Piše: Nahla Muradbašić
Nije uvijek jednostavno upoznati osobu izvan onoga po čemu je javnost prepoznaje. Iza titula, fotografija i poznatih prezimena nalaze se obrazovanje, profesionalni izbori, lična iskustva i ambicije koje često ostanu u drugom planu. Ponekad se čini, kako je nekoliko riječi dovoljno da se opiše nečiji život, iako nijedna od njih ne može obuhvatiti sve ono što jednu osobu čini onim što jeste. Amina Musa je diplomirana novinarka i nekadašnja Miss Federacije Bosne i Hercegovine. Njeno iskustvo obuhvata različite životne i profesionalne uloge, od novinarstva i rada pred kamerama do života koji se odvija pod većom pažnjom javnosti. U razgovoru za Karike govori o izborima koji su je doveli do novinarstva, iskustvu odrastanja pred očima javnosti, vlastitom identitetu i želji da je ljudi prepoznaju i po onome što radi, misli i zagovara, a ne samo po titulama koje nosi.
1. Kada biste se predstavili samo kao Amina, bez zanimanja i društvenih uloga, kako biste opisali sebe?
Nezahvalno je komentarisati sebe, pogotovo kada se očekuje da to bude samo u pozitivnom smislu. Ali generalno, voljela bih da se opišem kao komunikativna, vesela i porodična osoba. Mislim da su mi upravo porodica i ljudi koje volim uvijek bili neka vrsta oslonca i da se najbolje osjećam kada sam okružena ljudima s kojima mogu biti potpuno svoja.

2. Završili ste srednju medicinsku školu, a potom diplomirali žurnalistiku. Kada ste prvi put shvatili da Vaš životni put ipak neće biti medicina i šta Vas je tada privuklo novinarstvu?
Medicina mi je oduvijek bila interesantna i kada bih kao mlađa opisivala sebe, govorila bih kako ću sigurno biti neka doktorica i humanitarac. Međutim, u srednjoj školi sam kroz praksu shvatila da ja to ne mogu posmatrati samo kroz prizmu posla. Vjerovatno bih sve što doživim na poslu nosila kući. Sav taj stres, briga za pacijente i empatija koju sam tada osjećala natjerali su me da razmišljam o tome da možda ipak nisam stvorena za taj poziv. Vremenom sam se počela plašiti krvi i svega ostalog, pa sam shvatila da je najvjerovatnije prava odluka da ne nastavim tim putem. Kada sam o tome razgovarala s roditeljima, podržali su me, a mama mi je kroz šalu rekla: „Upiši žurnalistiku, voliš da pričaš i istražuješ, što da ne?“ Tada sam se nasmijala, međutim, od tog dana pa do danas, žurnalistika mi nije izlazila iz glave.
3. Novinarstvo je često posao postavljanja pitanja drugima. Koje je pitanje koje, kroz svoj novinarski rad, najčešće postavljate sami sebi?
Jesam li dovoljno dobra? Jesam li priču predstavila na pravi način, dovoljno objektivno i iz svih uglova? Naravno, svjesna sam da novinarstvo nikada neće biti potpuno objektivno, ali mislim da tome uvijek treba težiti. Važno mi je da, kada završim priču, znam da sam uradila sve što je bilo u mojoj moći da ona bude korektna i da nikoga nisam nepravedno izostavila.
4. Šta, po Vašem mišljenju, izuzetnog novinara odvaja od niza dobrih novinara?
Istina i iskrena želja za otkrivanjem društvenih nepravilnosti. Mislim da dobar novinar može napraviti dobru priču, ali izuzetan novinar neće stati kada naiđe na prvu prepreku. Nastavit će istraživati, postavljati pitanja i tražiti ono što možda nije očigledno na prvi pogled.
5. Postoji li priča koju ste kao novinarka ispričali, a koja Vas je na neki način promijenila?
Postoji ih mnogo, ali najradije se sjećam priča djece sa smetnjama u razvoju i njihovih roditelja. To su mi definitivno neke od omiljenih priča i, još važnije, omiljenih poznanstava. Takvi susreti vas jednostavno natjeraju da neke stvari u životu posmatrate drugačije. Često mi se desi da priču završim, vratim se kući i još dugo razmišljam o ljudima koje sam tog dana upoznala.
6. Kada danas sagledate svoje novinarske početke, šta biste voljeli da ste tada znali?
Ništa ne bih mijenjala. U redu mi je ne znati sve, jer sam svakako osoba koja dnevno postavi stotinu pitanja. Ono što nisam znala, vrlo brzo sam saznavala. Mislim da je upravo to i jedna od ljepota novinarstva, jer nikada ne možete znati sve i uvijek imate razlog da nešto novo istražite.

