Zuhdija Karić – Tvoja ruka

Kratka priča Zuhdije Karić pristigla na naš kvir umjetnički konkurs Kad četiri zida postaju četiri strane svijeta.

Život se nekako uvijek činio sumoran i siv. Kako su godine prolazile, prestao sam očekivati sreću, prestao sam se nadati nekom svjetlu. Uvijek su mi govorili kako bi djetinjstvo trebalo biti najsretniji period u životu jedne osobe. Bili su tako u krivu. Ne mogu da podnesem tu izreku, prezirem je. Nekad, život nema taj sretan period. Pa tako, mogu reći da do neke određene tačke u svom životu nisam poznavao sreću i radost.

Sve dotad je bila jedna tamna praznina; riječima neopisivo, tmurno i ružno. Uvijek drugačiji, uvijek posljednji. Iako je univerzalno prihvaćeno da su ljudi društvena bića, ja sam rano u svom životu odbio tu filozofiju i ugodno se prilagodio suprotnome. Razmišljao sam, zašto čovjeku treba društvo? Zašto moramo biti prisiljeni da budemo društvena bića? Kako je to uopšte moguće? Društvo i ljudi mi nisu donijeli ništa u život osim patnje i mržnje. Odrastao sam s prijetećim osjećajem da me moje okruženje polako, postepeno jede i uništava. U nekim trenucima sam se osjećao kao tumor ovog svijeta, sporo ga parazitirajući, a u drugu ruku, osjećao sam se kao da je svijet koji me okružuje jedan odvratni, crni tumor, koji mi prodire i probija u dušu, moje tijelo, život, ocrnjavajući me svojom bolešću.

Za prosječnu osobu, moja perspektiva i riječi mogu zvučati jako morbidne i destruktivne, ali za mene to više nije tako oštro i šokantno. Rano sam razvio tu gorku percepciju svijeta, živeći život iz dana u dan, bez neke bajkovite nade ili cilja. Smatrao sam se veoma nepokolebljivim u ovom načinu razmišljanja. On možda iznenađuje mnoge ljude, ali kako bi prosječna osoba reagovala i živjela kada bi u svom svakodnevnom životu doživljavala izljeve netolerancije i mržnje, indirektne ili ne, to nije važno. Ti trenuci kada osjetiš oči uperene u tebe, kada čuješ glasove koji nisu tu kako pričaju i pljuju na tebe, kada se osjećaš kao hodajuća meta. I zašto, iz kojeg razloga? Mrzim i razmišljati o tome. Možda ljudi žive za društvo, ali upravo to društvo odbacuje osobe koje ne igraju po njegovim pravilima.

Mislio sam da su moj stav i moja perspektiva jaki i nepokolebljivi. Sve dok nisam upoznao jednu posebnu dušu. Dok nisam slučajno pronašao tebe. Upoznao sam potpunu suprotnost sebi. Iako smo bili u veoma sličnim situacijama, tvoja perspektiva je bila tako blaga i optimistična, tako blaga da mi je isprve bila muka, da te nisam mogao podnijeti. Ali, ipak, moja odluka da ti pružim priliku, da prihvatim tvoju ruku prijateljstva se ispostavila jednom od rijetkih dobrih odluka koje sam donio u svom životu. Bez obzira što sam prethodno imao čvrst, nemaran stav, ne mogu reći da me mržnja nije doticala.

Osjećao sam je u svakom trenutku koji nisam provodio u samoći, kao komadiće oštrog stakla koji polako penetriraju moju kožu. Međutim, nakon što si ti došao u moj život, prijatelju najdraži, prestao sam mariti za to, kao da mi je ogroman kamen pao sa srca. Nisam više mrzio taj dio sebe koji je drugačiji. Naprotiv, zbog tebe sam uspio pronaći ljubav prema sebi, ljubav prema drugoj osobi. Vidio si stranu mene koju nisam ni znao da posjedujem, otvorio si osjećaje u meni koje sam davno odbacio i zaboravio.

Jedna stvar koju ne bih mogao nikad zaboraviti su trenuci provedeni s tobom, naše avanture i naše noći. Mislim da su svi znali, mislim da je bilo jako očigledno, ali bilo je prekasno da me bude briga za to. Nisam vidio ništa drugo i nikog drugog osim tebe. Tvoje tamne oči i kosa, tvoja prelijepa koža i tvoje nježne ruke koje su iz nekog razloga uvijek bile jako hladne. To je bio prvi put da sam osjetio kompletnu ljubav prema drugoj osobi. Imao sam tako ciničan stav prema čovječanstvu i društvu, smatrao sam ljubav običnom iluzijom i laži. Ti si mi dokazao da nisam u pravu, dokazao si mi da u ljubavi društvo i njegove takozvane norme ne znače ništa. Jedino što ima neko značenje smo ti i ja.

Ne bih nikad mogao riječima opisati nas, niti će iko ikad znati puni opseg naše ljubavi. Bili smo najbolji prijatelji, ali opet smo bili mnogo više od običnih prijatelja. Ne mogu čak reći ni da smo bili partneri ili ljubavnici ili šta već; dostigli smo nivo gdje smo bili čak i iznad toga. Kad smo se tek upoznali, bili smo dvije različite duše. U nekom trenutku, kao da smo postali jedna duša. Ti nisi moj prijatelj, moj partner, neka osoba koju volim: ti si moja druga polovica. Bez obzira na sve, tako će uvijek biti i ostati. Čak i danas, kad smo puno stariji i zreliji, znam da su nam duše vječno spojene. Čak i ako je prošla vječnost otkad sam te zadnji put vidio i zagrlio, čak i ako uopšte ne znam gdje se nalaziš i jesi li uopšte živ, i dalje osjećam tvoje prisustvo i auru, tvoju ruku u mojoj. Tvoju nježnu, hladnu ruku.

Kratka priča je nastala uz podršku Programa podrške zaštiti ljudskih prava USAID/INSPIRE. Kratka priča je objavljena uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj kratke priče isključiva je odgovornost Omladinskog magazina ‘Karike’ i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.

Najčitaniji tekstovi

Kafanski filteri homofobije
Moja žena i ja
Mjesta praznine: Homoerotska ljubav je osuđena na vječiti bijeg prema azilu ili otporu, buntu, borbi, neposustajanju
Call centri: ZA ili PROTIV?
Moj gej prijatelj je dobio sudski proces u kojem je prijavio nasilje
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Industrija izbeljivača kože
Studentski domovi u Sarajevu: Gdje su, kakvi su, kako se prijaviti?
PITANJE: Zašto su uvijek žene te koje rade u kladionicama?
Ukoliko otvorimo naša srca, možemo prevazići predrasude i graditi bolje i pravednije društvo
More Stories
Čiji je Andrić, a čija sam ja?