakultetski projekat, ništa više. Ali kad sam ušao u materijal, vidio sam koliko toga tu ima i koliko bi bilo šteta da ostane samo prezentacija izložbe. Zvao sam ljude iz udruženja i predložio im nešto veće, da ne pravimo digitalnu izložbu nego cijelu arhivu. Predsjednike, sekretare, članove kroz sedam decenija, nagrade, plakate, publikacije. Bili su skeptični, i s pravom, ali su mi dali podršku i dostavili sve što je trebalo. Umjesto planirana dva mjeseca, radio sam sedam. I na kraju se sav taj rad isplatio. Sigurno je to projekat na koji sam najviše ponosan, iako sam dosad radio na jako ozbiljnim projektima, ali ovaj za mene ima ogromno značenje.

11. Mogli ste samo uraditi ono što je zadatak tražio, digitalizaciju postojeće izložbe. Umjesto toga ste odlučili napraviti trajnu arhivu. Šta Vas je motiviralo da kažete „Ovo mora biti nešto veće”?
Iskreno, smatram da je to moj najveći kvalitet, da znam iskoristiti prilike koje mi se ukažu u životu. Tako sam i za ovo smatrao da je ozbiljna prilika, da imam takvu jednu arhivu pred sobom i umjetnike čiji su radovi tu. Smatrao sam velikom čašću da napravim nešto trajno od svih tih djela i imena koja su se tu nalazila. Iako sam znao da apsolutno neću stići uraditi taj projekat na vrijeme za ispit, na kraju sam u prvom roku, koliko se sjećam, dobio neku šesticu. Ali mi nije bilo bitno, znao sam da će ovo, kad se završi, biti puno veće od same ocjene u indeksu, i da se prilika neće ponoviti.
12. Projekat je predstavljen pred punom salom Historijskog muzeja BiH. Kakav je osjećaj kada ideja dobije prostor pred institucijama, umjetnicima i publikom?
To je jedan od najponosnijih trenutaka u mom životu, bez pretjerivanja. U sali su bili moji roditelji, prijatelji, profesori i veliki dio ljudi čiji sam rad mjesecima gledao u toj arhivi. Ljudi čija sam imena kucao u bazu. To je posebna vrsta treme. Ali ono što me je najviše dotaklo desilo se prije mog izlaganja. Bio je panel na kojem su neki od najuvaženijih ljudi bh. dizajna govorili o identitetu ove zemlje i o tome kako se mladi time više ne bave, kako aktivizma više nema, kako su se oni nekad borili sami. Kad sam završio prezentaciju, rekao sam im da se nadam da im je ovo vratilo bar malo vjere u mlade, i da nam jeste stalo do ove zemlje i do onoga što ona jeste. To mi je značilo više od bilo kakvog aplauza.

13. Kada biste morali objasniti vrijednost Retroperspective 70 nekome ko kaže „Dobro, ali zašto nam je potreban još jedan digitalni arhiv”, šta biste mu odgovorili?
Uz dužno poštovanje, smatram da te osobe ne znaju koliko arhiva ii ono što se sačuva znače za identitet jednog naroda, kao i za predstavljanje svijetu. I još jedna stvar. Ako student danas ne može naći nijednu domaću referencu, ili jako teško može doći do nje, a da ne pričamo o nagradi Collegium Artisticum, koja je već decenijama jedna od najprestižnijih nagrada za primijenjenu umjetnost u BiH. Mi nigdje nismo mogli naći te stvari, i onda se sam identitet i temelj našeg znanja bazira na tuđim stvarima, a naše ostane neiskorišteno.
14. Vaša priča je puna trenutaka u kojima ste krenuli u nešto prije nego što ste imali garanciju da će uspjeti. Šta je razlika između osobe koja samo sanja o nečemu i osobe koja taj san zaista počne graditi?
Uživanje u pritisku i neizvjesnosti. U svemu u šta sam krenuo osjećao sam se jako neprijatno i nesigurno. Prvi put sjesti s klijentom i reći cijenu za svoj rad, prihvatiti grešku kad se desi, odgovornost, nešto što ne znam uraditi i slično. Mnogo ljudi se zaustavi baš na tom osjećaju neprijatnosti, a mene to, koliko god čudno zvučalo, ispunjava.
15. Bili ste finalist Youth Activism Award nagrade Instituta za razvoj mladih KULT u kategoriji Creative Catalyst. Kako ste doživjeli nominaciju i šta Vam ona znači?
Prijavio sam se jer sam htio da projekat vide ljudi izvan struke, ne zato što sam očekivao da ću proći do finala. Retroperspective 70 bio je u kategoriju Creative Catalyst, jer to znači da se kultura i dizajn priznaju kao prostor aktivizma, a kod nas to nije uobičajeno. Kad se kaže aktivizam, obično se misli na protest ili politiku. Ovo je tiši oblik, ali mislim da je jednako važan. Čuvanje onoga što imamo je čin. I drago mi je zbog udruženja. To je njihova građa i njihovih sedamdeset godina rada, pa mi je bitno što je sad vidljivo i izvan struke.
16. Kada biste danas mogli sjesti sa sobom iz perioda kada ste imali 20 godina i tek otvarali kafić, šta biste mu rekli?
Rekao bih mu sigurno da je na pravom putu, koliko god nekad osjećao da je teško i da ne ide. I da ne oklijeva nijedne sekunde u životu, da radi sve što poželi. I definitivno bih dodao da nikad ne bira sigurnost u životu, jer to je nešto što nije on.

17. Za kraj, ostavljamo Vam prostor da pošaljete poruku čitateljima našeg magazina.
Nemojte čekati nijednog trenutka da napravite prvi korak. Čekanje ne donosi ništa osim gubitka vremena. Usudite se probati, jer je to jedini način za učenje. I definitivno, nalazite pozitivne stvari oko sebe, razmišljajte pozitivno, jer kako zračite u životu, tako će vam se i vratiti.
Imaš priču za Karike?
Postani dio naše dopisničke ekipe.




