Kako izgleda odrastanje kada svi misle da te poznaju, a ti još uvijek tražiš sebe? U malim sredinama, granica između pripadnosti i gušenja često je nevidljiva – ali itekako stvarna.
Piše: Ema Smriko
U malim mjestima ljudi vole da misle da te poznaju. Tvoje ime, prezime, porodično stablo, navike, greške koje si napravio — sve im pripada. Tvoja sloboda, međutim, ne. Ona je tiha prijetnja poretku. I tako, odrastaš balansirajući između toga da budeš “njihov” i da ostaneš “svoj”.
Odrastanje u manjim sredinama u Bosni i Hercegovini često znači da prije naučiš šutjeti nego govoriti. Naučiš se prilagođavati, spuštati pogled, gutati ideje. Jer drugačije misli ne stanu u uske ulice. A snovi, ako nisu od betona i plata, smatraju se razmaženošću.
Kad pripadnost boli više nego usamljenost
Podaci govore više nego nostalgija. Prema istraživanju Instituta za razvoj mladih KULT, više od 70% mladih u BiH razmišlja o odlasku iz zemlje, a kao najčešće razloge navode nedostatak prilika, osjećaj nepripadanja i društvenu nepravdu. Mnogi od njih ne dolaze iz gradova s blještavim mogućnostima, nego iz mjesta gdje se svakodnevica svodi na “šta će reći svijet”.
Statistike nisu samo brojevi — to su neispričane priče o mladima koji pakuju kofere ne zato što žele, nego zato što osjećaju da moraju. Jer ovdje, između očekivanja i tišine, često nema dovoljno prostora za disanje.
Izazovi koji ne stanu u vijesti
U manjim sredinama mladi se suočavaju s nizom prepreka koje rijetko postaju tema javnih rasprava. Nedostatak kulturnih sadržaja, zatvorene sredine koje obeshrabruju različitost, pritisci porodice i sredine, ekonomska nestabilnost, nedostatak psihološke podrške — sve to oblikuje mlade ljude koji se pitaju: “Je li sa mnom nešto pogrešno ili sa mjestom u kojem sam rođen?”
“Nisam imao s kim pričati o stvarima koje me zanimaju. O umjetnosti, filozofiji, feminizmu. Svaki pokušaj da budem ‘više’ od onoga što se očekuje, nailazio je na zidove. Ne fizičke, ali podjednako stvarne” – rekao je jedan mladić iz Konjica.
Kad te tvoj grad ne prepoznaje
Postoji posebna vrsta tuge kada hodaš ulicama koje znaš napamet, ali osjećaš da nikada nisi bio njihov. Odrastanje u takvom okruženju ostavlja tragove: često postajemo previše tihi ili previše glasni, previše oprezni ili previše buntovni — u pokušaju da preživimo među normama koje nisu naše.
U takvim sredinama, različitost nije bogatstvo nego breme. Ne uklapaš se, pa se pokušavaš srezati da bi stao. I tako se gubi dio po dio identiteta — sve dok ne znaš više gdje počinješ ti, a gdje tvoj grad.
Ali ipak…
Ipak, postoji nada. I ona se rađa upravo iz pisanja, govorenja, dijeljenja priča. Kada se mladima da prostor da ispričaju ono što ih oblikuje — ne za potrebe statistike, već da budu viđeni — počinje promjena. Tek tada lokalne sredine mogu postati mjesta pripadanja, a ne bijega.
Zato ovaj tekst
Ovo nije samo esej. Ovo je poziv da čujemo jedni druge. Da se zapitamo kako okruženje u kojem rastemo oblikuje ne samo našu budućnost, nego i naše snove. Da razumijemo zašto neki mladi odlaze, a neki ostaju sa osjećajem da su stalno u tuđem dvorištu.
Jer kad konačno prepoznamo granicu između sebe i svog grada — možda ćemo znati i kako da je pomjerimo.
