Dan kada sam se slomila, uprkos riječima doktora: „Nije ti ništa“

„Mlada si ti, nije ti ništa; samo malo posloži to sve u glavi.“ Ovom rečenicom najbolje bi se mogao opisati protekli mjesec juni, nakon što sam na poslu doživjela klasični napad panike. A potom samoinicijativno krenula u analizu i definiciju anksioznosti.

Ova godina bila je prokleto teška, a tek smo zakoračili u njenu drugu polovinu. Svijet koji smo poznavali postao je globalni karantin, u kojem smo se svi zatvorili u skučene prostore sami sa svojim strahovima – što je u mom slučaju značilo sama u 18 kvadrata rentane sobe u Banjaluci. Radila sam posao novinarke na portalu u Banjaluci, bila u vezi s muškarcem koji je činio da korona barem u onim slobodnim danima ne bude glavna vijest, trudila se iz dana u dan da budem dobro. I većinu vremena sam i bila.

Meni je bilo dobro. Da bi mi uskoro postalo loše. Gore nego ikada.

Dok su svi „pucali po šavovima“ i pričali o tome na Zoom redakcijskim sastancima, ja sam se smiješila i bila dobro. Bližio se i rođendan, okupila sam svoju „rizičnu grupu“ u vidu dvije najbolje drugarice i slavila. Slavila život u svim njegovim oblicima, dok su ljudi okolo pratili instrukcije kriznih štabova. Meni je bilo dobro. Da bi mi uskoro postalo loše. Gore nego ikada.

Rođendan s drugaricama, privatna arhiva

Prativši četvrtu press konferenciju tog jutra radeći od kuće, osjetila sam da nemam vazduha. A nedugo nakon toga ruke su mi se počele tresti. U glavi se mantalo. Izašla sam na balkon i panično hodala po metru istog, pokušavajući samu sebe smiriti. Disala sam duboko kako obično preporučuju, ali suze su same navirale. Bila sam loše, a nisam znala kako si pomoći. Nazvala sam partnera koji je brzinom svjetlosti došao i donio tablete, tlakomjer, toplomjer i druge stvari.

Nije korona. Dakle, stres je.

Nije korona. To je barem bilo sigurno nakon što je temperatura bila ok, a ni pritisak nije bio zabrinjavajući. Dakle, stres je. Nevjerovatno je u trenutku shvatiti koliko je um snažan, kada se na fizičke načine odlučiti obratiti i reći: „Sad je dosta. Ne mogu više.“ To su ujedno dvije rečenice koje do tog trenutka sebi sama, a ni drugima nisam bila u stanju reći.

No, samo nekoliko dana kasnije desilo se isto, ovaj put još gore. Tada sam znala da je vrijeme da uprkos svojoj hipohondriji i strahovima uradim samoinicijativno nalaze. Spakovala sam se i došla kući u Jajce. Nalazi su svi redom bili uredni, a sem blažeg oblika anemije niko nije imao konkretno usmjerenje na problem.

„Ma samo se ti smiri. Nije ti ništa. Mlada si ti. Pa vidi ovih ljudi i njihovih problema“, bile su to najčešće riječi doktora na rutinskim pregledima, sve dok nije počelo drhtanje nogu i ruku u kasne noćne sate. Tada je prvi put u životu vozilo hitne pomoći došlo po mene. Napolju je padala kiša, a mama i baka krenule su sa mnom u strahu za moj život. Nisam mogla disati, tresla sam se i vjerovala da ću pasti u nesvijest. Ležala sam na bolničkom ležaju u vozilu hitne pomoći dok su me baka i mama držale za ruke i smirivale. Pred vratima hitne pomoći zatražile su pomoć jednog od medicinara jer me nisu mogle samu izvesti iz vozila. Dotični je tada odgovorio: „Pomozi joj ti, ti si joj mama.“

