Budimir Lončar – Pravi čovjek na pravom mjestu

Ne znam tačno u kojem sam trenutku postao pasionirani čitalac diplomatske literature, ali znam da jednom kad sam počeo više nisam mogao da stanem. Pretpostavljam da je osnovni razlog zašto sam počeo da se zanimam za ovu tematiku radoznalost da saznam kako države komuniciraju, ali vjerovatno i svima nama urođena želja da znamo kako stvari funkcionišu iza kulisa, tamo gdje svjetlo najčešće nije upereno, ali što iz pozadine upravlja dešavanjima na glavnoj sceni.

Piše: Boris Maksimović

Sem toga, imam neku slabost kad je riječ o monumentalnim izdanjima. Kad neko posveti dobar dio svog života pisanju neke knjige, meni je teško da to izdanje zaobiđem i naprosto osjećam neku dužnost da ga pročitam. A ova biografija* Budimira Lončara, posljednjeg jugoslovenskog ministra spoljnih poslova, nešto je najzanimljivije iz oblasti publicistike što sam u zadnje vrijeme pročitao. Možda 700 strana priče o razvoju jedne karijere koja je tekla uporedo s razvojem jedne države i njene diplomatije nekome ne djeluje bog zna kako interesantno, ali ja sam neopisivo uživao i volio bih da je knjiga imala još toliko.

Prva rečenica ove knjige glasi: „Knjiga o Budimiru Lončaru nastajala je predugo.“ U ovom konkretnom slučaju to znači 16 godina, što će reći od prvog razgovora koji su Tvrtko Jakovina i Lončar vodili 2004. pa sve do 2020. godine. Nema baš svaki istoričar privilegiju da razgovara sa svjedokom i često stvaraocem istorije, a Budimir Lončar to svakako jeste. Većina istoričara nema drugi izbor nego da kopa po arhivima – naravno, i ova knjiga je zasnovana na brojnim arhivskim dokumentima iz, bez pretjerivanja, cijelog svijeta – ali nekada se desi srećan splet okolnosti i čovjek može iz prve ruke da dobije iskustva čovjeka koji je svjedočio nekim od najbitnijih događaja svoga doba.

Sam Jakovina je u predgovoru jako lijepo i koncizno opisao o čemu govori ova knjiga i dovoljno je citirati te redove: „Knjiga o Lončaru knjiga je o Hladnom ratu, socijalističkoj Jugoslaviji, nesvrstanima, Indoneziji i Americi, Dalmaciji i Titu, Sukarnu, Alžiru, Sjedinjenim Državama i Sovjetskom Savezu, New Yorku, multilateralizmu i bilateralnoj diplomaciji, ali i nizu umjetnika s kojima se Lončar družio. Slika je to jednog vremena, jednog stoljeća zapravo. Globalna je to povijest Hladnog rata i vremena globalne civilizacije koja ga je zamijenila, knjiga o promjenjivim ulogama jedne zemlje, ali trajnoj ulozi pojedinca, ukoliko je on vješt i originalan. Knjiga je to i o životnom vijeku koji je sazrio brzo, s početkom Drugog svjetskog rata i trajao bez usporavanja duga desetljeća, pokazujući šta je sve čovjek sposoban učiniti.“

Lončar i Jakovina

Na naslovnoj strani ove knjige, na kojoj vidimo Lončara za govornicom u Ujedinjenim nacijama, nalazi se citat Henrija Kisindžera koji kaže da „u pravom trenutku stiže ova knjiga o Lončarovoj impresivnoj diplomatskoj karijeri i razdoblju promjena u kojima je sudjelovao“. Čitajući je, meni je Kisindžer više puta pao na pamet i teško je ne izvući određene paralele između njih dvojice. Za početak, krenimo od proste činjenice da su obojica i dan-danas vitalni i aktivni – Kisindžer je u trenutku dok završavam ovaj tekst napunio sto godina. Lončar trenutno ima 99. Njih dvojica i sarađuju kroz fondaciju „Appeal of Conscience“. Istina, samo za jednog od njih je Entoni Burden rekao da bi ga zbog njegovih ratnih zločina u Kambodži trebalo ubiti golim rukama, ali nećemo sad cjepidlačiti. I jedan i drugi su karijeru započeli u službama bezbjednosti. Kisindžer je počeo u vojnoj obavještajnoj službi, a Lončar u Ozni i to kao njen šef za Zadar.