7. Bili ste model i Miss Federacije BiH. Kako izgleda odrastanje u svijetu, u kojem se djevojci vrlo rano govori kako bi trebala izgledati, ponašati se i predstavljati
Mislim da je teško potpuno odvojiti se od tih očekivanja kada odrastate u takvom okruženju. Kao djevojčica, vrlo rano počnete primjećivati šta se smatra lijepim, poželjnim ili prihvatljivim. Ipak, moje iskustvo modelinga mi je više pomoglo nego odmoglo da shvatim da izgled nije jedina stvar koja vas određuje. Danas mnogo više cijenim ono što nosimo u sebi nego ono što ljudi prvo vide. Mislim da djevojka može biti lijepa, dotjerana i ženstvena, a da istovremeno bude ambiciozna, obrazovana, svoja i da ne dozvoli da je drugi definišu samo na osnovu izgleda.

8. Kada ste 2019. proglašeni Miss Federacije BiH, jeste li taj trenutak doživjeli kao ostvarenje sna, početak nečeg novog ili samo kao jednu lijepu epizodu života?
Na taj period života mogu gledati iz dvije perspektive, jer nije isto imati 17 i 25 godina. U tom trenutku, biti missica je za mene, kao tada jednu izuzetno stidljivu djevojčicu, bilo ostvarenje sna. Međutim, sada, kao žena, mogu reći da je to bio jedan divan period koji me dijelom oblikovao u osobu kakva sam danas. Koliko god mi život kasnije pružio nagrada, iskustava i titula, zauvijek ću ostati ta nenametljiva djevojčica kojoj je tada sve to izgledalo ogromno i posebno.
9. Šta Vam je iskustvo modelinga i izbora ljepote zapravo donijelo, a šta Vam je oduzelo?
Ništa mi nije oduzelo, čak naprotiv. Donijelo mi je prvenstveno mnoga poznanstva na kojima sam izuzetno zahvalna. Druženja, interakcije s predivnim djevojkama, od kojih sam zaista mnogo toga mogla naučiti. Naravno, to je bio i period u kojem sam učila o šminkanju, fotografisanju, pozama, pravilnom hodu, a posebno hodu na štiklama. Naučila sam i kako da se snađem pred kamerama i u situacijama u kojima možda nisam potpuno sigurna u sebe. Sve su to iskustva koja su mi kasnije dobro došla.
10. Danas živimo u vremenu, u kojem društvene mreže često stvaraju osjećaj da svi moramo biti stalno zanimljivi, lijepi, uspješni i raspoloženi. Kako se Vi nosite s tim pritiskom?
Nemam taj pritisak, zaista. Čovjek sam i sasvim je normalno i prihvatljivo da ću jedan dan biti produktivna, drugi neću, treći ću biti zanimljiva ljudima, a četvrti će mi trebati malo samoće. Sve su to faze koje život čine potpunijim i interesantnijim. Nikada se neću truditi da budem ono što nisam i „dubiti na glavi“ samo da bih imala više pregleda. To nisam ja, a nikada nisam ni željela biti neko ko se prilagođava standardima samo zato što su trenutno popularni. Ako nekome odgovara ono što jesam – divno. Ako ne odgovara, i to je sasvim u redu.
11. Postoji li razlika između osobe kakvom Vas ljudi zamišljaju i osobe kakva ste kada se ugase kamere i telefon ostane sa strane?
