Opet nije ništa nađeno. Iza sebe je ostavila još jednu u nizu od zakopanih rupa. Njene šape, neumorno su prelazile na druga mjesta, tražeći neku nepoznatu životinju u kojoj vidi hranu.
Rat, najosjetljivija tema naših prostora, počela je. U prostoriji, nalazili su se ljudi koji su ga proživjeli i osjetili na svojoj koži. S tom činjenicom u glavi, na svoja usta stavljam zamišljeni katanac, s čvrstom samozabranom da o tome pred njima progovorim ijednu riječ.
A gdje su u svoj toj priči tvoji stanovnici, građani, tvoja srž? Oni se utapaju u virovima svog vlastitog paradoksa i zatucanosti. Te iste ljude u crnim odijelima i kravatama, na svojim ramenima, donijeli su oni, isti ljudi, koji svake noći jedva zaspu razmišljajući kako izvući kraj s krajem sa sve manjom platom, a sve skupljim životom, oni isti kojima su djeca, rodbina, prijatelji, hiljade kilometara daleko od njih, oni isti koji si ne mogu priuštiti lijekove, namirnice, školovanje, ono osnovno u životu.
Smrt mlade djevojke zajedno s protestima dijaliznih bolesnika najzad je izvuklo doniranje organa iz sjene drugih interesa i problema društva.
Ja sam slijepo crijevo svog razreda. Dio sam njega, prisutan sam, ali niko ne mari. Najradije bi ga uklonili da ne smeta i da ne zaboli kada kaže istinu, kada kaže da mu nešto smeta, ili kada ga nešto zaista zaboli.
Koliko smo nezahvalni i bezobrazni prema našem kulturnom blagu, ali i samoj prirodi, dovoljno govore stotine opušaka, praznih limenki i kutija od cigara. Pažnja, ovdje su i zrak i tlo kontaminirani nekulturom.
Na slikama, ni u realnosti, zida nema. Njega ćete naći u mislima i razmišljanjima mnogih ljudi u Mostaru.
Postavlja se pitanje, da li veću brigu za mostarsku javnost treba predstavljati činjenica što se ovo uopće pojavljuje ili što se simboli ne uklanjaju od strane građana, NVO-a, neformalnih grupa, budući da je očigledna pasivnost gradskih vlasti po ovom pitanju.