„Priče o Lončaru kao obavještajcu prenosile su se, čuli su ih mnogi kasniji Lončarovi bliski suradnici i prijatelji (…), ali svodile su se na puke pretpostavke. Nikad ništa konkretnije, nikad ništa preciznije“, piše Jakovina i slične zaključke izvodi na još par mjesta kad citira navodne Lončareve obavještajno-bezbjednosne poduhvate. No, iako je gotovo na svakom mjestu otpisao te navode o Lončarevom konspirativnom radu, Jakovina na par mjesta suptilno, ali ipak dovoljno jasno ostavlja prostora čitaocu da pretpostavi da je Lončar i na početku svoje diplomatske karijere obavljao određene „terenske zadatke“.

Početak u Njujorku

Lončar je diplomatsku karijeru započeo tamo gdje je Ivo Andrić htio, ali nije uspio – u Njujorku. Odatle je putovao po cijeloj Americi najrazličitijim mogućim poslovima. Nakon što je opisao kakva je struktura jugoslovenske diplomatije pedesetih godina („Konzularni službenici i tada i kasnije često su bili osobe s iskustvom rada u obavještajnoj službi ili vojsci“), Jakovina navodi par zanimljivih detalja iz Lončareve prepiske. Zadatak diplomatije tih godina, nedugo nakon rezolucije Informbiroa, bio je i da spriječi klizanje emigracije prema Moskvi. „U pismima koje je nekoliko godina po dolasku u New York, sada već znatno iskusniji diplomat, slao ‘drugu Vranu’, kako su zvali dr. Antona Vratušu, Lončar je pisao kako je ‘jako zauzet sa legalnim poslom… iznad normalnog radnog vremena’, što utječe i na ‘ovaj naš rad’.“ Na drugom mjestu se navodi još jedan zanimljiv citat. „Postupno se upoznavao s Amerikancima, jer je jedino tako ‘mogao započeti naš rad na američkom sektoru’. Što se tiče posla ‘koji je najvažniji’, uspjesi su sigurno sasvim mali. Moglo bi se reći minimalni’.“ Sve su ovo, naravno, samo indicije, i Jakovina tu ne izvlači bilo kakve definitivne zaključke, ali mu se mora odati priznanje za suptilnost i taktičnost.

Nakon Njujorka Lončar se vraća u Beograd, gdje je unutar Državnog sekretarijata za inostrane poslove raspoređen u upravu za Sjevernu Ameriku. To je dio gdje se najviše govori o razvoju onog što je realno bilo Ministarstvo inostranih poslova. Kako organizovati jedno takvo tijelo u jednoj tako specifičnoj državi kakva je bila Jugoslavija? Kako uopšte skupljati informacije iz bukvalno cijelog svijeta, odvajati bitno od nebitnog i prosljeđivati višim nivoima? Kako to sinhronizovati s drugim službama, pogotovo onim obavještajnim, i spriječiti preklapanje nadležnosti?

Nećemo se ovdje detaljno baviti time, ali oni koje ova tematika zanima ovdje će naći zaista mnogo, mnogo toga zanimljivog. U eksperimentisanju s različitim modelima organizovanja skupljanja informacija iz inostranstva rođeno je Koordinaciono odjeljenje ili SID (Služba za informisanje i dokumentaciju), a u okviru nje uskoro je nastala Grupa za analizu i planiranje na čije čelo je došao upravo Lončar uz blagoslov Koče Popovića, tadašnjeg ministra spoljnih poslova.

Od Džakarte do Bona

Prvo njegovo ambasadorsko mjesto bilo je u Indoneziji. U Džakartu je otišao 1965. godine. Prethodni ambasador Franjo Knebl je napravio nered zbog kojeg je drug Tito bio strašno ljut, izribao je druga Koču Popovića da ne zna šta mu rade ambasadori po svijetu i da ima 24 sata „da makne onu budalu“. „Šalji najboljeg kojeg imaš, to mi je sada jako važno“, rekao je drug Tito. Bogdan Crnobrnja, u tom trenutku njegov generalni sekretar, samo je kratko rekao: „Pa nemaš boljeg od Leke Lončara.“ Lončar je razmišljao da odbije, nadao se poziciji u Ženevi u Ujedinjenim nacijama, Indonezija je bila daleko, sin mu je tek nedavno prohodao, supruga još uvijek bila na fakultetu, no Bogdan Crnobrnja je bio dovoljno ubjedljiv, rekao je da je to jedna od ključnih zemalja Pokreta nesvrstanih koja je u tom trenutku imala 150 miliona ljudi, te, što je posebno bitno, da ga je Tito lično predložio, pa ne bi bilo najpametnije odbiti takav jedan poziv. Lončar je shvatio i da jedna takva pozicija nudi em više uzbuđenja od Ženeve em više prostora za dokazivanje i prihvatio je poziv.