Ne mogu znati pravi odgovor na ovo, ali mogu pretpostaviti, jer me zapravo malo ljudi istinski poznaje. Mislim da postoje mnoge predrasude u vezi sa mnom, ali to mi je, iskreno, sasvim u redu. Ne trebaju svi znati kakvi smo zaista. Dovoljan mi je krug porodice i prijatelja koji me poznaju bez kamera, društvenih mreža i bilo kakve potrebe da nešto predstavljam drugačije nego što jeste. Dalje od toga, voljela bih da ljudi znaju samo ono što im sama odlučim pokazati.
12. Da li Vas je to što ste često u fokusu javnosti više naučilo o ljudima ili o samoj sebi?
Oboje. Sada mnogo bolje znam koji su ljudi zaista oni pravi, a koji nisu. Što se tiče mene same, iznenadilo me koliko toga mogu podnijeti, a da me uopšte ne dotakne. Mislim da je rano izlaganje medijima, posebno u periodu izbora za Miss, mnogo utjecalo na to. Tada me znalo poljuljati ono što pročitam ili čujem, ali danas mnogo lakše napravim razliku između onoga što je vrijedno moje pažnje i onoga što nije.
13. Kada ljudi govore o Vama, šta biste voljeli da nikada ne bude glavna stvar koju pamte, a šta biste voljeli da zapamte?
Ne bih voljela da budem upamćena kao samo jedna od supruga sportista. Voljela bih da ljudi vide ženu koja svakodnevno daje sve od sebe za svoju porodicu, humanistu i nekoga ko pokušava stvarati interesantan i drugačiji sadržaj na društvenim mrežama. Ne moram biti upamćena po jednoj tituli ili jednoj ulozi. Bilo bi mi draže da ljudi, kada pomisle na mene, pomisle na nekoga ko je bio svoj, ko je radio ono što voli i ko je na neki način ostavio nešto dobro iza sebe.

14. Danas Vas mnogi predstavljaju kao „Džananovu suprugu“, iako ste prije tog braka već imali vlastiti obrazovni i profesionalni put. Da li Vam smeta kada se cijeli Vaš identitet svede na jednu životnu ulogu?
I ja sam o tome mnogo razmišljala. Znala sam se često zapitati: „Zar je sve ovo do sada palo u vodu?“ Vjerovatno sam, kao i mnoge žene u sličnoj situaciji, pretpostavljala da će me ljudi gledati samo kao još jednu ženu koja je „uspjela u životu tako što se udala“. Međutim, s vremenom sam shvatila da je moja uloga u našoj porodici i okruženju mnogo veća i od novinarke i od supruge. A, dalje od toga, sasvim mi je u redu da sam i samo supruga. Na tu titulu sam svakako ponosna, kao i na svog supruga.
15. Ukoliko biste imali mogućnost, da Vas mediji narednih pet godina predstavljaju samo jednom rečenicom, kako bi ona glasila?
Voljela bih da ljudi, kada čuju moje ime, pomisle na nekoga ko je posvećen svojoj porodici, ali i na ženu koja ima svoje interese, ciljeve i svoj put. Porodica mi je najvažnija, ali vjerujem da se čovjek ne treba izgubiti u jednoj ulozi. Važno mi je da ostanem svoja i da kroz život idem iskreno.

16. Za kraj, ostavite poruku Amini, koja će ovo pročitati za deset godina.
Samo bih joj rekla da je u svakom trenutku tamo gdje bi i trebala da bude.
Imaš priču za Karike?
Postani dio naše dopisničke ekipe.