Činilo se da pomoći nema, jer uprkos tome što sam jedva stajala na nogama, dežurna doktorica je počela s razgovorom. Kako sam, šta se desilo, mjerenje tlaka i tapkanje u mjestu umjesto konkretne pomoći. Dali su mi injekciju za smirenje, izmjerili šećer i ponovo rekli: „Biće dobro. Smiri se, ne misli o tome. Nemoj to sebi raditi, život je pred tobom.“

Užasavalo me to. Kao da je tako jednostavno pronaći neki okidač u glavi na kojem piše „prekid misli“ i uspostavljanje kontrole nad životom. Svaki put kad bih dolazila u hitnu,  izgledalo je kao da dolazim iz puke zabave i razonode, a ne iz potrebe. Doktori su mahom govorili da radim nalaze, prepisivali lijekove i, klasično za BiH, preusmjeravali s jednih na druge. „Možda trebaš neurologu.“ Ili je pak bolje psihologu. A da nije štitna? Vrtili smo se ukrug. Moja porodica i ja u mjesecu agonije.

Saro, ti povraćaš ono što ne možeš reći

Nakon četvrtog dolaska na infuziju, radi novonastalih probavnih problema, uputili su me na nove nalaze, iako sam već tada bila svjesna da ni tamo neće otkriti ono što u sebi krijem. Donedavno sagovornica, a sada već prijateljica i psihologinja, rekla mi je tih dana nešto što sam tek danas sebi osvjestila: „Saro, ti povraćaš ono što ne možeš reći. Tvoj organizam se bori da na neki način ispolji sve što si doživjela.“ I tako je i bilo. Upućena sam na identične nalaze koje sam uradila samo nekoliko sedmica ranije, a taj dan je bio teži od svih prethodnih zbog agonije na putu od Doma zdravlja do bolnice.

Psihologinja mi je rekla da nacrtam čovjeka i obojim ga emocijama koje osjećam i u kojim dijelovima tijela, i to mi je pomoglo

Vozili su me u kolicima, dovezli do interniste, koji je na moj strah i iscrpljenost te molitvu da mi prosto daju tu infuziju pitao šta sam po struci. Iako nisam bila sigurna zašto je to uopšte relevantno, odgovorila sam: „Novinarka.“ Na to me upitao: „Hoćeš da se mijenjamo uloga pa da ja radim tvoj posao, kad se ti već toliko razumiješ u medicinu?“ To me je užasnulo. Zar neko ko obavlja tako odgovornu dužnost postupa tako s nekim ko psihički nije dobro? Ili je danas sasvim normalno da ti se doktor tako obraća uprkos tome što si loše? Jedna od medicinskih sestara je – na moja pitanja koliko još moram čekati na infuziju – pitala da li sam nešto pila, jer sam se prema njenim riječima ponašala „vrlo čudno“.

Osjećala sam se kao da umirem, jer sam bila zatvorena u bolničku sobu, s decilitrom moje vode koju sam ponijela u flašici, da čekam. I čekam satima na nalaze, zajedno s ostalih 14 pacijenata. Doktor koji je očitavao nalaze u tom trenutku nije bio ni u zgradi. Bila sam prestravljena i svjesna da sam sama sebi jedini izlaz, jer moram ostati svjesna i pribrana u ovoj situaciji. Zatražila sam još vode, na šta mi je medicinska sestra odgovorila da prvo popijem to što imam pa da će mi nasuti.

Doslovno zadnji gutljaj iz flašice sam ispila u nemogućnosti da se raspravljam, da bih potom ponovo zamolila da mi naspu novu flašicu vode. Bilo je strašno. Shvatila sam da situaciju sem mene niko do osoblja ne shvata ozbiljno i da sam tu tek jedan od pacijenata, koji je na kraju proveo četiri sata čekajući proklete nalaze. Naposljetku su mi dali ono što sam na startu i tražila, a to je bila infuzija i injekcija za smirenje, uz napomenu da platim nalaze oko 50 maraka.

