Dvadesete gazim, nije mi dobro sasvim

Došlo je vreme da se svode računi za ljude koji su prebacili dvadeset i kusur godina u ovoj zemlji, ali oni se konstatno u vihoru novog milenijuma bore na dnevnom nivou sa kojekakvim mikro-ludilima koji im izjedaju poslednje metre živaca.

Piše: Nikola Krstić (nikola.krstic@vugl.rs)

// Foto: Unsplash

Tek sam prevalio četvrt veka u ovom kazamatu od zemlje, a već se toliko toga nakupilo, da moja malenkost ne bi znala odakle da počne. Nije u pitanju samo politička situacija koja ovo društvo guši od kako zna za sebe, već općenito mladalačka svest koja polako počinje da gazi, bato moj, ka tridesetoj godini, odnosno četvrtoj deceniji života. Zlurado bih se smejao da je to samo lokalni problem u Srbiji, no, nije. Milenijalci koji teku kroz svoje dvadesete godine susreću se sa stvarima koje polako ili, pak, drastično počinju da im menjaju percepciju života. Ipak, možda je u Srbiji to malo sirovije, surovije i tvrđe nego negde druge zbog, opet, cele situacije u samoj državi, mada, činjenica je da sve ove nedaće, tu i tamo, dele i naši vršnjaci širom planete. Pevačica Milena Ćeranić je onomad izdala pesmu „Dvadesete gazim“ uz nastavak stiha „dobro mi ja sasvim“, ali ipak ostaje gorko pitanje da li je.

Konstanta haosa, završavanja nečega i neznanja gde se nalaziš

Može se slobodno reći da su milenijalci veoma neradnički obojeni, izuzetno lenji i po mogućstvu frilenserski nastrojeni, ali ih to uopšte ne sprečava da koriste „u haosu sam“, „ne znam gde se nalazim“, „javljam ti se“, „pakao, buraz“, „moram nešto da završim“ i ostale krilatice. Međutim, ispod svih tih poruka se ne kriju baš laži, uglavnom se sva ta haotična stanja završe brže nego što počnu, ali vaša energija ostane toliko istrošena tim konstantnim mikro-tenzijama, da na kraju dana samo želite da budete u miru i tišini. No, često se to i koristi kada zaista možda i nemate baš volje da komunicirate ili da se, nedajtibože, vidite sa tom osobom.

Mir i tišina kao rajski vrt

Od jutra do mraka, kroz hiljade slova na Vajberu, Vacapu i Mesindžeru, pa čak i SMS-u, minute i minute poziva, javljanja, dojavljivanja, prijavljivanja, do čak pisanja mejlova, zvaničnih obaveštenja, tekstova, eseja, ko zna čega sve, komuniciranja za nadređenima, sa podređenima, dok za to vreme otac zove na nedeljni ručak, baba zove da joj kažete zašto Vučić opet poskupljuje struju, deda iz sela te zove da te pita šta radiš, partner vam konstatno šalje poruke koji užas je njemu na poslu, ortak vas cima da blejite, a vi hoćete jednostavno da vrišitite jer više ne možete da postignete svima sve da udovoljite i odgovorite. I zato, u smiraj dana, shvatite da su Netfliks, video igre, gledanje u plafon i plakanje u jastuk nešto zaista predivno.

Opijanje i drogiranje više nisu kul, već navika

Prošli su odavno dani kada se cigara palila da bi bio u „kul“ ekipi. Odavno su hospitalizacije za ispiranje želuca po ekskurzijama prevaziđene, niti je dodavanje buksne na ćošku nešto vredno pomena. Svi piju, svi duvaju, svi puše, svi sve rade. Sada ste već u godinama kada su vam – ako niste na vreme prestali ili vas to nije naročito zanimalo – pivo, rakija i vinjak zapravo prijatelji, da smirite živce, da utolite žeđ, da možete lakše da zaspite, da zaboravite na probleme, a ako je i društvo tu, ehej, onda sigurno posle već treće, četvrte čašice, zovete Čoveka, koji vam donese šta je potrebno, i, dok ste rekli b, već je pet ujutru, prazan vam novčanik, odlazite kući i prevrćete se po krevetu, pitajući se da li vam je to trebalo.