Indonezija je zbog svoje veličine i uloge u formiranju Pokreta htjela da ima daleko veću ulogu u Pokretu nesvrstanih, te da ga dodatno radikalizuje, što je prijetilo mogućim raspadom ovog pokreta. No, kao da to sve nije bilo dovoljno, upravo u trenutku kada je Lončar imenovan za ambasadora, u Indoneziji se desio državni udar i počinjao je jedan od najstrašnijih pogroma novijeg vremena. Indonezija doživljava promjenu spoljnopolitičke orijentacije prilikom koje će u zemlji biti ubijeno između 500.000 i milion ljudi za koje se s manje ili više osnova sumnjalo da su simpatizeri komunista. Premalo je ovdje prostora da se opiše sav taj haos koji je uslijedio i svi izazovi koji su čekali jugoslovensku diplomatiju zbog toga, ali generalni utisak je bio da se Lončar snašao na ovoj poziciji, gdje je stekao i brojne kontakte koji će mu biti itekako korisni i u decenijama koje su uslijedile.

Sljedeće Lončarevo ambasadorsko mjesto bilo je u Bonu. Ne može se dovoljno naglasiti koliko je ovo bila bitna pozicija. „Uzmu li se u obzir svi materijalni odnosi, oprema, tehnologija, financije, ljudski kontakti, SR Njemačka činila je 40 % svih veza Jugoslavije sa svijetom. Biti u Bonnu na stanovit način je značilo biti na najvažnijem diplomatskom mjestu u sustavu jugoslavenske diplomacije, bez obzira na golemu važnost Moskve, Washingtona, New Yorka ili nekih velikih nesvrstanih zemalja“, navodi Jakovina.

Čitati o jugoslovenskoj diplomatiji godine 2023. djeluje pomalo nadrealno, a često i veoma tužno, jer ti se čini kao da nikako nije moglo da se desi to što se desilo. Ne želim da zvučim defetistično, ali iz ove perspektive je skoro pa nezamislivo da smo se nekada zaista pitali o nečemu na svjetskoj sceni, i mjera naše današnje propasti i nebitnosti postaje jasnija tek kad se čitaju dokumenti iz vremena kad su stvari bile malo drugačije postavljene.

Ima jedna nevjerovatna scena opisana u ovoj knjizi koju Lončar navodi, a koja se dogodila prije njegovog mandata u Bonu. S današnje tačke gledišta, a pogotovo kad se gleda iz Bosne i Hercegovine, ona djeluje toliko nevjerovatno, kao da se dogodila u nekom alternativnom univerzumu i kao da je predmet ne istorije već spekulativne fikcije. Riječ je o jednoj večeri u ambasadi FNRJ u Bonu nekad u drugoj polovini pedesetih godina, a glavni akter je Mladen Iveković, učesnik Narodnooslobodilačke borbe, pravnik, diplomata i u tom trenutku ambasador Jugoslavije u SR Njemačkoj. Ovo što slijedi su Lončareve riječi.

„Iveković je bio izuzetno efektan, u Bonnu je nastupao samouvjereno, s osjećanjem da pripada pobjedničkoj strani, sposoban da ne iritira, ali da sugovornika dovede u podređeni položaj, da ne izazove uvrijeđenost, mada se često opasno približavao toj crti.