Niko ti neće pomoći, ako sam sebi ne odlučiš pomoći

Neurolog, psiholog, nalaz štitne žlijezde, prepisivanje lijekova i famoznih savjeta zvanih „opusti se i odmori“ trgli su mi na nos krajem juna, kada sam shvatila najvažnije. Niko ti neće pomoći, ako sam sebi ne odlučiš pomoći. Na savjet psihologa koji je rekao „Moraš usporiti, jer vidim da ideš 200 na sat i da ti je od toga viška jedno 90 %“, odlučila sam se na radikalne poteze.

Dala sam otkaz, odjavila stan u Banjaluci, prekinula vezu, ošišala se i po prvi put u životu rekla ono što je trebalo odavno reći: „Sama sebi sam najvažnija. I zdravlje mi je jedini prioritet!“ Tada se počelo postepeno slagati. Naravno, ono što vam niko ne kaže, a na šta morate biti spremni, jeste da godine haosa ne stanu na police ormara, a još manje u srce i dušu.

Odlučila sam sebi pomoći

Bilo mi je teško plakati. A lakše povraćati. Dok jednog dana nisam požalila za povraćenim obrokom. Tada sam prvi put sebi dozvolila da plačem. I da mi to bude sve što ću taj dan uraditi. Plakati jer mi je teško i jer ne mogu da se konstantno borim. A neizmjerno važno je shvatiti da nije svaka borba tvoja. I da je u redu odustati, jednom kada nešto ne ide.

Nije poenta testirati svoje limite, već ih spoznati na vrijeme i reći: „Ovdje je moja granica.“ Nije poenta vjerovati u doktorske teze: „Mlada si, nije ti ništa“, jer će ti želudac, mozak i srce najbolje reći.

Moguće je fizički osjetiti ono što te psihički guši

Da, moguće je biti mlad i biti loše. Moguće je patiti i smijati se. Moguće je fizički osjetiti ono što te psihički guši. Moguće je itekako da ti organizam vrišti iznutra i alarmira da staneš. Ali je ključno hoćeš li taj alarm „odgoditi za kasnije“ ili ćeš ustati odmah i reagovati.

Ja sam ustala i stojim, koračajući neurološki ispravno, psihološki stabilno, po nalazima uredno, ali subjektivno jedva, jer nakon što se jednom slomiš, potrebno je pronaći ono čega kod mene odavno nije bilo. Strpljenja i vjere da će svaki novi dan biti bolji, jer sam uspjela u jedinoj i glavnoj misiji. Preživjeti ovu, po svemu sudeći surovu 2020. godinu, a tek smo na pola.

*Naslovna fotografija – Sara Velaga, privatna arhiva

Komentar Azre Koldžo, pravne savjetnice: Mislim da je u ovom slučaju, prije svega, riječ o nepostojanju svijesti o važnosti mentalnog zdravlja u našem društvu. Ovakva stanja često su izražena kod mladih osoba a ne shvataju se ozbiljno, pogotovo ako je riječ o osobama koje „nemaju razlog da se ne osjećaju dobro“ jer su fizički zdrave, uspješne, imaju prijatelje, ljubavnu vezu i slično. A posljedice takvog nerazumijevanja nerijetko imaju tragične posljedice. Primjer iz skorijeg perioda je hrvatski režiser Igor Vuk Torbica. U Sarajevu je prošle sedmice izvršila samoubistvo mlada žena (rane tridesete), koja je bila u petom mjesecu trudnoće – mlada, lijepa, uspješna, situirana, udata… Sve što čini neke predispozicije za sreću.