Više kafaninga, manje klabinga

Matore generacije jeste krasila ta supkultura kafana, ali nisu ni milenijalci u Srbiji daleko od njih. Ipak, tu su splavovi i diskaći kroz koje takođe prohuji mladost u Beogradu: od Povetarca, Fristajlera, Štete, Štrafte, Drugstorea, Barutane, preko pokojnog Tubea, Perona, do Shlepa, ZappaBara, KST-a, Šećera i ostalih đavoljih mesta u kojima se ostavljaju novci, znoj i zdravlje. No, kako počinjete da imate sve manje vremena zbog posla, završavanja ispita i ostalih božijih obaveza, tako će vam više biti dragocenije da sedite u nekom pabu, lokalnoj kafani i da pričate sa ljudima koji su vam dragi, umesto da odete i cupkate ispred kluba, molite sve bogove ovog sveta da se njihovo visočanstvno Obezbeđenje smiluje i pusti vas u deset kvadrata nekog zagušljivog prostora u kojem ćete proklinjati trenutak što ste uopšte tu i došli, dok će vam za to vreme iskusni konobar cediti ušteđevinu.

Mamurluci su sve duži i duži

„Videćete vi kada dođete u naše godine kakvi će vam mamurluci biti“, slušao sam od skoro svakog par godina starijeg. Nažalost, to se ispostavilo tačno. Dan kasnije i nije toliko strašan koliko je jeziv onaj „dan posle sutra“, kada zapravo krenete da se „spuštate“, kada oko vašeg napaćenog uma krene da igra kozaračko kolo anksioznosti, kada imate osećaj da se sav život odjednom svalio na vaša nejaka leđa, koja samo što ne puknu. A nekada, ako je vikend bio baš buran, to se oduži i do utorka, srede, ali, ako ste in d gejm, verovatno ćete u četvrtak već sve zaboraviti i jedva čekati da se ponovo raskantate za vikend.

Fizička neaktivnost dolazi po svoje

Naravno da vas je bilo briga da idete na neki sport i naravno da vas je mrzelo da idete u teretanu za koju ste se pretplatili za naredna tri meseca. Zato sada kolena polako počinju da boluckaju na promenu vremena, ramena više nisu simetrična zbog silnih torbetina, tašnetina i rančeva koje sa sobom vucarate, od desetosatnog sedenja kičma se doslovno raspada, zglobovi pucaju granate kao u Staljingradu, lift vam je među dražim poznanicima, prevoz na četiri točka je vaš ljubimac, a fizička aktivnost vam se uglavno svodi da se ode da se popije pivo na Adu kada je lepo vreme. Naravno, kolima.

Bipolarni strah od samoće i povezivanja

Jedan od vodećih simbola naše utučene i mlitave generacije jeste taj apstraktno-unakaženi kod bipolarnosti gde osećamo iskonski strah da se upustimo u bilo kakav emotivni odnos, dok sa druge strane toliko strahujemo da ćemo ostati sami. U jednom dokonom trenutku, autor ovog teksta je pitao popriličan broj poznanika šta im je najveći strah, i svi su, manje-više, odgovorili samoća. Sa druge strane, ovaj svet je prepun primera mladih ljudi koji kada se samo malčice zaljube u drugu osobu, odmah pokušavaju da to racionalizuju i ubede sebe kako „to nije ta osoba koju oni čekaju“. I sa jedne i sa druge strane, psiha odlazi u božiju mater zbog tolikog tereta premišljanja da li smo uopšte dostojni da budemo nečiji partner.