Iveković je kao veleposlanik u Bonnu jednom organizirao večeru na kojoj je glavni gost trebao biti Ludwig Erhard, ministar ekonomije od 1949. do 1963., otac njemačkog ekonomskog čuda, a od 1963. do 1966. i kancelar. Gosti su se okupili, ali Erharda nije bilo. Svi su došli, bila je stvar prestiža kad ste mogli dobiti važnu osobu na večeru. Devet, devet i pol… Iveković je najprije nazvao svog prvog suradnika. Potom su nazvali šefa kabineta ministra Erharda. ‘Vi ste trebali biti na večeri’, rekli su. ‘Ministar je u Düsseldorfu, žao mi je, važan je razgovor o čeliku upravo u tijeku.’ Zamolio je da večera počne bez njih. Potom je slušalicu uzeo Iveković. ‘Molim Vas, ovdje ambasador FNRJ.’ ‘Da, da, vaša ekselencijo’, odgovorio je Erhardov suradnik. ‘Velika mi je čast ukazana kada je ministar prihvatio poziv na večeru. Mislim da bi trebala biti čast i za ministra da je njegov domaćin večeras jugoslavenski ambasador. Čudi me da to dovodite u pitanje. Mi nećemo početi objed bez njega. Razumijemo gospodina Erharda, pa ćemo ga pričekati. Večera će početi kad on dođe.’ Tako je i bilo, jelo je servirano u 22.45. Svi su se ispričali, ali su Nijemci vidjeli tko je Iveković. Bilo je to neuobičajeno, to se ne može često raditi, ali je Iveković htio dokazati da se ne može igrati s domaćinstvom jednog jugoslavenskog ambasadora, pa makar riječ bila i o saveznom ministru ekonomije. On je stavljao do znanja da smo mi za oprost, normalizaciju, pa i prijateljstvo, ali da se moraju računi raščistiti.“

Scena kao što je ova ima još dosta u ovoj knjizi i iluzorno je i samo pokušavati da se one pobroje, a kamoli prepričaju. Kada pogleda s kim je Lončar ne samo dolazio u dodir tokom svoje profesionalne karijere već i ostvario prisne odnose, čovjek shvati da ova knjiga može da nosi i podnaslov „Ko je ko u jugoslovenskoj i svjetskoj diplomatiji tokom zadnjih 70 godina“. No, ova knjiga nije samo hronološki pregled jedne karijere već i nešto mnogo zanimljivije, a to je uvid u razmišljanja nekoga čiji je posao bio da prati u kojim pravcima se razvija svijet i šta jedna država koja uprkos svim svojim manjkavostima igra ozbiljnu ulogu na svjetskoj sceni može da učini da te događaje isprati i po potrebi prilagodi sopstvenim interesima.

Nama danas ta perspektiva fali. Države nastale raspadom Jugoslavije nemaju iluzije da su nešto više od kuglice u svjetskoj partiji flipera, što samo po sebi nije previše strašno, ali strašan jeste nedostatak ambicije i vizije da se to stanje makar dijelom promijeni. Zbog toga, vjerujem da je podsjećanje na pomalo zaboravljene vizije jednog pravednijeg svijeta i odnosa u njemu, koliko god to djelovalo naivno, naša dužnost, jer prava mogućnost izbora nije i ne može biti uslovljenost i ucjena nekih novih blokova već sposobnost da utičemo na stvari koje nas se tiču. A ova knjiga je podsjetnik da smo to nekada radili. I to jako dobro.

*Tvrtko Jakovina, „Budimir Lončar: Od Preka do vrha svijeta“, Zagreb/Beograd: Fraktura / Službeni glasnik, 2021.

Naslovna fotografija: Autor, fotografisala Tajana Dedić Starović

Najčitaniji tekstovi

ODGOVORI PSIHOLOGA 30: „Riječi mogu da liječe“
Zlatna Karika Nikolina Zubac: Volim izazove, timski duh i adrenalin koji košarka donosi
Poziv na učešće na konkursu na temu „Nasilje nad LGBTIQ osobama – moja priča“
Zaviri „Iza duge“, vidjećeš da smiješ
20 godina Zakona o slobodi vjere – Je li samo hidžab problem i smetnja državnim institucijama?
Virtualni svijet i online upoznavanje: prednosti i mane
Zlatna Karika Lejla Selimović: Hidžama je više relaksirajući tretman
Ne sudi knjizi po guzici
Zlatna Karika Amina Pilavdžija: Vojska je najčasniji poziv i neprocjenjivo životno iskustvo
Zašto mi biro ne da da zarađujem više od 208 KM mjesečno?
More Stories
Zašto upisati islamsku teologiju u Sarajevu?