U nastavku je nekoliko kontakata besplatne psihološke pomoći:

  • KJU „Porodično savjetovalište“ je ustanova socijalne zaštite za stručnu psihosocijalnu podršku, pomoć i zaštitu. Da biste zakazali termin, potrebno je pozvati na broj telefona: 033/209-112 ili 033/572-050. Rad sa korisnicima odvija se svakim radnim danom u periodu 8-16 sati. Usluge su besplatne, nije potrebna uputnica niti preporuka za njih.
  • Centar za žene nudi ženama besplatnu pravnu, psihološku i socijalnu podršku koja se može ostvariti putem telefona (033/570-560), dolaskom u Centar uz prethodni dogovor i putem e-maila podrska@bih.net.ba
  • Tim i volonteri Udruženja „Žena BIH“ Mostar, koje pruža psihosocijalnu pomoć i podršku, dežuraju na SOS telefonu 1265 – koji je jedinstven za područje čitave Federacije BIH. Poziv na broj je besplatan.

Kada je riječ o striktno pravnom aspektu, odredbama Zakona o liječništvu („Službene novine FBiH“, broj 56/13) normirano je da liječnička djelatnost, između ostalog, obuhvata razumijevanje pacijenata, njihovog znanja i stavova, te pokazivanje empatije prema pacijentu i njegovoj porodici, kao i pregled kojim se utvrđuje postojanje ili nepostojanje tjelesnih odnosno psihičkih bolesti, tjelesnih oštećenja ili anomalija. Nadalje, shodno odredbama ovoga zakona, liječnička se djelatnost organizira na način da se osigura pristupačna, pravična, sveobuhvatna, kvalitetna, kontinuirana i efikasna zdravstvena zaštita. Slične odredbe mogu se naći i u Zakonu o zdravstvenoj zaštiti („Službene novine FBiH“, broj 46/10): „Svaki građanin ima pravo da zdravstvenu zaštitu ostvaruje uz poštovanje najvišeg mogućeg standarda ljudskih prava i vrijednosti, odnosno ima pravo na fizički i psihički integritet i na bezbjednost njegove ličnosti, kao i na uvažavanje njegovih moralnih, kulturnih, religijskih i filozofskih ubjeđenja.“ Nadalje, temeljem odredbi Zakona o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata („Službene novine FBiH“, broj 40/19), obaveza je zdravstvenih ustanova da, radi obezbjeđenja primjene i praćenja poštivanja prava pacijenata, formiraju Komisiju za prigovore pacijenata. Navedenim komisijama pacijenti se mogu obratiti ukoliko nisu zadovoljni uslugama koje dobijaju u predmetnoj ustanovi. Žalba se može uputiti neformalnije (usmeno ili putem e-maila) ili podnošenjem zvaničnog prigovora/primjedbe na za to predviđenim obrascima. Obrasci, kao i detaljnije informacije o podnošenju ovih prigovora mogu se naći na web stranicama zdravstvene ustanove u pitanju.

Konačno, „nesavjesno liječenje“, kao i „nepružanje medicinske pomoći“ krivična su djela za koja je predviđena kazna zatvora do tri godine.   

Disclaimer ENG: „This blog is made possible by the generous support of the American people through the US Agency for International Development (USAID). The contents are the responsibility of Youth magazine „Karike“ and do not necessarily reflect the views of USAID or the United States Government.“
Disclaimer BHS: „Ovaj blog je omogućen zahvaljujući velikodušnoj podršci američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj je odgovornost Omladinskog magazina „Karike“ i kao takav ne odražava nužno stavove USAID-a niti Vlade SAD-a.“

Najčitaniji tekstovi

Zaviri „Iza duge“, vidjećeš da smiješ
Zlatna Karika Lejla Selimović: Hidžama je više relaksirajući tretman
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Koji fakultet upisati – državni ili privatni?
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Ljubav u vrijeme ratnog ludila
Zašto mi biro ne da da zarađujem više od 208 KM mjesečno?
Ko će pobijediti čovjeka?
Kako izgleda „nevidljiva ruka“?
Sarajevski studenti književnosti na strani ideologije Vojislava Šešelja
More Stories
Moja priča dublja je od najdubljeg mora, ljubav mi je šarenija od najšarenijeg leptira