Svi ti sati besmislenog seksa

Nije postojalo ništa slađe od „kombinacije“. Imaš nekoga sa kime se viđaš s vremena na vreme, pronašli ste tu neku varnicu koja vas sve vreme šljaka, mnogo vam je zabavno, kada god da se nađete sve liči kao na knjige Markiza De Sada… do jednog određenog trenutka. Do trenutka dok se neko od vas dvoje „slučajno“ ne zaljubi u ovog drugog, i onda se ovaj, dabome, upiša u gaće od straha i nestane poput duha iz tog, oh, tako ludog i šašavog odnosa. I, just like that, skapirate da je celo to urnebesno kresanje zapravo bilo mučenje i maltretiranje koje je više doprinelo da vam se pogorša mentalno zdravlje i da zbog te osobe morate da pređete na drugu stranu ulice.

Nismo u vezi, ali nam je lepo

I ovo prethodno možda nije baš samo za milenijalce važilo, ali ovde dolazimo do jedne toksične kulminacije našeg generacijskog vira, a to je kada, eto, smognete snage da se vežete za nekoga, vi opet ne želite da to bude zvanično veza, je l’ tako, pa onda halucinirate da ste vas dvoje Boni i Klajd, Džoker i Harli Kvin, ono dvoje (troje) iz Fight Cluba, kako ste vi, bog te maz’o, povezani na nekom astralno-kosmičkom nivou i kako je ceo svet pod nogama vaše ÜberVeze. Ali, ne lezi vraže, tu kreću svađe, nesporazumi, pasivna-agresija jer, dragi moji, ne znate na čemu ste, budući da je, kao, sve u vašem odnosu dozvoljeno, a u stvari, šipak, nije. Jer se oboje više ne mirite sa time da je „važno da je vam je lepo“, ali ste toliko plašljivi, pa i ponosni da priznate da želite da budete zajedno. I zato se jedno jutro neko od vas probudi i kaže da više ovako ne može. I, kroz tren oka, vaš ne-odnos se srušio kao da nikada nije ni postojao.

Društvene mreže su ogledalo vašeg života

Odavno je već prestalo biti blam da kažeš da si nekoga upoznao na nekoj društvenoj mreži. Pustite bumere i iksaše koji trućaju da su oni ovako ili onako pronalazili prijatelje, naša generacija je, šta ćeš, osuđena da vodi svoj život na društvenim mrežama. Da prikazuje ostatku sveta, svojoj okolini, prijateljima, neprijateljima i svima ostalima ko su oni, šta su, za šta se zalažu, šta rade u slobodno vreme i šta ih uopšte zanima. Takođe, malenkost autora ovog teksta je bila veliki tehnofob, ali je shvatila da bez Instagrama, Fejsbuka, pa čak i kanalizacijskog Tvitera, on nekako ne bi ni bio prisutan, ne bi znao šta se dešava i ne bi uopšte bio u tokovima zbivanja. Nije više glupo reći da si nešto odgledao na Fejsbuku, video na Instagramu ili pročitao na Tviteru, jer to je naša stvarnost. To je zapravo sve što imamo sa 21. vekom. Tu brendiramo naše ličnosti, tj. prikazujemo ostatku sveta ono što bismo mi hteli da budemo. A i, da se ne lažemo, lakše se zbližava i komunicira sa osobama koje su ti drage.

Zapravo, ne znaš šta hoćeš od života

Od toliko ulupanih godina, došli smo do raskrsnice da ljudi iako su završili fakultete, otvoreno pričaju kako se time nikada neće baviti, ili, naprotiv, baviće se isključivo zbog para, ali ne zato što vole. Mnogi, ako pitaš, otvoreno će ti reći da oni ne znaju šta hoće da postanu i da uopšte ne pokušavaju da misle o tome.

Shvataš da imaš baš malo prijatelja

Kako se bližiš tridesetoj, tako sve više shvataš da i nemaš toliko pravih prijatelja i prijateljica. Onih koji će ti u pravoj pravcatoj nevolji, dok ti život visi o koncu, sekira nad glavom, a ispod nogu ajkule i krokodili skaču da te dohvate, spasiti tvoju zadnjicu od gluposti u koje si se (verovatno) sam uvalio. U većini slučajeva, na jedan veoma mučan i bolan način, shvataš da si i sam jedan od tih ljudi koji zapravo nisu prijatelji. I da ljudi oko tebe, kao i ti takođe, uglavnom gledaju svoja posla, nemaju vremena da te saslušaju, niti imaju volje, sredstava i snage da ti pomognu.

Ljudi oko tebe počinju da umiru

Dok ste bili mali, taj zadah smrti još niste osećali u punom mirisu. Svi ti ljudi koji su umirali, dok ste bili mlađi, nekako su vam se činili daleko. To su bile raznorazne komšije, daleki rođaci, nečije bake, deke, ali odjednom, kao cigla s neba, umre neko iz vaše generacije. Odjednom, više nema nekoga ko je sa vama rastao, išao u odeljenje, smucao se po kraju i žurkama, zbijao šale… Najedanput, ta osoba više nije tu, a zatim nema ni sledeće, pa dok se okrenete, i treće čak više nema. I to je trenutak kada razaznajete da vi zapravo niste besmrtni. I da ljudi oko vas, koji su vam dragi, će otići pre ili kasnije.

Važno nam je mentalno zdravlje

Ovo je jedna od retko pozitivnih stvari kojima će se milenijalci dugo ponositi, a to je da su konačno, bez imalo stida i srama, krenuli javno da govore o potrebi da se ide na psihoterapije. Iako i dalje postoji otpor i stigma prema tome, utisak je da počinju da budu blaži, baš zbog prevelikog pritiska.

Ne smete ni da pomislite na budućnost

I tu dolazimo do proklete Srbije. Državi koja vam zaista ne daje nikakvu perspektivu pogleda šta može da se desi za nedelju dana. Nikakvu sigurnost da ćete ostati na poslu, pa makar bili tri Oksforda završili. Da li živeli sami, sa roditeljima, cimerom, partnernom ili sa samim đavolom, giljotina nestabilnosti je nad vašim vratom. U godinama smo kada socijalni pritisak familije i okruženja vas direktno ili indirektno lomi da uradite nešto sa svojim životom, bilo to da nađete posao, partnera, završite fakultet, napravite dete, venčanje, veridbu, krštenje ili već neku konvencionalnu zezalicu, dok vi to sve vreme pokušavate da odolevate, ne znate ni sami da li to uopšte želite, ali vas stvarnost šiba poput kaiša po goloj guzici. I zato se dolazi do jaza i nerazumevanja između milenijalaca i prethodnih generacija, koje su imale „siguran posao, siguran stan, siguran život“, dok mi ne smemo da pomislimo da li ćemo sledećih mesec dana jesti hleba i majoneza, da bismo mogli da platimo struju i komunalije.

Dvadesete gazim, nije mi dobro sasvim. Uopšte.

*Tekst preuzet sa https://www.vugl.rs/artikli/misljenja/dvadesete-gazim-nije-mi-dobro-sasvim-artikal-381?fbclid=IwAR1jxDQlWWEoBbbQ_vq-TEYU_63oYh38WJgiM7_o43cbnigRSqbKhRIyCvM u saradnji sa vugl.rs

Najčitaniji tekstovi

Uzroci izraelsko-palestinskog sukoba – razvoj događaja od kreiranja Države Izrael do  Jomkipurskog rata 1973. godine
Zaviri „Iza duge“, vidjećeš da smiješ
Ljubav u vrijeme ratnog ludila
Zlatna Karika Lejla Selimović: Hidžama je više relaksirajući tretman
Kataloška prodaja kao prilika za zaradu i radno iskustvo
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Ko će pobijediti čovjeka?
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Nindža, zaostala, bezgrešna ili nepropisno pokrivena – lične priče žena s hidžabom u BiH
Koji fakultet upisati – državni ili privatni?
More Stories
Koji mobitel kupiti?